|
Toga su dana zvonile riječi.
Udarale joj u krhke rubove misli i lomile sve pred sobom. Yuriko je uzela tablete. Sve ih je progutala, šaku, dvije...koliko god ih ima. Obukla se u crvenu boju i legla kao napunjena lutka na krevet. Sad će samo čekati. I plafon što joj dolazi u susret, i prozor koji nestaje i vrata što govore jezikom drvenim. Mora da na ovom svijetu postoji ona tipka za izlaz. (Pritisni Yuriko) U čekanju joj se učini da sve ima smisla. Kasno je sad, Yuriko mila. Prepusti se. I odi jednom zauvijek. I otišla je. Sahranili su je u nekom vrtu ispod trešnje. Tamo gdje ljudi pišu pjesme a ptice kljucaju u košpice. |