* Yuriko Dagger *

Ljudi leže svud, iskljucane glave im krvare u podove.
Nebom vrište ptice, pljuju krv iz polomljenih kljunova na zemlju.
Yuriko sjedi sama na drvenoj stolici, na bijeloj crti, nasred ulice.
Na glavi joj kruna od perja.
Sljepa je, gluha i nijema.


Možda je bila srijeda. I godina 2005.
Možda je bilo ljeto. Možda je bio život. Možda je bio san.

Jutrom je zapisala:

U meni visoki zidovi
i obješene slike
što šute i vrebaju vrata

Mala i preplašena, usred noćnog kreveta, otvorila je oči.
Otkud je, i da li je ikada bilo...trešnjino drvo, nebo, ptice, klupa, jesen, ruke...a onda je vidjela svog zeca kako leži pored nje.
-Zeko moj dragi! -uzela ga je u krilo
-Ti znaš? -upita zeko
-Da.
-Onda budi tiho, jedva smo te probudili. Sjene već kruže oko prozora i čekaju da se sjetiš. A onda će sve krenuti ispočetka.
Zeko odlazi do stola i uzima malu knjigu. Donosi je pred Yuriko.
-Na stranici 11 pročitaj prvi red, a onda na stranici 14 pročitaj četvrti red. I budi tiho. Vjeruj.
-Kakva je to knjiga?
-Tiho!!!!!! Ne misli o ničem, otvori i čitaj!
Yuriko je otvorila malu knjigu i pročitala dva reda, uglavnom brojeva, koja su joj nepovratno odnijela sjećanje.
Ostala je ležati na krevetu dok su joj u glavi eksplodirale slike kao zvijezde.
Sve dok nije i posljednja iščezla.
-Spavaj sad. -reče zeko i stisne se uz nju, topao i bijel kao mlijeko pred školu.
A njoj se učini da joj snježi u mislima i da nikad stati neće...
...moj zeko..... zagrlila ga je i usnula.