eto i mene u voljenoj mi Baranji..
vratih se...ostavih iza sebe bljestavilo,uzurbanost,prezderavanje i lijencarenje...bilo je lijepo provesti Bozic sa rodbinom...ali ne tako daleko od kuce...nikada mi nije toliko nedostajao dom i prijatelji kao sada..a samo me oko pet dana nije bilo...shvatila sam stosta...i drago mi je zbog toga...tamo gore je sasvim drugaciji nacin zivljenja,sto se naravno podrazumijeva..ljudi stalno nekamo zure,svugdje je guzva i svi se prezderavaju svime i svacime..dobro cinjenica je da sam to mogla i izbjeci..ali kako sjediti pored nekog i gledat ga dok slatko jede kolac a da ti isto ne uzmes bar mrvicu kolaca u svoja usta...??ma joj...opet nabacih koju kilu..ali cekam 1.1. i onda definitivno moram na neku dijetu i uvesti tjelovjezbe u svoj zivotni ritam...imam prijatelja koji je poceo pisati blog...covjek pametno zbori..link do njegove stranice je u box (Fleš) i sad cu ja nabaciti komentar na nesto sto je on rekao u svom blogu...citiram: "Ovako,mrzim blogove jer ljudi pisu sta su radili taj dan....onak najiskrenije,koga to uopce zanima?"
e pa dragi Fleš da ti odmah kazem da se djelomicno slazem s tobom, ali djelomicno ne...mozda iz onoga sto napisemo da smo napravili taj dan,proizadje neka dobra tema...nikad ne znas..:-) znam ja da nece biti ljutnje medju nama zbog ovog mog komentara...:-)
moram naime spomenuti nesto sto me jako potreslo...jucer je umro covjek koji mi je jako puno znacio,ne znam kako ce ovo neki shvatiti...bio mi je profesor informatike...bio je jedan od rjetkih profesora koji me je zaustavio pitao kako sam,ima li kakvih problema i uvijek je komentirao kako sam se udebljala...bio je izravan covjek..ono sto je mislio to je i rekao...vjerujem da ce se mnogi sloziti s time da je u nasem obrazovanju malo tako covjecnih ljudi...ja zelim jednog dana da i moje dijete naidje na takvog profesora...jer mnoge stvari koje ne mozes reci starcima i o kojima ne mozes popricati sa frendovima mozes reci profesoru...ono sto me uvijek zivciralo kod pojedinih ljudi,kako u razredu tako i dalje je to da su na profesore gledali samo kao na profesore ali i oni su ljudi i oni imaju osjecaje...recimo profa iz knjigovodstva - ta zena ludi s mojim razredom...samo cekam tren kada ce se rasplakati od muke...to mi je strasno..ucenici se nikad ne postave na mjesto profesora,nikada se ne zapitaju kako je njima...opcenito medju ljudima nema vise suosjecanja,pritom mislim na ono iskreno suosjecanje...profu ili bilo kojem drugom djelatniku umre neko blizak (mama,tata...) oni dobiju tri dana slobodnog (ako dobiju) za zalovanje a dalje ko te jebe,nosi se s osjecajima kako znas i umijes...strasno...bas se pitam kamo ide ovaj svijet...i koraca li uopce pravom stazom...procitala sam tijekom mog izbivanja iz Baranje i jednu knjigu koju preporucam svakome ko misli da je upucen u zivot..istina malo je knjiga za slobodnije umove i one koji mogu to podnijeti zove se Mi djeca s kolodvora Zoo...ako ju je netko procitao znat ce tocno o cemu pricam..i sada konacno idem spavati...opet u svom krevetu..divno li je ljudskim bicem biti?!
SRETAN BOŽIĆ!
 |
zbog nemogucnosti da Bozic provedem u prelijepoj mi Baranji svima Vama zelim blagoslovljen Bozic,sve najbolje u Novoj godini i da se odmorite za praznike....ukljucite si zvucnike kliknite na sliku i uzivajte... 19.12.2006. u 10:45 | 12 reci nest kad si tu | Printaj | # | ^
...divno li je ljudskim bicem biti...
ove sam godine imala operaciju...operirana mi je cista..ali to i nije pocetak price...prosle godine negdje oko mjeseca svibnja zavrsih u bolnici jer me furala temperatura 40...imala sam gnojnu anginu...to je sve proslo...ove godine sa istim simptoma krajem mjeseca svibnja zavrsih u bolnici..znam da je bio cetvrtak kada su me poslali na snimanje abdomena...(u petak sam trebala ici kuci,slijedeci dan)...na tom snimanju otkrilo se da imam cistu na jajniku...nista to ne bi bilo cudno da ja pregled nisam obavila tu i Belom..poslali su me na ultrazvuk tu kod nas(dvaput) i nisu nista ustanovili..ja sam tu cistu imala 18godina u sebi...kako? zvucat ce vam smjesno ali-spermij mog tate je oplodio jajnu stanicu moje mame..kada se to razvijalo trebalo nas je biti dvoje, trebala sam imati blizanca ali sam ga "pojela" u ranom stadiju razvoja...i on je u meni rastao 18godina..cista je sadrzavala zube,dlake...bila je velicine glave novorodjenceta...imala sam srece sto je bila dobrocudna ali sto da je bila zlocudna...znate li da u covjekovom zivotu dodje trenutak kada saznamo koliko nam je zivot dragocijen?ja sam to spoznala u tom trenu...trebala sam biti operirana pocetkom sestog mjeseca ali sam dobila menstruaciju i operacija je odgodjena do 28.6...kada su me pocetkom 6.mjeseca pustili iz bolnice cekao me kaos..ocijene u skoli strasne...ali uz malo truda u roku od tjedan dana ja sam sredila ocijene i prosla sa pet..21.6. sam polozila vozacki...koji nije bio nimalo lak s obzirom na moje psihicko stanje u to doba...operacijom koja je obavljena 28.6. izvadili su mi jedan jajnik i cistu...sasvim slucajno su mi otkrili tu cistu ali da nisu prosirila bi se i na drugi jajnik i morali bi izvaditi oba jajnika i nikad ne bih imala priliku imati djece(a imam 18godina,skoro 19)...pitam se trebam li prozvati doktoricu koja mi nije mogla ultrazvukom utvrditi cistu...toj doticnoj doktorici prije par godina u nesreci je jedna ruka izgubila funkciju,uopce joj ne reagira a ona je ginekolog..hm,pitam se i uvijek cu se pitati sto takva osoba ima traziti kao ginekolog..i ja sam za to da radi ali ne takav posao...
Moram zahvaliti mami koja mi je bila najveca podrska u tim trenutcima...i necu zaboraviti suze mog tate kad me je poslije operacije dosao posjetiti sa mamom...onda sam osjetila zapravo koliko roditelji vrijede i koliko ih zapravo volim...a medicnisko osoblje na ginekologiji u Osijeku-nema im ravne...vjerujte mi ovo je samo sazeta verzija onoga sto sam ja prosla, a detalji koje sam dozivljavala prije i poslije operacije,u to radije ne bih...mozda se to sve cini cudno ali nije mi bilo nimalo lako..ne smijem izostaviti ni ostatak obitelji,rodbine i na kraju svoje prijatelje..pogotovo Ćaleta...nije bila fizicki pored mene ali kad god me nazvala morala sam se drzati za ranu da ne puknem po savovima od smijeha...a oni koji nisu ni jednom pomislili na mene neka se samo sjete da se i njima (ne daj Boze) moze dogoditi neko zlo a nitko nece biti pored njih....nije meni trebalo sazalijenje vec da me nazovu ili posalju poruku i daju mi do znanja da misle na mene...uistinu koliko ljudi mogu ignorirati sebe i svoje osjecaje...divno li je ljudskim bicem biti..
...razocarala sam se...
Sose felejts el mosolyogni. Még akkor sem, amikor szomorú vagy. Lehet, hogy valaki beleszeret a mosolyodba. (Nikada se nemoj zaboraviti smjesiti. Cak ni onda kada si tuzan. moze biti da ce netko zavoljeti tvoj osmijeh..) Sanjika me ugodno iznenadio nabacivsi ove rijeci na msn-u...uistinu neam pojma sta bih mogla zapravo pisati...moram se odvojiti od neceg sto jako volim...nesto sto je vec par mjeseci sa mnom,doslovno sa mnom,na meni...a ja osobno volim to iako nije zdravo...moram se odvojiti od sveojih prekomjernih kilograma..moram postati vec jednom i izvana sebi lijepa..izunutra ne bi nista mjenjala na sebi ali sam s kilazom stvarno pretjerala....poslije operacije (o kojoj cu u drugom nekom postu) se skupilo kilica...ali ja znam da cu ja to vec skinuti...moram si malo nacin prehrane urediti...trcati,gibati se,slabo se gibam...ali joj...a kad se utegnem..e onda se pazite...bit cu nova ja..nitko me nece prepoznati...ali to su mozda zasada samo prijetnje..
eh da..svakog me dana iznova razocaraju..opet sam pala na nekog decka...koji me totalno ocarao..dobar je...ali mozda nije ono sto ja trazim...a lijepo su mi ljudi savjetovali: Ana nikad nemoj daleko traziti jer ces se usput izgubiti...ali ja ne slusam...uvijek padam na sarm...jebo me on vec...kad si ne mogu pomoc...iskoriste moje osjecaje,moju dobrotu i onda me vise ne trebaju...do kada tako...???i ja sam ljudsko bice sazdano od osjecaja i zasto to nitko ne primjecuje??mozda zbog mojih slaufa na kukovima??ma bolje da ljulja neg da zulja...a vi koji mislite da ste savrseni ne obracajte mi se jer cete me ionako svojom savrsenoscu povrjediti...a dosta mi je patnje u mom mladom zivotu... SMIJESI SE,BUDI SRETAN JER SVOJOM SRECOM GRADIS TUDJU SRECU A SVOJOM TUGOM NARUSAVAS SRECU DRUGIH....
svima onima koji grade sebe od sebe,iz sebe...
neam pojma sta se dogadja..bit ce da me svaka svadja,razocaranje,sutanje mojih osjecaja inspirira da napisem novi post...pjesma "Pogledaj me" tocno opisuje kako se ja osjecam,opisuje tocno ono sto zelim poruciti svima onima koji su me povrjedili,koji iskoristavaju moje osjecaje,moj moral...pogledala sam maloprije prvi dio "Šokačke rapsodije"...tamburasi dirnuli ste me,do suza....ako me ista moze dirnuti to je onda pjesma...pjesme koje me diraju ne prodajem ni za sta...one su u meni i bole me koliko su dobre...podsjecaju me na mene,onu od prije,onu od sada i onu koja cu mozda jednom postati...kada smo vec kod toga sta cu ja postati...moj zivot kroz ovih 18 i pol godina koliko sam na svijetu je prica koja se moze obuhvatiti u knjigu od 1000stranica...obitelj me ponekad zna razocarati..zele da budem ono sto ja nikad necu biti,ja nisam automat koji ispunjava zelje...imam svoje ciljeve,teoriju zivota koju cu pretvoriti u praksu jednom...s podrskom obitelji ili ne ja cu uspijeti...Boze dragi pa necu biti prva a Boga mi ni zadnja koja ce pokazati da moze sama uspijeti u ostvarivanju svojih ciljeva...o da...cut ce oni koji sada pljuju po mojoj lijenosti,po mojoj inteligenciji..
cut ce oni da Ana moze i sama nesto postici..zainatit cu im se...a onda ce plakati...zato sto nisu bili u pravu...a mene vec sada boli kada vidim da nemam nikakvu podrsku u onome sto zelim ostvariti...a jos je samo 6mjeseci do upisa na faks...jos samo 6mjeseci i najsladji osmijeh dolazi s drugog kontinenta...dolazi se smjesiti meni...andjeli nebeski neka cuvaju sve one koji vjeruju u sebe,u svoje ciljeve,sve one koji mogu i koji se usude reci DOSTA!
jednom kad noc...
..ukrade nebu,sve sto si voljela na njemu,bit ce ti zao,bit ce ti zao sto nisam tu..ruke pamte samo ljubav najbolju,jednom kada usne ne budu htjele u strancu utjehu traziti, suze ce srcu sapnuti da je pogrjesilo jer nije ostalo tamo gdje je jedino voljelo.kad tuga jednom na vrata dodje a samoca zaboli hoces li moci ime moje sa usana svojih skloniti?da..najbolje je ovako zapoceti ovaj post...jeli vas netko u zivotu odjebo u zivotu bez razloga (navodno ste nesto lose napravili)? nije sigurno...nije mi jasno gdje sam pogrjesila,ako sam uopce pogrjesila i nije mi jasno kako ispraviti pogresku za koju nisi svjestan da si je ucinio ali si je ucinio...no nema veze,naviknula sam da me sutaju,da se igraju sa mojim osjecajima....vec dugo nisam voljela...moju ljubav nitko ne treba,svi bi se samo karali...meni vec nije normalno to....znam da nisam posebno lijepa i savrsena, ali tko je??vrijeme leti...jos pol godine provodim u srednjoj skoli,jos pol godine smo zajedno,najgora generacija ekonomista koju je skola imala...volim te ljude s kojima boravim,stvarno ih volim,ima onih koji znaju ponekad kakiti ali sve to covjek prozvace...ne mogu vjerovati da je tako brzo proslo, da se ne mogu uhvatiti u kostac sa vremenom...jucer sam se vidjela s jednim malim...mozda i bude obilazio oe krajeve pa sam da mu kazem da mi je bilo lijepo s njim u drustvu,da je lud ko struja....Boze dragi,tako je bebast,ima slatke okice i bolju guzu od mene...okej ajd sad dosta....
Cvele,jucer je bio osmi...sjetih se ko i svakog osmog tebe,tvoje velike gluposti...sjetih se da mi nedostajete ti i Zeljka zajedno, na klupama kod narodnih novina,kod Borova,u parkicu...sjetih se tebe, mene i "Juliske" i kako neces ovaj Docek provesti sa nama...necu zaboraviti kad ste ti i Snajder dosli prosle godine s kravatama oko vrata...necu zaboraviti onu vecer u Enteru kad si mi rekao da nemozes zamisliti zivot bez Zeljke i da je jako volis...uf Boze,Danijele sto ucini jadnoj djevojci?mora nositi to slatko breme vase ljubavi...koliko jos moram tragati za osmijehom svoje prijateljice??koliko ce jos dugo skrivati svoju patnju...toliko je volim....ne mogu gledati kako pati i kako savrseno skriva svoju bol...
"Ali svi ljudi znaju da ne vrijedi zivjeti. Uglavnom sam znao da je gotovo svejedno hocu li umrijeti u tridesetoj ili sedamdesetoj godini zivota,jer ce, naravno, u oba slucaja drugi ljudi i druge zene ce i dalje zivjeti, i to na tisuce godina. Zaista nije nista jasnije od toga. Uvijek cu ja biti onaj koji ce umrijeti,bilo sada, bilo za dvadeset godina." Albert Camus (Stranac)
dodjite k sebi i shvatite da se svijet ne vrti samo oko vase (ne)savrsenosti...
Prica govori o tome kako je jednom na plocniku sjedio slijep covjek, koji je
uz svoje noge postavio sesir i pored njega drvenu dascicu na kojoj je kredom
bilo napisano:
Molim vas, pomozite, slijep sam.
Jedan kreativni publicist prolazio je pored njega, zaustavio se, te
ugledao ono malo sitnisa sto je bilo u sesiru. Samoinicijativno je uzeo
dascicu i na drugu stranu napisao novu poruku, vratio je i postavio uz noge
slijepcu.
Poslijepodne je publicist ponovno prolazio istom ulicom. Ugleda slijepca,
priblizi mu se i vidi da je njegov sesir bio pun novcanica i kovanica.
Slijepac je prepoznao njegov hod, te ga upita je li on onaj koji je napisao
novi natpis, te sto je napisao.
Publicist je odgovorio: "Nisam napisao nista sto je neistinito, napisao sam
ono sto je vec bilo napisano, samo drugim rijecima."
Osmjeskujuci se, nastavio je dalje ulicom. Slijepac nije nikad saznao da je
sadrzaj novog natpisa bio:
"Danas je proljece i ja ga ne mogu vidjeti."
KAD NE USPIJE, PROMIJENIMO STRATEGIJU I MOZDA CE NAM BOLJE USPJETI SLJEDECI
PUT. Svaka promjena obnavlja nas zivot
(ovo mi je poslala jedna meni jaaako draga osoba...osoba koja ima jako puno vrijednosti i koja bi mozda tincicu drugacije trebala razmisljati i imati drugacije stavove prema zivotu,ustvari mali koji su uopce tvoji stavovi?
)evo par slikica...nije puno ali polako...
