vratih se...ostavih iza sebe bljestavilo,uzurbanost,prezderavanje i lijencarenje...bilo je lijepo provesti Bozic sa rodbinom...ali ne tako daleko od kuce...nikada mi nije toliko nedostajao dom i prijatelji kao sada..a samo me oko pet dana nije bilo...shvatila sam stosta...i drago mi je zbog toga...tamo gore je sasvim drugaciji nacin zivljenja,sto se naravno podrazumijeva..ljudi stalno nekamo zure,svugdje je guzva i svi se prezderavaju svime i svacime..dobro cinjenica je da sam to mogla i izbjeci..ali kako sjediti pored nekog i gledat ga dok slatko jede kolac a da ti isto ne uzmes bar mrvicu kolaca u svoja usta...??ma joj...opet nabacih koju kilu..ali cekam 1.1. i onda definitivno moram na neku dijetu i uvesti tjelovjezbe u svoj zivotni ritam...imam prijatelja koji je poceo pisati blog...covjek pametno zbori..link do njegove stranice je u box (Fleš) i sad cu ja nabaciti komentar na nesto sto je on rekao u svom blogu...citiram: "Ovako,mrzim blogove jer ljudi pisu sta su radili taj dan....onak najiskrenije,koga to uopce zanima?"
e pa dragi Fleš da ti odmah kazem da se djelomicno slazem s tobom, ali djelomicno ne...mozda iz onoga sto napisemo da smo napravili taj dan,proizadje neka dobra tema...nikad ne znas..:-) znam ja da nece biti ljutnje medju nama zbog ovog mog komentara...:-)
moram naime spomenuti nesto sto me jako potreslo...jucer je umro covjek koji mi je jako puno znacio,ne znam kako ce ovo neki shvatiti...bio mi je profesor informatike...bio je jedan od rjetkih profesora koji me je zaustavio pitao kako sam,ima li kakvih problema i uvijek je komentirao kako sam se udebljala...bio je izravan covjek..ono sto je mislio to je i rekao...vjerujem da ce se mnogi sloziti s time da je u nasem obrazovanju malo tako covjecnih ljudi...ja zelim jednog dana da i moje dijete naidje na takvog profesora...jer mnoge stvari koje ne mozes reci starcima i o kojima ne mozes popricati sa frendovima mozes reci profesoru...ono sto me uvijek zivciralo kod pojedinih ljudi,kako u razredu tako i dalje je to da su na profesore gledali samo kao na profesore ali i oni su ljudi i oni imaju osjecaje...recimo profa iz knjigovodstva - ta zena ludi s mojim razredom...samo cekam tren kada ce se rasplakati od muke...to mi je strasno..ucenici se nikad ne postave na mjesto profesora,nikada se ne zapitaju kako je njima...opcenito medju ljudima nema vise suosjecanja,pritom mislim na ono iskreno suosjecanje...profu ili bilo kojem drugom djelatniku umre neko blizak (mama,tata...) oni dobiju tri dana slobodnog (ako dobiju) za zalovanje a dalje ko te jebe,nosi se s osjecajima kako znas i umijes...strasno...bas se pitam kamo ide ovaj svijet...i koraca li uopce pravom stazom...procitala sam tijekom mog izbivanja iz Baranje i jednu knjigu koju preporucam svakome ko misli da je upucen u zivot..istina malo je knjiga za slobodnije umove i one koji mogu to podnijeti zove se Mi djeca s kolodvora Zoo...ako ju je netko procitao znat ce tocno o cemu pricam..i sada konacno idem spavati...opet u svom krevetu..divno li je ljudskim bicem biti?!
Post je objavljen 28.12.2006. u 23:42 sati.