PA ZA BOGA MILOGA

srijeda, 23.08.2006.

U potrazi za humoreskom

Zdravo. Rekoh ZDRAVO!
Tako. Samo da se zna. Znam ja i ljepse pozdraviti, ali to ne bi imalo smisla. Ipak ovako smo se pozdravlljali kad sam bila mala. Eventualno, mozda, zdravo drugarice ili drugari. To je bilo doba Branka Kockice i njegovog svetu gde su kuce od cokolade i korovovi od marmelade.... Hmm, mora da su svi bili bucmasti tamo, nega, da...

Uglavnom, nakon pozdrava...
Pa kako ste? A? A! Vratili ste se s godisnjeg? Jadni vi. Eto ja si bas razmisljam o svom. Dolazi bas za deset dana. Divno jel da? Krasno, velim ja. Da ne prejudiciram, necem vise o tome govoriti. Praznovjerje.

Shvatila sam, nakon dvadeset i kusur godina, da bas i ne vrvim od humora. Mora da sam na baku. Eto ona je imala, kako bi to nazvali, kasno paljenje. Ona je jedna od onih kojima se smijemo pet minuta nakon sto smo se smijali vicu, jer njoj treba pet minuta da shvati vic i pocne se smijati. Istina lazem, vise se ne smije, bar ne vicevima. Malo je vumerla, no nisam toga bas uvijek svijesna, pa cudno zvuci kad ju spominjem. Cas je ima, cas je nema.

Ono sto me najvise plasi u tom mom nedostatku je i to da se zbunim kad netko zbija sale na moj racun, nisam nikad sigurna dokle ide sala, a gdje pocinje istina. Jel netko zna gdje se moze kupiti humor?