PA ZA BOGA MILOGA

utorak, 22.08.2006.

Ali fakat

Najbala sam ko zuti i sve mi prosli tjedni zvuce kao naucna fantastika. Oni tjedni kad mi je sef bio na godisnjem. Kad je vladala anarhija. Kad se s gustom pila popodnevna kava, kad nije bilo nervoze. I onda se radilo, nista manje nego sada, ali je atmosfera bila ugodna.
Sad se vratio. Niko se ne zeli s njim druziti. Ako zbog nicega onda jer je sef i time ne spada u one koji su radnici, njegovi radnici. Uglavnom, sef i ja imamo jedna vrata izmedju sebe koja su otvorena. On zna kad sam ja unutra. Ukoliko se ovi moje odluce skupiti i bez sefa popiti kavu, pametno je da bar ja sjedim u svojoj sobi da sef ne primjeti da su ga izbacili iz drustva. Ipak i on je covjek. Sve se osjecamo povrijedjeni kad nas netko izbjegava. Cak i ako znam zasto je tome tako.
No, uglavnom, ide mi na jetra da se svi zabavljaju dok ja tu cubim i cuvam sliku o narudu. Ne, nitko me nije trazio da to napravim, ali znam i da ne zelim posljedice toga da se sef uvrijedi.
Ponekad ih uspijem nagovoriti da svi dodju u moju sobu ili u zajednicku sobu i svi pijemo kavu zajedno, ali nekako to izbjegnu svaki put kad mogu.