utorak, 18.04.2006.
Neznanje, neobrazovanost.....nije li vrijeme da priznam
Ja sam jedna od onih koja nije voljela čitati u osnovnoj školi.
Kasnije mi se dopalo, ali nisam imala puno vremena i neke su mi se knjige činile jako teškima pa ih nisam niti primala u ruku.
Nemam više strah od debelih knjiga, ali ih više ne uzimam u ruke ako nisam sigurna da li ću naći vremena da ih prožvačem.
Mislim da me totalno pustio taj strah kad sam čitala Šoguna. S tim ada sam tad imala vec dobrih 19 godina.
Poprilično sramotno. K tome se ne sjećam kad sam si zadnji put dala vremena za čitanje. Gotovo da mi fali ona jednosatni put do posla kad sam u miru mogla čitati i čitati.
Na samom početku školovanja hrvatski mi nije bio najdraži predmet. Oduvijek sam mrzila čitati na glas. Danas čitam samo sebi na glas i to ne često. Jednostavno sam bila brzopleta. Od straha da ne čitam dovoljno dobro i brzo kao neki, čim bi vidjela prva dva slova pogađala bi koja bi to mogla biti riječ. Čak bi se moglo reći da sam izmišljala riječi.
Ne znam, najlakše bi bilo reći da sam malo disleksična, što možda i jesam, ali prije se radi o nekoj lijenosti i strahu od neuspijeha. To sam sigurna, jer se neke paralele mogu povući od tog doba i danas, a ne radi se o istim stvarima. Jedino što je isto su reakcije.
Zapravo sam oduvijek zavidjela ljudima koji su tada bez problema i s guštom upijali knjige. Ja se nisam na njih mogla koncentrirati. Pročitala bih stranu i kad bi htjela preći na novu shvatila bi da sam pročitala nešto čega se uopće ne sijećam. Zapamtila sam kako slova izgledaju na papiru, ali ne i njihovo značenje. I drugi put kad bi čitala istu stranu bila bi mi još dosadinja. Ne znam bi li smijala na to ili ne, znam da nije smiješno, ali nešto me nuka na smijeh.
To se s vremenom promijenilo. Negdje u doba kad su mi riječi ih tih svih knjiga počele nešto značiti. Nisam ja baš bistrica, reklo bi se. Tj. nisam bila brza kao ostali. Iako ne mislim tako. Zapravo ja sam dugo vremena zavlačila. Prvo slušala sam Trešnjevačke mališani dugo, predugo...
Odbijala "odraslije" knjige, nisam se ponašala odraslo.
U vrijeme kad su svi moji bili opsjednuti ljubljenjem, neki čak i seksom (kraj osnovne škole), ja sam se povremeno bavila njihovim problemima, a ostatak vremena sam mastala o setnji, plesu, kinu, igračkama. Jednostavno mi se nije zurilo. Još sam bila mala.
Isto se ponovilo i sa seksom. Svi su žurili. Sve se moralo obaviti do 16-te ili bar 17-te. Ja sam čekala da mi dođe. Nije me smetalo, bar ne dovoljno, što su me zajebavali da sam junferica. Dugo mi je trebalo da shvatim što zapravo znači FAFALA SI MI TI FALA TI, iako sam pjevala pjesmu jer mi se dopala, bila je vesela. 
Jedva čekam da me život opet iznenadi nečim za što nisam ni sanjala da postoji, iako svi oko mene to već žive, jer im se žurilo, jer negdje piše da su to već moralo napraviti.
Žao mi je samo što ću se morati vratiti na one nepažljivo pročitane strane koje će mi biti dosadne kad ih budem ponavljala, jedino se nadam da ću ovog puta shvatiti lakše i brže što je pisac njima htio reći.
