The Last Broadcast

utorak, 27.11.2007.

Seoba naroda


Pošto sam nedavno pocepala čitavu konkurenciju na razgovoru za poso, odlazim iz ovog grada, odnosno, da preciziram, iz sela u grad na sjeveru, u novo bogovsko mlogo dobro preduzeće. Gdje ću za šest dana samo zujit, lomit prste, pogubljivat se, ispitivat idiotska pitanja i veselo cupkati nožicama od uzbuđenja i nervoznog afana koji se pripisuju prvom radnom danu na novom trudbeničkom mjestu. Na mjestu za trudbenisanje. Radnom mjestu. Kraj lingivstičkog orgijašenja.

I sad adijo (jel' to pjeva Oliver? Mišo? Ko??) sa svima iz okolice metropole imperijalizma koji me trpiše ovakvu i onakvu, svakakvu i nikavu, na koje dejstvovah svojim magičnim-nadnaravnim oženskanjenim (kad se šarm i žensko spoje skupa) šarmom. Aktivnosti se protežu od stidljivog finog pijuckanja u engleskim gostionama oliti birtijama ili kafanama, pa sve do pečenja domaćih kolača oliti Xiola kao domaćica gosti goste. Krokodilske suze su zabranjene.

I sad...

Pa se ovog puta moram zadovoljit civiliziranim ponašanjem. Umjesto da sprovedem u djelo pravljenje primitivno-prizemnih derneka koji su se znali pravit dragome sinu i unuku Iveku u čast odlaska u vojsku od tetke i tetka iz Švarcvalda (za one malko starije ko ja neka bude sinonim JNA)/male-velike mature (o diplomi da i ne govorim - to se ruše nebesa i potpaljuje pakao) /krstitki/rođenja/upenzionerisanja/oproštajki (vidi relevantni primjer gore)/raznoraznih ostalih čestitki. Iako kao šegrt učih od najboljih, to jest, vlastitih makedonskih rođaka od prvog do petog koljena. Ne da bih zapalila sve kafane, nego bih usput zbrisala sa horizonta jos par pograničnih zemalja. Da su kubure i sad legalne iz njih bih pucala. Umjesto svega toga ja sve fino u rukavicama: te hoćete sjesti, te uzmite kolač, te 'izvol'te još malo čaja'. Kakva sam ja to dijaspora? Sramota!

Ukratko, ode seljo-beljo wannabe na novo radno mjesto u novi grad.

U zadnje vrijeme opsopsjedam (ovo treba bit opsjedam, ali ostavljam lapsus da se vidi kakav kaotični svemir mi je u glavi) se sa njim. Ako mogu Harisa, Halida i eM i Be, što ne bih mogla i Hanka?

- 13:01 - Komentari (75) - Isprintaj - #

utorak, 20.11.2007.

Kriminalac kapitalac


Dobar sam građanin. Poslušan. Zakone lomim i kršim skoro pa nikad (više lomim kristal i ostalo staklovinje ili mene lome interno). Kad ugledam uniformirano lice odmah padam na koljena, priznajem sve, pa i najgore grijehe (recimo, kako sam par puta zalijepila žvakaću gumu ispod klupe u srednjoj školi) i uz jecajuće povike nikad više! tražim iskupljenje i izvabljenje od pakosti i zla.

Ali desio se preobrat biblijskih razmjera koji bi sravnio sa zemljom i one manje nervozne, uključujući i okorjele kriminalce, a kamoli mene. U tri dana popih, zaradih, nakalemih sebi na pleća čak dvije parkirne kazne. Ne znam je li to prekršaj, valjda jeste, ali i od same pomisli na riječ prekršaj ušlogiram se ne-malo. A u glavi mi se već namata filmska montaža kako mi lisičetinama krše rahitične mi zglobovite koske na ručicama nejakim i odvode pred ljutitog sudiju. Koji ima nehrđajuću čekićetinu/čekićurinu kojom će me skršit u paramparčad. I dakudaće, gromovitim glasom arlauče nadamnom grmljajući (kao, govori, a kao da grmi i sijeva i svi sveci se razjarili, a sveti Ilija kočijom pravi nered - kao maloj govorili bi mi da kad grmi i sijeva, to sveti Ilija kočijom rilja po nebesima) o raspadu civiliziacije kao takve.

A mene sramota da ne može bit golemija. Mogu li se kirurški izvadit skrupuli? Može i plastična kirurgija i sve.

Zaljubih se u ovu pjesmu šesnu. Jer sam mimoza i kriminalac u jednom. Odoh platit kazne (množina, dakle, vidi se da me tanka crta dijeli od slobode do zatvorske ćelije). Možda im još i zahvalim što su me oglobili.

- 13:00 - Komentari (52) - Isprintaj - #

utorak, 13.11.2007.

Još jučer samo na filmu, a sada i u vašoj glavi


[Ukraden naslov od njega. Oduvijek me fascinirala ona ljubičasta žena nježno oslonjena na njegovo rame.] Odnosno, na glavi. To jest, kosi. Koja je na glavi. Kosi, koju bi'-ne bi' šišala. Pa sad bi'. Pa opet ne bi'. Ovim odlučnim stavom samo utvrđujem gradivo kako nema odlučnijih bića od onih ženskih, pogotovo onih koje se na o(d)luke odlikuju ho-ruk stavom. Zato su radne omladinske akcije i bile valjda takav uspjeh.

I sad, ja bih da me ošišaju. Da mi skinu moj ponos i diku. Moje ono po čemu me pamte generacije. Znaš onu malu sa onom kosom? Džaba mi osobne karte i ini identifikacijski dokumenti. Samo zamahnem u lijevo-desno kosom svojom divnom (usput si napravivši i priklještenje vratne kičme, jer ipak, godine su tu u pitanju, kalcij se rastapa, osteoporoza vreba). Još kad si prije koji dan isprebrojah sijede koje su se namnožile poput glista na kiši, i to samo na desnoj strani (pametna lijeva polutka još odolijeva) smrklo mi se dobrano ispred očnih kapaka.

Sa frizerajem imam podosta istraumatizirana iskustva. Čine me nervoznom. Dvoje me tako iskasapilo da me poslije vlastiti ćaća nije prepoznao na željezničkoj stanici. Onoj pripizdinskoj. Na kojoj uvijek izađosmo samo nas dvoje-troje. Jedna me natapirala u božju mater. A četvrta raščeprkala kao kokoška blato.

Jasno, sada me strah otić na svojevoljno čeprkanje. Bojim se da ću kao Samson izgubit svoju magičnu moć. Da ću se morat partizanski skrivat po šumama, gorama i dolinama. Kamuflirat sa raznoraznim šeširima, perikama, zečjim krznom i peradarskim perjem. Jebo čovjek izraz da sa čerečenjem kose figurativno ispireš svo ono zlo što te snašlo u ovijeh par(ijeh) godina (iako, ne bi mi falilo da se ovakva bapska priča obistini i da mi sa kratkom kosom počnu cvjetati najmirisnije ruže ovog planeta). Ali taština mi ne da mira, po žicama mi prebira i servira.

Jer neće kmet samo jednu njivu nego odmah njih pet-šest. Pa tako neću sad da me ošišaju 'nako, reda radi, nego 'oću superduper kratko. Dapače, inzistiram. Usmrtit ću Xiolu renesansu u čas posla. Iako imam glavurdu kao nestabilizirani krumpirov gomolj. Uši strše. A neću više moć ni muljat i skrivat se pod lelujavim velom kad mi se ne da nekog srest (ups, pa nisam vas uopće vidila neće više palit kod 'nake frizure).

Dakle, da skratim: kupujem hrabrost. Odnosno, muda. U obzir dolaze i ona polovna, sa iskustvom. Plaćam gotovinom. Stranom valutom. Popust poželjan, ali može i bez.

- 19:05 - Komentari (64) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.11.2007.

Zagubljen zaguljen instinkt


Šteta što će ovo bit kraj domaće trilogije. Silno sam željela da bude tetralogija jer četiri/tetra je više od tri, a što je više kažu da je bolje. Ali pošto je sve to ipak samo pitanje semantike neću razbijat valove o pučinu.

Skoro sve domaće poznavajuće žene mojih godina sa kojima kontaktirah u domovini imaju dijete. Pače neke i u množini. Pa to bude dvoje. A bome jedna je nedavno isproducirala i treće. I sad kako to već biva, ajde u goste, i to natovarena svakim đavlom (ne moš' u nas doć praznih ruku, a, ne, društvenokulturološki odmah razapneš sam sebe i pribiješ se čavlima na dasku). Molila sam svakojake bogove da mi ovog najmlađeg četveromjesečnog ne uvale u krilo, štono uvijek znadu, da me razvesele.

Da samo napomenem da me male bebe čine nervoznom. Ne znam što bih sa njima. Uvlačit im se u mekano lišce i mumljat bucibucibucibuci (ad lib) nikad mi nije bas ležalo. Počnu li se drečat, ne daj bože, odmah se uznevjerim i trazim najbliži izlaz u slučaju opasnosti. Mala djeca još kako-tako (oni sa kojima moš' prozborit jednu-dvije i reći im da Djed mraz još uvijek postoji). Ali ćelave i bezube bebe ispod godine-dvije dana idu mi vrlo teško.

Pa se onako vršuljcima prstiju došuljah do ovog ovdje, prozborih jednu-dvije uh, kako je velik/lijep/ista mama (a prema potrebi može i tata/baba/čukunpradjed) i ukutrih se momentalno u glavi ponavljajuć mantru ovome svevišnjemu gore samo mi ga nemoj uvalit u krilo, sve ću ti napravit!

Daj, evo ti ga malo, idem ja po rakiju/vino/pelinkovac/ostali alkoholni bućkuriš. Argh, znala sam! Nemoj, neću pit, neću jest, neću disat, nemoj se činit, odmori se, vičem, ali kasno. U mom krilu našlo se desetak kila žive (doslovce) vage, sjedi i gleda. Mater mu, šta sad? Kako držat ovo? Nije to mačketina pa da ga moš' valjat uzduž i poprijeko. Pipnem li mu majušnu ručicu, 'oću li ga zdrobit? Moram li mu pridrzavat glavu? Ako mu se pripiški, 'oće li se to odrazit na mom krilu? Šta ako ogladni? Zadreči se? Možda će se momentalno preobrazit u predatorsku šumsku zivotinju i proždrt me?

Pa onda tražim taj neki majčinski instinkt koji još nikako da se iskobelja iz njedara mojih bijelih. Pa ga pipkam, opipavam, zivkam. Di se zagubio? Vabim ga ovim malim, ali mislim da me ostavio na cjedilu, proklet bio zauvijek. U međuvremenu dolazi njegova majka istih godina ko i ja (dakle, obje potičemo iz doba kad su tigrovi sabljari haračili kuglom zemaljskom) i kaze Sad ću ga previjat, dolaz'amo! Da je život fer i da ima i pravde i boga (Šabane, platit ćeš mi za ovo!) sad bi se zemljana kora otvorila i progutala me u dva-tri zalogaja. Ali ne, ovo nije Šaban Šaulić, nego previjanje dojenčeta!! Osjećam se ko doktor Spock.

I sad, ova ga tamo okreće, prevrće, rotira, zavija, uvija. Pristojno okrećem glavu u stranu, fićukam neku idi-mi-dođi-mi melodiju (falširam), nadam se da će sve ovako ostati kako je i bilo. Suhi šipak na grani je bilo! Ova slavodobitno uzdigne punu pelenu u zrak i mrtvo-hladno prozbori De vidi! De pomiriši, ništa ne smrdi, to je samo od dojenja što radi. Mislim da sam bila oprala ušesine to jutro, ali nikad se ne zna. O, majko mila svačija, sanjam li ja to? Da omirišem posranu pelenu? Za bijeg nije bilo vremena. Za izmotavanje isto tako vrijeme je bilo isteklo. Našla sam se pribita u kut iz kojeg nije bilo povratka.

A mali se samo krezubo smijao. Tako mi i treba.

Onoj kojoj je rođendan danas. Zbog nje počeh nosit pokrivala za glavešine.

- 10:32 - Komentari (48) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.11.2007.

Poljoprivredno-stočarski kutak


I tako, jer sam dijete sela, provincija, seljoberizma, to jest, kmetizma, seljačkih buna, blata, traktora, motokultivavtora, kombajna, njiva, kukuruza, prasadi, kokošiju, pataka, guski, volova, džukela na lancima, mačaka, i ostale krupnositne stoke, vazda uvijek i za vijeke vjekova budućih, bilo je samo sumnjivo pitanje ćoravog vremena kad ćemo se majka i ja zaputit u jednu od prijateljskih seoskih kuća okruženih svim tim gorenabrojanim blagodatima prirode i društva.

Kako i priliči situaciji mukotrpno se probijasmo u prvoj brzini podivljalom seoskom kaldrmom izbrazdanom od poljske mašinerije, punoj zemlje, rupčaga, te svježeg blata i lokvi. Još su samo falili krv i znoj, a možda čak i suze. Možda su sigurno podmuklo čekale u zasjedi u jednom od prirodnih zavoja (u glavi mi se odvijala omanja zamišljena drama tipa: majka i ja partizani, a ovi ostali neprijateljske postrojbe zlih okupatora koje čuče u podmukloj zasjedi).

Probismo se na kraju bez većih kolateralnih žrtvi (osim zablatnjavljenog auta do prozora) i zagacasmo u mekano blato do gležnja. Džukela laje i trga se sa lanca, meni klecaju koljena od tko zna čega, mačketine se muvaju okolo nogu, volovi se glasaju potmulim zavijanjem, a težaci (koji su i bili cilj posjete) partvišem tjeraju čitav asortiman kokošiju na spavanje u štalu.

Da sad ne nabrajam raznorazne priče koje su se prele navrat-nanos, prijeći ću na još jednu zakonolomsku crticu. Zna se da se od seljaka ne odlazi praznijeh ruku. Raznorazne prerađevine redale su se na parove razbrojs, uz već poznato negodovanje majke: te red jaja; red sira; red ne znam ni ja više čega; te oveća, masna, iščerupana smrznuta kokoš. Možda mi stvarno na čelu piše velikim tintanim (onim od tinte) slovima Švercer treće klase, ali pošto se baš i ne gledam u ogledalo svaki dan, bit će da mi je to i promaklo.

Opet raznosih meso preko granične razdjelne crte. Garantirano zaradih poglavlje u barem jednoj knjizi o kriminalnom švercerizmu.

Dva vrijedna citata koja plijene pažnju: Sitne gadosti izvori su velike radosti u dijasporaške mladosti. Uzbudljivosti nema kraja kad u domovinu stigne Paja i šverca jaja.

- 11:00 - Komentari (42) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.11.2007.

Dalmatinsko br(b)ljanje


Jedna povelika Dalmatinčina, to sam ja, a da nisam ni znala da jesam. Ne moš’ ti negirat genetski materijal. Uprtile se majka i ja u Dalmaciju, pa još Zagoru. Onu Zagoru Perković-Thompsonovsku. Kud ćeš bolje?!

Već od Karlovca nadalje majka je padala u afan kad god bi vidjela kakav kamen. Ja sam samo mehanički kimala glavom i mhmkala, koncentrirajući se na brzu vožnju od 180 km/h plus, san svakog čovjeka rvackog. U pauzama između kamenjarskog pejzaža i bure vrijeme smo ćerdale pogađanjem riječi dalmatinskog porijekla. Jel’ znaš šta je oškoprc? Erm… Ne. Jel’ znaš šta je drčina? Đde me nađe… Aj reci jel’ znaš što je opatrnut? Božemiprosti, govorim ja, krivim vrat nalijvo-nadesno i vičem “Reci mi gdje je more!!! More!!!”, dobro znajuć’ da mora skoro pa vidit neću kad se ušančimo u krš dalmatinskozagorski Perković-Thompsonvski.

I sad vozaj po nekom makadamu sa rupetinama dijametra pola metra, prašine ko u trećerazrednim kaubojskim filmovima. Stigli dotepenci!! Pa se cmači sa rođama raznoraznim. Navodno se nisam ništa promijenila. Sigurno akonto kosurine. E vala ću se jednom namjerno zaćelavit (ošišat naćelavo) pa da vidimo onda tko čiju tricu, pa i kučinu prede!

Te onda dođe red turneje po centru, čija je kuća sad ovo, čija sad ono, koja je srušena, koja nije. Te trapusasmo po frizerskom salonu ujninom, a ja sva ponosna jerbo glavna je strižačica u ovijem i svim okolnijem krajevima. Štono mi je kao maloj bilo ubijbože dosadno (kao mala svi iz razreda bi se praćakali u moru, a ja bih glodala kamenje u zaleđu), sad mi bijaše kao da sam došla na Manhattan. Pa turneja po kršu. Te beri ovu biljku, te onu, te pentraj se na drvo da slomim koju granu koštela (a i ujna me nehotice zvizla posred čela štapom, čvrge nije bilo, kako da sad dokažem da sam još pametnija nego prije??). Te rođovska turneja: ujaci, pratetke, ne znam sve koja koljena rođaka. Iscmakah se ko nikad do sada. Ma daj šta daš, probudila se neka Dalmatinčina u meni pa mi sve nekako milo i toplo i ugodno oko srca.

Na kraju napunismo prtljažnik sa svim i svačim. Šverco se i ujakov dvogodišnji pršut (jebo Schengen i sve to) u Europsku uniju prijateljsku deželsku. Kakva sam plačipička bilo me prpa kako sad prenijet. Pa ga umatali ko malu bebu u svakakve moguće krpetine, gornje dijelove trenirke, isprenašali ga tamo-amo, daj pod sjedalo: ne ide. Daj u prtljažnik: ne ide. Ugurasmo ga na kraju na prednje sjedalo, na pod, majka ga nogama gnjetela. I kad pomislih da je pobjeda naša, a ne neprijateljska, ne znajuć zaputih se u traku za policijska i tako sva neka službena vozila na granici. Ovaj me poprijeko gleda (navodno mi ovo nije prvi put da se guram na tu stranu, a ja sva blažena sve do tada živila i ogrezla u dubokom neznanju), maše legitimacijama, maltene mu ne ljubim cipele i analfabetski se smješkam i podižem mu ego, kao, viđe glupe li žene, heheh, štaš’ od takove neke i očekivat, hvala vam, pametni čovječe, nikad više neću bit zakonolomac, majke mi, samo me pusti da isšvercam pršut, kako boga znaš!

Aj, vozi Miško, kaže on na kraju. A pršut i ja pogledasmo se pogledom punim ljubavi.

- 10:32 - Komentari (31) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< studeni, 2007 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Boxeve ionako nitko ne cita, moze se stavit svakojaka svakakavo jaka stvar.

    Blagoteleci osvrt na sve i nista; tj, kaj tak puses ko kravosrc!
    Radiotelevizija "Moravski plićak"

    Novo, novo, novo! Meron na deke! Klikni i osvoji emocionalnu i duhovnu nagradu! Moze i broncanu medalju. Ima Strizivojne, sode bikarbone, mesine, a ponajvise ciste i nevine ljubavi.
    Image Hosted by ImageShack.us


     

    Odje kopirajta neima poradi jednostavne cinjenice da nemam bas kaj pametno, ni kvalitetno za reci. Dakle, mozete me slobodno pokrast. Fala.



    "Dress as though your life depends on it, or don't bother."
    Leigh Bowery

    "Women aren't cats, we aren't pets, we are just people trying to cross the freaking street to get an ice-cream."
    Beth Ditto

    BAJ POPJULAR DIMAND
    Nu, mail!

Linkovi


Caught out there