Suprotnosti se privlače.

Arwen je čekao svoga oca u njegovoj sobi koja mu je zadavala strašnu glavobolju. Već se bio navikao na Zemlju i ona mu je nekako prirasla srcu. Možda bi to bilo suludo jer je Arwen ipak bio demon, ali jednostavno nađeš nešto što će ti kad-tad doći u srce. Isto kao i Rie. Ali sve u svemu, imao je osobine ljudi jer ga je rodila žena koja je bila čovjek. Arwen ju nikada nije smatrao majkom jer nije imao ikakvog obzira prema čovječanstvu i ono mu se jednostavno gadilo. Nervozno je lupao prstima po stolu, čekajući njegova oca da se pojavi. Ali njemu nije bilo ni traga ni glasa. Naravno, Arwen je bio sin gospodara Podzemlja, odnosno bio je sina Lucifera mlađeg. Da, njegov djed je bio Lucifer ili Sotona, kako bi ga zvali anđeli, a i sami zemljani. Mada se Arwen nikada nije mogao vidjeti na mjestu svojega oca, a njegova starija sestra Lucidna se nikako nije mogla domoći tog mjesta jer je bila žensko, poštivao je svog oca kao gospodara svega, iako je Arwen mrzio bilo koji oblik vladavine pa je zbog toga rekao svojim slugama u Podzemlju da ga ne moraju služiti. Nekoliko pramenova crne kose poput ugljena mu je palo preko očiju te je puhnuo da bi ih maknuo. Onda je Arwen čuo lupanje vrata te je odmah znao tko je.

-O, brate.- rekla je Lucidna začuđeno, sa svojim kreštavim glasom, makar je samo njen brat mislio da ima takav. Lucidna kao da se iznenadila vidjevši svog brata kako čeka oca u njegovoj radnoj sobi jer je rijetko kad dolazio tamo. Arwen joj se nasmijao preko volje te se ubrzo uozbiljio, ne rekavši ni riječi. Mrzio je svoju sestru iz dna duše. Ni sam nije znao razlog, ali ju je mrzio. Valjda je to ona takozvana bratska ljubav prema sestrama. Zavukao je ruke u džepove svoje majice koja mu je bila prevelika i zagledao se u pod. On nije imao određeni stil odijevanja kao ostali demoni i demonke u Podzemlju. Mrzio je kožu i nikada ju nije obukao, za razliku od svoje sestre koja je bila ovisna za takvim stvarima. Pitao se kada će Lucidna doći pameti i shvatiti da je glupa što se tako ponaša jer joj stvarno nije stajalo. Također, pitao se koliko će dugo trebati još njegovu ocu da dođe jer više ni sekunde nije mogao izdržati sa sestrom u jednom prostoru, sam. Tada su grubi koraci počeli odzvanjati pločicama dugačkog hodnika koji vodi od ulaska u 'dvorac' sve do očeve sobe. Lucifer stade pred vrata i duboko uzdahne. Znao je da ga njegova djeca trebaju nešto i da se već nalaze u njegovoj sobi, ali ih se želio što prije riješiti pa je brzim korakom ušao u sobu i zatvorio vrata. Lucidna je sa veseljem pljesnula rukama i poskočila sa svojim crnim čizmama na ogromnu petu, dok se Arwen samo gorko nasmijao. Najviše od svega je mrzio Lucidninu umišljenost i optimističnost. Pobogu, pa bila je demonka. Nije smjela zračiti nikakvim optimizmom. Pogotovo ne kada je njihov otac bio tu, ali je on već navikao na to pa se samo nasmijao Lucidninoj radnji i pružio korak do svog radnog stola. Sjeo je na stolicu i privukao se stolu. Laktove ruku je stavio na stol i naslonio glavu na šake. Prvo je pogledao prema Lucidni.

-Što trebaš, kćeri draga?- rekao je svojim grubim glasom. Ona se samo ponosno nacerila. Arwen je samo preokrenuo očima, na što ga je otac prostrijelio pogledom. Mrzio je to, baš zato što je Lucidni dopuštao sve, a Arwen nikada nije ni mogao pomisliti na tako što. Ponekad je sam sebe mrzio što je njegov otac dopustio da se rodi, što nije ubio njegovu majku i njega dok još nije bio rođen. Jedino što je Arwen znao o svojoj majci bilo je to da je ona skoro umrla pri porodu, ali je prošlo dobro, no ona je završila u kolicima. Teško je to kada običan čovjek ili anđeo mora roditi demona. Demon, dok nije rođen, raste puno brže od obične ljudske bebe u trbuhu, postaje puno veći i jači, i ako sam anđeo ili čovjek ostane trudan sa demonom, biti će mrtav ili sa teškom posljedicom cijeloga život. A i mislio je da je njegov otac glup što se uopće spetljao sa ženom na Zemlji. Da je njegov djed bio imalo pametan, ne bi odobrio tu vezu i zabranio sinu da ide više ikad na Zemlju, ali ne… on mu je dopustio da radi što god hoće i kako hoće. Tako sam nastao ja, mješavina demona i čovjeka.

-Mogu li otići gore, molim te?!- rekla je svojim umiljatim glasom, a to je pitanje kod nje mrzio. Kada bi god htio otići na Zemlju, Arwen se tamo morao susresti sa svojom 5 godina starijom sestrom. Lucifer se osmjehnuo svojim velikim osmjehom i sa zadovoljstvom klimnuo glavom. Lucidna je još jednom poskočila sa onim petama, poljubila oca u obraz i što je brže mogla izašla van iz sobe. Arwen je uzdahnuo i pogledao prema svom ocu. Ako je mogao dati i Lucidni, dati će i meni, pomislio je. Lucifer je pogledao prema Arwenu, očekujući njegovo pitanje.

-Isto pitanje.- rekao je svojim hladnim, dubokim glasom na koji su padale većina djevojaka iz Podzemlja, ali ne i Rie. Rie je bila previše zasebna da bi imala ikoga uz sebe. Na tu su pomisao Arwena prošli trnci, na što se namrštio. Koliko je volio razmišljati o Rie, toliko je i mrzio. Makar mu ona značila više od svih i svega te mu uvijek bila na prvom mjestu, stalno je imao srce, u neku ruku, slomljeno zbog nje, a o problemima zbog Rie nikada nije htio govoriti. Za njih su znali samo Arwenov otac, Rie i on sam. Lucifer je pogledao u Arwena svojim smeđim očima i ruke cijelom ravninom položio na stol. Odmahnuo je glavom, što je Arwena šokiralo. Nikada to nije napravio, ali sve je mogao očekivati od svog oca. –Što bi sada ovo trebalo značiti?- upitao ga je, stiskajući šake u džepovima. Unutar usta si je zagrizao donju usnu, raskrvarivši je. Lucifer se samo nasmijao.

-Eto tako. Promjena plana, sine.- odbrusio mu je nasmiješeno. Lucifer je, poput svog oca, obožavao gledati mržnju na licima drugih demona ili bilo kojih bića, a jako je dobro znao koliko ga vlastiti sin mrzi, makar ga on i poštuje. Arwen se još više namrštio i došlo mu je da udari vlastitog oca šakom posred lica, ali se suzdržao. Okrenuo se na peti i krenuo prema izlazu. –Arwen, Arwen!- izderao se njegov otac.

-Goni se, Lucifer.- odbrusio mu je jednakom mjerom kao i on njemu prije par trenutaka. Arwen si je u tom trenutku obećao da briše oca iz svog života. Možda prebrzo, možda ne, ali morao je. Imao je dovoljno godina da odlučuje što će raditi sa svojim životom, a odabrao je samački život, bez ikoga. Osim Rie.

°

Rie je sjedila na prastarom kauču u dnevnom boravku gledajući u TV. Začudilo je što Arwen nije bio tu kada ga je trebala. Kada ga je trebala kao prijatelja. Samo običan razgovor i ništa više. Morala je saznati nešto više o Linusu, a Arwen je bio sjajan u tome. Morala je saznati je li on stvarno bio njen skrbnik kada su joj roditelji ubijeni. Sva ta pitanja su je dovodila do ludila. Nije znala zašto se sve to tako brzo moralo događati. I zašto još uvijek nije upoznala svoju sestru. Uzela je jednu sliku sa stola pokraj kauča i zagledala se u nju. Ona je, zajedno sa jednom djevojkom (njenom sestrom), bila u njenom naručju u jednoj prostoriji u kući. Odnosno, u ovoj sobi gdje Rie sada i točno na ovom kauču. Bila je starija od nje svega 2 godine, ali ju Rie nikada nije upoznala. Uzdahnula je te ugasila TV jer je počinjala neka sapunica, a njih nije podnosila. Makar je Rie voljela španjolski jezik, sapunice nije mogla smisliti. Sve su se svodile na jedno te isto, a to je stvarno bilo prenaporno. Izvalila se preko kauča gledajući u strop. Makar nikada nije upoznala sestru, slutila je da je i ona mrtva. Ni Rie sama nije znala zašto ona nije ubijena. Zašto jednostavno nju nisu ubili? Zašto su njeni roditelji morali propatiti zbog nje? U ovom je trenutku ona imala osjećaj krivnje. Po prvi puta u životu je osjetila jedan i jedini osjećaj – krivicu. Nije htjela da njeni roditelji onako završe, i to zbog nje. Morala ih je jednostavno osvetiti, morala je. Podigla je lijevu ruku. Na podlaktici, u blizini dlana, nalazio se pečat koji je imao svaki demon kojemu su roditelji ubijeni; mali krug podijeljen na dva dijela. Jedan je bio crven, a drugi crn. Crni dio je predstavljao hladnokrvnost i bezosjećajnost – demona, a crveni krv. Demon kojemu su roditelji bili ubijeni morali su poštivati ta dva simbola. Stavila je jedan prst na taj pečat i zaklopila oči.

-Aion kostaa sinulle, ennemmin tai myöhemmin.*- rekla je na svom jeziku te otvorila oči. Tada je ugledala Arwena ispred sebe te preokrenula očima. Rijetko je dolazio u ovo vrijeme. Jer bi inače uvijek došao ranije. Ako je došao sada, to je onda bilo zbog veoma čudnih i suludih razloga.

-Teet uudestaan?**- upitao me. Rie je opet okrenula očima i ustala se sa kreveta. Otišla je do kuhinje i iz hladnjaka izvadila dva piva. Jedno je dobacila Arwenu, a drugo otvorila prstom te sjela za šank. Klimnula je glavom te otpila gutljaj. –Ovisna si o tome, draga, ovisna.- rekao je te upalio TV, ali ga ubrzo ugasio kada je vidio što je na njemu. Rie je samo slegnula ramenima. –I da… mogu li odsada spavati ovdje u kući? Mislim, živjeti, znaš?- rekao je odjednom nakon čega se Rie zagrcnula. Naglo je progutala onaj drugi gutljaj piva te se zakašljala. Nije mogla vjerovati što upravo čuje. Otkad on treba smještaj na zemlji?! Pa ima oca koji je gospodar podzemlja, ne bi mu trebalo ovo.

-A koji bi ti kurac živio ovdje?- upitala ga je bezobrazno, piljeći u njega. On se samo nasmijao i odmahnuo glavom. Rie je znala da nešto nije bilo u redu s njime i zanimalo ju je što, a i morala mu je reći za Linusa.

-Odrekao sam se starog. Ogromna svađa u obitelji, uglavnom. Ako se to može uopće nazvati obitelji. No, sam si je kriv kada je onakav kakav je, peder.- rekao je hladnije nego prije. Osjetila je onaj Arwenov bijes prema svom ocu koji je držao u sebi, a on je jedva čekao da bukne iz njega. Rie se iznenadila sa Arwenovim odgovorom jer je mislila da će on biti u koliko-toliko dobrim odnosima sa svojim ocem. Mada je Arwen bio u svađi sa svojom sestrom, ali sa ocem je mogao razgovarati. Ovo sada je bio pravi šok za nju. Arwen je pogledao prema Rie, a ona je u njega. Nakon nekoliko trenutaka gledanja je Rie odmahnula glavom. –Onda, mogu ili ne?- upitao je ponovo, očekujući njen odgovor.

-A možeš, da.- rekla je bez ikakvog premišljanja. Ipak joj je bio prijatelj, morala je učiniti to. A i trebala mu je njegova usluga, uz sve to. –Ali pod jednim uvjetom, njuškalo.- rekla mu je cereći se te je sišla sa šanka. Jednostavno se naslonila na njega i zagledala se u Arwena. Morala je priznati, makar je bilo protiv nje, da je bio zgodan za demona od 25 godina.

-Samo pucaj, draga.- namignuo joj je. Rie je ponovo okrenula očima i izbacila onu pomisao 'zgodan' iz glave. Ponekad joj je smetalo što je glumio frajera. Takvo mu ponašanje nije nimalo stajalo, ali Rie mu tu ništa nije mogla napraviti. Sam je birao što će biti, a ona mu je bila obična prijateljica. Ili za njega nešto više…?

-Trebaš se raspitati tko je Linus Camryn. Navodno da je moj bivši skrbnik i da me ostavio kada sam napunila 6 godina, ali ja pomalo ne vjerujem u to sve. Ipak, on je čovjek, a moji me roditelji nikada ne bi ostavili čovjeku, pogotovo sa ovakvim moćima koje ja imam.- rekla je Rie u jednom dahu, ne skrećući pogled sa Arwena. On se samo nasmijao i pokupio svoju jaknu i Rienin revolver. Rie ga je prostrijeljala pogledom kada ga je uzeo jer je imao svoj.

-Smatraj riješenim.- ponovo joj je namignuo i nestao iza vrata.

Stojeći na uglu ulice i držeći revolver u ruci, Rie je gledala u tamu koja je vodila kroz šumu i kao da joj nije bilo kraja. Hladni se zrak širio cijelim gradom, a kiša padala svakom minutom sve jače i brže. Mada je mrzila skoro sve na ovome svijetu, kišu i sve što je padalo je obožavala, pogotovo kada je trebalo ubijati one kojima nije stalo do nikoga ili pak bilo kojim ološima na ovoj zemlji. Otkada su joj anđeli ubili roditelje, ona se u promijenila u potpunosti. Anđeli su željeli da Rie nikako ne kroči na ovaj svijet pun čovječjeg naroda jer bi im mogla naštetiti svojim potomstvom od demona, a kako su njeni roditelji bili protiv toga, a također su bili ništa naspram onih anđela, oni su im odredili smrtnu kaznu i ubili ih pred njenim očima. Od tada više nije ona mala slatka curica, već hladnokrvna djevojka koja ima samo jedan cilj u životu – osvetiti smrt svojih roditelja. Makar se izvana činila sasvim nježnom i plahom djevojkom, iza onih ljubičastih očiju se nalazilo stvorenje bez ikakva osjećaja. Iako je ona imala osjećaje, nije ih pokazivala ni na tren. Rie je u proteklih 12 godina, od njenih 18, živjela u staroj kući, sama. Bila je to prevelika kuća za nju, ali su je prije smrti posjedovali njeni roditelji. Nekada bi i Arwen, njen prijatelj iz Podzemlja, došao ju posjetiti i ostao neko vrijeme s njom. Rie je Arwena poznavala od malih nogu i stalno su bili zajedno. Kada bi ih bilo koje biće vidjelo, pomislili bi da su par. Ali Rie nikada nije ništa htjela sa Arwenom, mada je u njegovu slučaju bilo drugačije. Kada se ona u potpunosti razvila, odnosno kada je napunila 15 godina i postala pravom demonkom, Arwen se zaljubio u nju. No, i sam je znao da ju ne može imati. Ona nije htjela nikoga pored sebe. Samo je željela njezine roditelje i osvetiti njihovu smrt.

Rie je pošla prema svojoj kući u nadi da će moći spavati barem malo. Njena nesanica ju je patila već neko vrijeme, što je njoj smetalo jer nije mogla obavljati sve svoje poslove odmorna. U daljini je vidjela par vukova koji su zavijali jer je mjesec tada bio u potpunosti pun. Odjednom ju je srce počelo stezati. Ni sama nije znala što joj je, a to se događalo u zadnje vrijeme jako često, kada bi god bio pun mjesec. U jednom se trenutku našla na koljenima, a u drugom se više ničeg nije sjećala…

°

Rie se probudila u nekoj nepoznatoj sobi. Nije znala kako je ovdje uopće dospjela. Bila je u žutoj sobi u kojoj se nalazio samo krevet, ormar i radni stol. Slično je izgledala i njena soba, samo što je ona imala sive, skoro crne zidove. Stavila je ruku u džep, da se uvjeri da je njen revolver još uvijek u njemu. Ustala se sa kreveta i krenula prema prozoru. Shvatila je da se nalazi u nekoj zgradi, u samom centru grada. Odmahnula je glavom te se uputila van sobe. Sve joj je ovo bilo suviše čudno. Nije znala što joj je bilo noćas, nije znala zašto ju srce steže kada je pun mjesec. Otkad su joj ubili roditelje, to je muči. Možda je imalo neke veze sa tom smrću, ali nije znala zašto zapravo. U tom je trenutku začula zvuk nekakvog padanja te razbijanja, a onda psovanje svega živog. Ušla je u kuhinju te ugledala muškarca koji je bio podosta stariji od nje. Upravo je njemu bila pala šalica i razbila se. Samo je skupila obrve i pogledala u tog tipa. I on je pogledao u Rie te se nasmijao. Na to se ona još više namrštila i promumljala nešto na svom jeziku.

-A ti si?- rekla je glasom punim hladnoće. Muškarac ju je pogledao raširenim očima, kao da ga je nešto iznenadilo. Ostavio se one šalice i zavukao ruke u džepove.

-Rie, zar se ti mene ne sjećaš? Pa ja sam, Linus.- rekao je gledajući ju ravno u njene ljubičaste oči. -Promijenila si se. Prije si imala plave oči, a sada su, vidim, ljubičaste. Imaš i piercing, a o tome koliko si se proljepšala i postala odgovornija, neću ni pričati.- nadopunio se, što je Rie još više začudilo. Kako je on nju znao, a ona njega ne? Odakle ju je uopće znao? U tom je trenutku bila zbunjena, ali nije htjela ništa pokazivati. Nije se ničeg mogla sjetiti, pa čak i ako ga je znala. Uzdahnula je te se zagledala u daljinu. Njegovo ime joj nije značilo ama baš ništa. Mogla ga je čuti bilo kad ili od bilo koga, ali da ga je poznavala… u to nije bila sigurna. Što je on uopće radio u šumi u ono doba noći? Podaci su se skupljali u njenoj glavi, ali Rie nije imala odgovore na njih. Htjela ga je čuti još malo.

-Odakle ti mene znaš i što si ti uopće radio noćas u šumi?- izravno ga je upitala, još hladnijim tonom. Uvijek je bila izravna. Ništa nije htjela, željela niti voljela odugovlačiti jer bi to bilo obično gubljenje vremena. Za nju je to bilo samo pređi na stvari i gotovo. Linus je tada bio još više iznenađen. Nije ovo ni očekivao od Rie jer ju je ipak poznavao od njenog prvog pristupa na Zemlju.

-Rie… smiješna si. Ja sam Linus, Linus Camryn. Tehnički gledano, poznam te otkad si se rodila. Možda me se ne sjećaš, ali ja sam čovjek koji je za tebe brinuo dok si imala 3 godine pa do tvoje 6 kada sam te ostavio samu. Vidiš, ja sada imam 33 i imao sam tu zadaću od tvojih roditelja da te pazim kada oni umru.- rekao je glasom punim entuzijazma. Rie nije mogla vjerovati u ono što čuje. Njeni roditelji su htjeli da demonku čuva i odgaja običan čovjek?! To nije bilo moguće. Rie je odmahnula glavom u znak da ne može vjerovati u te riječi.

-Moji me roditelji nikada ne bi ostavili čovjeku na čuvanje jer su i sami znali da je previše opasno da čovjek ima demona poput mene u blizini. A što se tebe tiče, Linuse Camryn… još ćemo se sresti.- rekla je gledajući Linusa ravno u njegove sive oči. Brzim korakom je istrčala iz njegove kuće te se uputila ka svojoj, nadajući se da je Arwen tamo.