Suprotnosti se privlače.

Ione je sjedila na jednom oblaku nedaleko od svoje kuće. Gledala je zemljane jer su je oni zaista očaravali. Njihov način života je bio tako drugačiji od drugih – bilo u Podzemlju ili na Nebu. Mada i oni nisu bili savršeni, zavidjela im je. Valjda zbog toga što su oni anđeli pa vjeruju i u ono u što ne trebaju. Ali, Ione je bila jednostavno anđeo koji je volio ljude bez obzira na sve. Njezin otac, Pyle, nikada nije shvaćao kćer da je takva. No i njena majka je bila ista, pa valjda zbog toga. Nasuprot svoje sestre, Blaier nije bio takav iako je bio anđeo. Bio je povučen, možda čak i previše. Rijetko kad bi izašao iz sobe i to samo kad bi ga Ione izvukla iz, ali i to samo kad bi joj došlo do ruke. Blaier je najviše volio voditi samački život pa makar zbog toga izgubio krila. Svi anđeli su bili oduvijek zajedno, ali on nije mogao biti s nikim. Bio je takav oduvijek, otkad se rodio. Nije se mogao promijeniti, čak i ako je to želio. Uglavnom, oni anđeli koji nisu bili u zajedništvu, mogli su izgubiti krila makar u većim slučajevima bi to bilo oprošteno. Barem kod djece i mladih anđela. Ione je uzdahnula na samu pomisao na brata. Prije je koliko-toliko bio normalan i nije se toliko povlačio u sebe. Barem je tako Ione mislila. Nijedan se anđeo nije ponašao kao on, čak ni slično. Blaier je satima mogao sjediti u sobi i ne izlaziti iz nje. Nije ništa ni jeo pa je valjda zbog toga bio štrkljav i više nego što bi trebao biti. Nije mogla shvatiti brata, nije nikad mogla pomisliti da u oni ista krv. Kada bi čak i pričala s njim, shvatila je da je povučen zbog nekih drugih razloga, a ne zbog njihove majke koja ih je ostavila zbog običnog zemljanina. Ali, život je takav – donosi i ono što ne treba. Morala je morala saznati što je zapravo mučilo njenoga brata, pod svaku cijenu. Makar je to koštalo i njihov odnos.

Ione se okrenula na oblaku, ali joj je jedan dio krila zapeo za oblak na što se nasmijala. Kada je pogledala prema vratima kuće, doživjela je blagi šok. Blaier je stajao pred vratima, a krila su mu bila skupljena. On ih nikada nije koristio, osim kada bi preko noći išao letjeti kako bi mogao razmišljati. Nije htio da ga itko vidi vani jer su svi navikli da on ostaje preko dana u svojoj sobi, ali znao je da Gospodar uvijek zna što on radi. Uglavnom, razmišljao je o svemu. O tome hoće li saznati gdje je njegova majka. O tome hoće li ikad više biti kao svaki normalan anđeo, o njoj. Njegova sestra se previše trudila oko njega, što je Blaier znao suviše dobro. Ali, Ione nikada nije ni mogla zaključiti kako je njemu. Otkada ju je vidio na zadnjem sastanku anđela i demona koji su se događali jednom u dva mjeseca i to samo zbog jedne stvari; anđeli nisu mogli trpjeti demone, demoni nisu mogli trpjeti anđele. Blaieru je to bilo glupo jer je znao da se, na kraju krajeva, nikada neće složiti oko bilo čega. Znao je da demoni i anđeli nikada neće moći trpjeti jedne druge. Inače, Blaier je vidio u budućnost, ali ne onu daleku. Vidio je u bližu. Vidio je ono što će se dogoditi za tjedan, dva, mjesec dana. Zato se i smatrao posebnim anđelom, baš zato što gleda u budućnost. Na Nebu, a i u Podzemlju, je bilo rijetko da netko ima bilo kakve moći koje stvarno može koristiti. No, nitko za njih nije znao osim njega i njegove majke. Njeni preci koji su živjeli prije par stoljeća su se sastojali od anđela i pokojeg čarobnjaka. Tako je ustvari i naslijedio taj dar, od svoje majke. Ona je također vidjela u budućnost, ali onu dalju. Naravno, Alea je također morala razvijati svoje moći kroz vrijeme, kao što će i Blaier morati svoje. Makar je Blaier najvjerojatnije, zajedno sa sestrom, bio zadnji anđeo sa nadnaravnim moćima, bilo mu ih je glupo koristiti. Nije baš sasvim svejedno kada vidiš što će se dogoditi u budućnosti. Ponekad je on sam htio vidjeti što će mu ona donijeti. Za razliku od njega, Ione je mogla pročitati osobe i njihove misli bez problema, ali ne i kad je njen brat bio u pitanju. Nije mogla ući u njegov um čak ni da je htjela, što je u zadnje vrijeme i htjela. Samo je željela saznati što se zbiva s njezinim bratom i koji ga problemi sada muče. Ali, tako i Blaier nije mogao vidjeti u budućnosti bilo što vezano za njegovu sestru. U tome su bili jednaki; nisu znali što se događa ili što će se dogoditi jedno drugome.

Blaier je prišao sestri koja je zbunjeno sjedila na svom oblaku i gledala u njega pogledom punim čuđenja. Osmjehnuo joj se što ju je još više začudilo. Mogao se zakleti da nikada neće shvatiti svoju sestru jer je bila previše različita od njega. Blaier je sjeo do nje i naslonio se na laktove ruke gledajući u nju. Ione je trepnula par puta jer nije znala što je ovo sve trebalo značiti. Zašto je on odjednom izašao iz svoje sobe, sa osmjehom na licu? Bio je čudan njen brat. Veoma čudan ili je samo tako ona mislila? Blaier joj je mahnuo pred licem na što se Ione stresla. Mrzila je kada joj je to netko radio, ali što je mogla učiniti svom bratu? Ništa.
Još su neko vrijeme sjedili onako na tom jednom oblaku. Blaier nasmiješen, a Ione zbunjena. Tada je Blaier lagano lupio sestru po obrazu na što se ona namrštila. Htjela je i ona njega udariti, ali je Blaier raširio krila i poletio. Ione je odmahnula glavom i sa osmjehom na licu pogledala u njega.

-Oho, pa ti znaš letjeti!- uzviknula je cereći se. Blaier je samo klimnuo glavom i odletio što je dalje mogao. Krenula je za njim, ali morala je priznati da je njen brat bio puno brži što se ticalo letenja. Mada krila skoro uopće nije koristio, Blaier je bio vrlo spretan letač i nadasve nadaren za takvo što. Letio je kad mu se prohtjelo, a to je bilo najčešće noću. Danju nije volio izlaziti iz sobe, makar ni sam nije znao zašto. Volio je biti u miru i tišini, pogotovo kada je kiša padala. Tada je osluškivao kako kapi kiše padaju na tlo i ostavljaju svoje mokre tragove.
Volio je kišu, makar mu je ona onemogućavala letenje. Nešto ga je privlačilo kod nje, ali ni sam nije znao što.

Blaier je odletio do granice sa Zemljom i Nebom. Stao je tu jer je znao da samo uz dopust Boga ili oca može otići dolje. Nije pretjerano volio čovječji narod pa je zbog toga rijetko kad išao dolje. Držao se neba i svoje sobe, naravno i oblaka koji je samo on posjedovao. No, kada bi Blaier i otišao na Zemlju, otišao je samo iz jednog razloga – da čuva svog čovjeka. Naravno, svaki čovjek je imao svog anđela čuvara, a Blaier je pripao jednom čovjeku koji je prije bio skrbnik jednom demonu. To mu nije smetalo jer Linus dosada nije imao nikakve kontakte sa kćeri. No, Blaier se zaljubio u tu demonku. Nije joj znao ni ime, nije znao ništa o njoj. Pamtio ju je po izgledu. Iako je samo Linus vidio Blaiera i ispričao mu sve o njegovoj skrbnici, nije htio ići u detalje. Bilo mu je dovoljno da on zna koga čuva i da tog izabranika upozna što bolje može. Linus nije znao ništa o njegovoj zaljubljenosti u demonku, ali je mogao pretpostaviti da se on promijenio zbog nečega. Valjda zbog toga Blaier nije htio pričati o svojim ljubavnim problemima s nikim. Čak ni sa svojom sestrom. Iako je imao povjerenja u nju, nije joj to mogao priznati samo tako. Ponekad mu se činilo da sestra želi izvući nešto iz njega, ali nije mogao razotkriti što i zašto. To je bio još jedan razlog zašto su oni različiti. Ione je bila znatiželjna, dok Blaiera nije zanimalo… pa ništa. Sjedio je tamo još neko vrijeme, a onda je začuo čudan krik u blizini.

°

Linus je pregledavao jedan stari album koji je donedavno bio ostavljen u jednoj kutiji u njegovoj sobi. Rijetko kad bi pogledao u njega, ali sad kada je naišao na Rie, morao je. Ona mu je previše značila u životu, ali ne u ljubavnom smislu toga. Možda je bio previše vezan uz nju dok je bila mlađa, iako ni sam nije mogao vjerovati. Njezini su roditelji netom prije smrti došli kod njega i povjerili Rie njemu na čuvanje. To ga je previše iznenadilo jer je on tada imao samo nepunih 19 godina, znao se brinuti za bilo koga jer je ustvari i sam odrastao. Roditelji su ga ostavili kada je imao samo 10 godina i to je na njega ostavilo veliku posljedicu. Sve je morao sam obavljati, sam je morao smišljati što će sa životom. Otvorio je jednu stranicu, a na njoj se nalazila samo jedna fotografija. Rie i on. Tu je sliku volio najviše. Valjda zato što ga je kroz svo ovo vrijeme podsjećala na nju. On nekada ni sam nije bio svjestan da se u kratkom vremenu, mada je njegovo skrbništvo nad njom trajalo svega 3 godine, može zavoljeti osoba njemu nepoznata. Naravno, on je poznavao njezine roditelje suviše dobro. Ponekad bi i sam pomislio zašto su morali umrijeti zbog vlastite kćeri. Rie im nije ništa skrivila jer je ona bila samo djevojčica demona koja ima moći koje će kasnije vladati nad njom. Anđeli su krivo procijenili cijelu situaciju, to je bilo Linusovo mišljenje. I on se stvarno držao toga. Rie je bila jedna od demona koji su znali što žele od života i što im on nudi.
Nije ni bila svjesna kakav dar nosi u sebi. Dar koji joj može omogućiti da cijeli svijet bude samo njen, da ona zavlada svijetom i da cijeli svemir bude pod vladavinom jedne demonke.
U jednu ruku se to čini suludo, ali nije. Rie je to stvarno mogla sebi dati, ali nije htjela. Htjela je da svijet bude ovakav kakav je. To je govorila dok je bila mlađa.

Jednog kišnog dana su Rie i Linus hodali pod crnim kišobranom žureći kući. Mislili su da će početi jaka bura ili nešto slično tomu. Rijetko kad da bi oni ostajali vani dok bi se nevrijeme spremalo, ali i kad jesu, bilo je to jer su željeli tako. Linus je obožavao provoditi vrijeme sa Rie, makar su ljudi mislili da je ona njegova kći, ali on se samo skrbio za nju. Objasnio joj je sve u vezi njenih roditelja i njihove smrti. Ipak je morala znati. Bila je suviše pametna za svoje 4 i pol godine. Valjda jer su joj i roditelji bili takvi. Razmišljali su na sasvim drugi način, što ih je dovodilo u situaciju da je previše ljudi ovisilo o njihovom mišljenju nego ičijem drugom. Rie je bila na njih, mada je izgledom više bila na oca nego na majku, ali sve se to svodilo na isto. Jedino što je bilo čudno kod nje je bilo to da su joj oči mijenjale boju. Iz plave u ljubičastu i obrnuto. Linusa je to fasciniralo kod Rie. Nikad nije znao što joj se dogoditi sa očima niti čemu to mijenjanje. Roditelji nisu imali nikakve slične izmjene u obliku bilo čega.

-Striček Linus, ja bih malo htjela ostati ispred zgrade.- rekla je Rie u jednom trenutku gledajući Linusa tada već svojim tada plavim očima. Linus joj se samo nasmijao u znak odobrenja, na što ga je ona zagrlila. Volio ju je vidjeti ovakvu, nasmijanu i veselu. Što je češće mogao je izbjegavao temu njezinih roditelja jer bi onda odmah promijenila raspoloženje. Bila bi tmurna i tužna. Nije mogla staviti osmijeh na lice po nekoliko dana. Nije htjela ništa drugo. Linus je stao iza Rie i zagledao se u daljinu. Pitao se kada će ju morati ostaviti samu, kada će biti u stanju to izreći pred njom. Makar je znao da će ona najvjerojatnije u godinama kada bude sama sve to zaboraviti, nije je mogao tek tako ostaviti. Nije imao snage za to, ali Rie se morala osamostaliti. Baš kao i on, u mlađem razdoblju života. –Znaš, željela bih da ovo stane. Da ovaj svijet ostane takav kakav je, ali znam da to nije moguće.- rekla je nakon nekog vremena tišine. Linus je pogledao u nju i opet se nasmijao. Vjeruj mi da i ja želim da tako bude, pomislio je u sebi i pogladio Rie po glavi.

Zatvorio je album jer su mu se stara sjećanja počela vračati u glavu, a to nije želio. Suze su mu također počele navirati, a nije želio plakati. Morao je saznati kako će ponovo zadobiti Rienino povjerenje. Znao je da će biti teško, ali morao je. Morao je barem znati da je dobro. Nakon 12 godina ju je ponovo vidio, a ona ga se uopće ne sjeća. Vjerovao je da će se to promijeniti, moralo se. Mislio je da će napraviti neku glupost koja će ostaviti posljedicu svima na svijetu. Da to je mislio. Mislio je da će iskoristiti svoje moći, kojih nije ni bila svjesna. Barem ne još. Morao ju je podučiti još nekim stvarima. Ipak, nije bez veze bio dobar sa njezinim roditeljima. Oni su ga uputili na Rienine moći i kako ih ona može držati u sebi i ne dati im da ju preuzmu u cijelosti. Neće to dopustiti ni pod koju cijenu. Morati će probati barem razgovarati s njom, ako ništa drugo. A onda je začuo zvonjavu vrata, koja ga je strašno iritirala. Sam sebi je davno obećao da će zamijeniti to zvono za neko drugo. Otišao je do vrata, a kad ih je otvorio, stvarno ga je začudio prizor. Arwen je stajao naslonjen na štok vrata i na prstu lijeve ruke vrtio revolver koji je ubrzo ubacio u džep njegove kožne jakne. Stao je u normalan položaj i nacerio se Linusu. On je napravio neku grimasu koja nije ličila ni na što. Arwen je fićukajući ušetao u Linusov stan, a da nije progovorio ni jedan slog. Linusu je ovo sve postajalo čudno, ali najviše od svega to da Arwena nikada u životu nije vidio.

-Slušaj. Ja sam ovdje samo iz jednog razloga, a taj razlog je da ja saznam u kakvoj si ti srodnosti sa Rie. Znaš o kojoj Rie govorim.- rekao je Arwen sjedajući na jednu od tri barske stolice. Linus je ostao bez riječi te mu se pridružio za šankom, sjedajući ispred njega. Prvo se dvoumio trebali vjerovati Arwenu ili ne, ali onda je ipak odlučio da hoće, treba.

-Ovo ću ponavljati samo jednom.- rekao je Linus odlučno, na što mu se Arwen ponovo nacerio.