Stojeći na uglu ulice i držeći revolver u ruci, Rie je gledala u tamu koja je vodila kroz šumu i kao da joj nije bilo kraja. Hladni se zrak širio cijelim gradom, a kiša padala svakom minutom sve jače i brže. Mada je mrzila skoro sve na ovome svijetu, kišu i sve što je padalo je obožavala, pogotovo kada je trebalo ubijati one kojima nije stalo do nikoga ili pak bilo kojim ološima na ovoj zemlji. Otkada su joj anđeli ubili roditelje, ona se u promijenila u potpunosti. Anđeli su željeli da Rie nikako ne kroči na ovaj svijet pun čovječjeg naroda jer bi im mogla naštetiti svojim potomstvom od demona, a kako su njeni roditelji bili protiv toga, a također su bili ništa naspram onih anđela, oni su im odredili smrtnu kaznu i ubili ih pred njenim očima. Od tada više nije ona mala slatka curica, već hladnokrvna djevojka koja ima samo jedan cilj u životu – osvetiti smrt svojih roditelja. Makar se izvana činila sasvim nježnom i plahom djevojkom, iza onih ljubičastih očiju se nalazilo stvorenje bez ikakva osjećaja. Iako je ona imala osjećaje, nije ih pokazivala ni na tren. Rie je u proteklih 12 godina, od njenih 18, živjela u staroj kući, sama. Bila je to prevelika kuća za nju, ali su je prije smrti posjedovali njeni roditelji. Nekada bi i Arwen, njen prijatelj iz Podzemlja, došao ju posjetiti i ostao neko vrijeme s njom. Rie je Arwena poznavala od malih nogu i stalno su bili zajedno. Kada bi ih bilo koje biće vidjelo, pomislili bi da su par. Ali Rie nikada nije ništa htjela sa Arwenom, mada je u njegovu slučaju bilo drugačije. Kada se ona u potpunosti razvila, odnosno kada je napunila 15 godina i postala pravom demonkom, Arwen se zaljubio u nju. No, i sam je znao da ju ne može imati. Ona nije htjela nikoga pored sebe. Samo je željela njezine roditelje i osvetiti njihovu smrt.
Rie je pošla prema svojoj kući u nadi da će moći spavati barem malo. Njena nesanica ju je patila već neko vrijeme, što je njoj smetalo jer nije mogla obavljati sve svoje poslove odmorna. U daljini je vidjela par vukova koji su zavijali jer je mjesec tada bio u potpunosti pun. Odjednom ju je srce počelo stezati. Ni sama nije znala što joj je, a to se događalo u zadnje vrijeme jako često, kada bi god bio pun mjesec. U jednom se trenutku našla na koljenima, a u drugom se više ničeg nije sjećala…
°
Rie se probudila u nekoj nepoznatoj sobi. Nije znala kako je ovdje uopće dospjela. Bila je u žutoj sobi u kojoj se nalazio samo krevet, ormar i radni stol. Slično je izgledala i njena soba, samo što je ona imala sive, skoro crne zidove. Stavila je ruku u džep, da se uvjeri da je njen revolver još uvijek u njemu. Ustala se sa kreveta i krenula prema prozoru. Shvatila je da se nalazi u nekoj zgradi, u samom centru grada. Odmahnula je glavom te se uputila van sobe. Sve joj je ovo bilo suviše čudno. Nije znala što joj je bilo noćas, nije znala zašto ju srce steže kada je pun mjesec. Otkad su joj ubili roditelje, to je muči. Možda je imalo neke veze sa tom smrću, ali nije znala zašto zapravo. U tom je trenutku začula zvuk nekakvog padanja te razbijanja, a onda psovanje svega živog. Ušla je u kuhinju te ugledala muškarca koji je bio podosta stariji od nje. Upravo je njemu bila pala šalica i razbila se. Samo je skupila obrve i pogledala u tog tipa. I on je pogledao u Rie te se nasmijao. Na to se ona još više namrštila i promumljala nešto na svom jeziku.
-A ti si?- rekla je glasom punim hladnoće. Muškarac ju je pogledao raširenim očima, kao da ga je nešto iznenadilo. Ostavio se one šalice i zavukao ruke u džepove.
-Rie, zar se ti mene ne sjećaš? Pa ja sam, Linus.- rekao je gledajući ju ravno u njene ljubičaste oči. -Promijenila si se. Prije si imala plave oči, a sada su, vidim, ljubičaste. Imaš i piercing, a o tome koliko si se proljepšala i postala odgovornija, neću ni pričati.- nadopunio se, što je Rie još više začudilo. Kako je on nju znao, a ona njega ne? Odakle ju je uopće znao? U tom je trenutku bila zbunjena, ali nije htjela ništa pokazivati. Nije se ničeg mogla sjetiti, pa čak i ako ga je znala. Uzdahnula je te se zagledala u daljinu. Njegovo ime joj nije značilo ama baš ništa. Mogla ga je čuti bilo kad ili od bilo koga, ali da ga je poznavala… u to nije bila sigurna. Što je on uopće radio u šumi u ono doba noći? Podaci su se skupljali u njenoj glavi, ali Rie nije imala odgovore na njih. Htjela ga je čuti još malo.
-Odakle ti mene znaš i što si ti uopće radio noćas u šumi?- izravno ga je upitala, još hladnijim tonom. Uvijek je bila izravna. Ništa nije htjela, željela niti voljela odugovlačiti jer bi to bilo obično gubljenje vremena. Za nju je to bilo samo pređi na stvari i gotovo. Linus je tada bio još više iznenađen. Nije ovo ni očekivao od Rie jer ju je ipak poznavao od njenog prvog pristupa na Zemlju.
-Rie… smiješna si. Ja sam Linus, Linus Camryn. Tehnički gledano, poznam te otkad si se rodila. Možda me se ne sjećaš, ali ja sam čovjek koji je za tebe brinuo dok si imala 3 godine pa do tvoje 6 kada sam te ostavio samu. Vidiš, ja sada imam 33 i imao sam tu zadaću od tvojih roditelja da te pazim kada oni umru.- rekao je glasom punim entuzijazma. Rie nije mogla vjerovati u ono što čuje. Njeni roditelji su htjeli da demonku čuva i odgaja običan čovjek?! To nije bilo moguće. Rie je odmahnula glavom u znak da ne može vjerovati u te riječi.
-Moji me roditelji nikada ne bi ostavili čovjeku na čuvanje jer su i sami znali da je previše opasno da čovjek ima demona poput mene u blizini. A što se tebe tiče, Linuse Camryn… još ćemo se sresti.- rekla je gledajući Linusa ravno u njegove sive oči. Brzim korakom je istrčala iz njegove kuće te se uputila ka svojoj, nadajući se da je Arwen tamo.