šiŠanje&bRijANJE

I tako. Radi se, lijepo je vrijeme, ovaj vikend možda zapalim za Split.
Nije loše.
Hm, nije ni dobro.
Ali nema veze.

Evo vam još jedna pjesmica stara.


OSTACI DANA


Kada se slegnu ostaci dana
ostaneš sam
sa žudnjom:
nešto toplo za buđenje
po mogućnosti škakljivo

milo da te gleda
a može i malo tepanja
što nađeš - uzmi
što imaš - daj

kada se slegnu ostaci
ostajem sam
s oštrim zubima
hrapavim jezikom
tvojim okusom
tvojim mirisom
i snom
nema sumnje, i Snom






PRONAĐEN LIJEK PROTIV AIDSA!


NAJNOVIJA MUTACIJA SVIMA DRAGOG HITA

Prođe festival poezije, prođe SFerakon.
Prvo sam pratio više, drugo manje.

Lijepo je da se nešto događa, lijepo je kad je nedjelja sunčana pa čovjek može piti kavu na otvorenom.
Opisivanje tu nema smisla, tko je probao, probao je..
Za vas obavijest da na ovom linku možete skinuti odavno poznati hit, koji i dalje doživljava mutacije iz dana u dan. na istom mjestu možete naći i moje objavljene i neobjavljene knjige, pa se slobodno poslužite ako vas zanima.

Pusa, dođite na moj blog!

televizor u mojoj sobi hvata samo prvi program
svidio sam se hotelskoj kuharici i stalno mi nudi repete
a ja kao skidam kile
gosti hotela ne znaju pozvati lift
kada je lift dolje, zovu ga gumbom za gore
onda se ljute što kad uđu i žele u prizemlje
lift nastavi gore, a oni kažu:
- Jebo ga ko ga je pravio.
Te sprave nikad ne rade kako treba
ne čekaju da uđem u lift
vrata mi se zatvaraju pred nosom
možda ne znaju zadržati vrata

širokim tapeciranim stubištem hotela
koji je nekada bio van kategorije
a sada uglavnom ugošćuje policajce
na službenom putu
spuštam se pješke

soba u Uljaniku u kojoj idem na Internet
ima rešetke na zidovima
što je divna inspiracija za pisanje e-mailova


SVI SU MRTVI



TEORIJA KOJA OBJEDINJUJE KVANTNU MEHANIKU I TEORIJU RELATIVNOSTI!

Najdraža, nisam se javljao, ali ne misli da sam te zaboravio. Upravo suprotno, za pisanje ovog pisma skupljao sam svu svoju snagu. Počet ću okolišajući. Već sam ti spomenuo tog čovjeka, pacijenta pokojnog profesora, čudaka koji je sad na mojoj brizi. Uprava je počela postavljati nezgodna pitanja i on više neće moći ostati u klinici. Bilo bi dobro da uhvatiš svoga oca kad bude dobre volje, on bi nam mogao pomoći da ga premjestimo na neko prikladnije mjesto.
Nitko ne zna kako se našao ovdje. Nema nikakvih isprava. Profesor se zainteresirao za njega i zadržao ga među bogatim bolesnicima i hipohondrima (ni nakon dvije godine rada u klinici nisam siguran kojih je više).
Ne znam što me tjera da se toliko motam oko njega. Svi putovi vode me pored njegovih vrata, ali rijetko ulazim. Kao razuman čovjek i liječnik, ni sam sebi nisam jasan. Stvari treba nazvati njihovim pravim imenom, pa ću priznati da ga se bojim. Zašto? Morat ćeš vidjeti sama. Ne boj se, ti možeš podnijeti sve.
Jedina mu je imovina slika neke mlade žene koju čuva svo ovo vrijeme. Jedne sam večeri kroz poluotorena vrata vidio kako je poljubio tu sliku vlažnih očiju i s obje je ruke pažljivo pospremio u ladicu. Ne znam tko je na slici. Po godinama, mogla bi mu to biti kći. Njegove godine teško mi je odrediti, njihovo vrijeme teče drugačije.
Čini mi se da je naš posljednji zajednički odmor bio prije stotinu godina. Kad se sljedeći put vidimo, morat ćemo ozbiljno porazgovarati. Razdvajanje nam je valjda pomoglo da sredimo misli, ali sada ono boli. Mislim da ću ti dozvoliti da napokon dođeš i odvedeš me odavde. Pronaći ću posao na drugom mjestu, jer mi se čini da ću poludjeti ovdje, okružen tjelesnim i duševnim bolesnicima koje njihovi bogati supružnici i djeca drže na ovom brdu (što dalje od sebe, pretpostavljam.)
Vraćam se na našeg prijatelja. On svakako nije sposoban za povratak u stvarni svijet (čini mi se da sam i ja sve dalje od stvarnog svijeta, odvedi me!) i neće preživjeti vani. Shvatit ćeš zašto me to brine, doći ćeš i uvjeriti se sama. Upozoravam te da on, blago rečeno, ne izgleda ugodno. Jedini sam ovdje koji ne okreće glavu kad ga sretne. (On izlazi samo kad mora ići u kupaonicu.)
Ne govori. Povremeno ispušta neartikulirane glasove, ne preglasne, hvala bogu, i gleda me kao da je siguran da ga savršeno razumijem. Čini mi se da sam ga doista počeo razumijevati, što je znak kako mi je vrijeme prepustiti ovaj posao nekom drugom.
Sve ovo pišem ti stoga što se dogodilo nešto neobično. Svake večeri daje mi list papira ispisan s obje strane. Taj papir predaje mi sa svečanim i ganutim izrazom na onome što je ostalo od njegova lica. Uzimao sam te listove, iskazujući mu najveće moguće poštovanje, i, ne gledajući ih, slagao u ladicu.
Prije nekoliko dana vrag mi nije dao mira pa sam ih izvadio iz ladice i pregledao. Svi listovi, deseci, stotine njih, bili su gusto ispunjeni znakovima koji nemaju nikakve veze ni sa kakvim pismom što sam ga ikada imao prilike vidjeti. Proučio sam ih - radi se o vrlo složenom sustavu znakova. Usporedio sam listove i otkrio da su svi oni (mora da sam poludio kad sam na to utrošio cijelu noć, dođi!), ispisani potpuno jednako.
Kad odem, ponijet ću tu hrpu papira i pokazati je nekom grafologu. Možda ćemo shvatiti što se dogodilo tom čovjeku. Ježim se od pomisli da bi na njegovom mjestu mogao biti bilo tko. Nadam se da ćemo mu naći mjesto na kojem će moći umrijeti na miru sa svojim olovkama i papirima. Nitko mu ne dolazi u posjet i mi smo mu jedina nada.
Vidiš kako je tvoj dragi poludio. Dođi, provedimo ovdje nekoliko dana, s tobom želim podijeliti sve, pa i neugodne dijelove života, a to je valjda znak da smo potpuno zreli za... znaš ti dobro što. Onda ćeš me odvesti i ja te više neću puštati.
Zauvijek tvoj,


SENZACIONALNO! PORNIĆ S NAJBOLJIM HRVATSKIM KNJIŽEVNIKOM!


SVI SU MRTVI, GLAZBENA KOMPOZICIJA

Sutra ćeš doći i odvesti me odavde. Ne znam izračunati vrijeme koje smo proveli zajedno. Iako mi se čini da je to cijeli život, a možda i više od jednog života, svaki dan u kojem nisi sa mnom apsolutno mi je nepodnošljiv i jedino što mi daje snagu da izdržim, osim razmišljanja o tebi (a dovoljno mi je zatvoriti oči da bih te vidio, čuo i osjetio tvoj dodir i miris), ova je bilježnica s listovima koji se trgaju lako, pretvarajući se u pisma koja ti šaljem.
Smiješno je pisati pisma nekome koga nisi vidio samo jedan dan, ali pisma su jedino što želim, a možda i jedino što još mogu pisati. S užitkom sam zaboravio sve svoje priče i romane. Na početku je bila strast. Iza grozničavog čitanja i pisanja krila se želja za uspjehom, ma što to značilo, uspjehom koji je došao kasnije nego što sam ga očekivao, ali i bio neusporedivo veći nego što sam mogao predvidjeti. Brzo mi je dosadio. Nastavio sam pisati samo za sebe. Činio sam to bez žara, misleći samo na slaganje riječi, jer to je jedino o čemu se tu radi. Polako i sigurno bivao sam bolji od samog sebe, ali nikada nisam pronašao dvije-tri riječi koje bi me izdigle iznad ostalih piskarala ovog jadnog svijeta, ma koliko su neki mislili suprotno, zaslijepljeni mojom lažnom veličinom.
Sujeta mi se obila o glavu. Nisu me puštali na miru, ništa nisu shvaćali i naposljetku sam morao pobjeći. No, sve ovo ti jako dobro znaš.
U našoj kući, u koju ćeš me vratiti sutra, s tobom sam ponovno otkrio mir. Iako mi to nikada nisi rekla, znam da pomalo sumnjaš u to da si kriva za to što više ne pišem. Ja ti mogu samo zahvaliti na tome što si me od moje slabosti spasila.
Inače, čini mi se da su me ovdje ipak prepoznali. Desetljeća povučenosti, čini se, ipak nisu dovoljna. Neki luđak kojem su dozvolili da hoda naokolo u liječničkoj kuti zamolio me da pišem pisma u njegovo ime. Toliko je navaljivao da sam popustio. Mogu ti čak reći da mi nije žao - svoj zavjet nisam prekršio, ili sam ga prekršio tek malo. Pokazat ću ti ga kad dođeš, to je zanimljiv čovjek, iako i dalje smatram da se duševni i tjelesni bolesnici nipošto ne bi smjeli miješati. Zbog takvih čudaka, sobu napuštam samo kad je to nužno.
Dosta o tome, ima ljepših vijesti. Sve sam bolje. Dišem punim plućima i krećem se sve lakše. Potrebno je još samo da dođeš i napokon me odvedeš kući. Svjestan sam da nećemo zauvijek biti zajedno. Netko će morati otići prvi i, po svemu sudeći, to ću biti ja. Priznat ću ti svoju podlost: ne bih podnio da bude drugačije.
Pozdravi našeg sina. Dugo ga nisam vidio, ali on zna da sam uvijek s njim. Evo, ispisao sam list s obje strane. To je sada moja mjera. Istrgnut ću ga i dati onom ljubaznom doktoru o kojem sam ti već pisao, on će se pobrinuti da ti ovo pismo stigne što prije. Dozvoli mi da vjerujem da ćeš, kad ga pročitaš, osjetiti sreću sličnu onoj koju sam ja osjećao dok sam ga pisao, misleći na tebe.
U devet sati gase svjetlo. Minutu do devet uzet ću tvoju sliku (znaš koju, onu koju ja volim mnogo više nego ti) i poljubiti je. Onda ću zaspati, s tobom.
Tvoj



POVEĆAJTE SVOJ PENIS!

POVEĆAJTE SVOJE GRUDI!


SVI SU MRTVI!

Dakle, od 18. do 20. 4. u našem i vašem Zagrebu održava se festival poezije.

Otvaranje je u Gjuri, 18.4, utork, 21h. Nastupaju:
Elisa BIagini (Italija), Ana Brnardić (Hrvatska), Marte Huke (NorveŔka), Árpád Kollár (Ma˙arska), Nikola Madžirov (Makedonija), Catarina Nunes de Almeida (Portugal), Ivan Šamija (Hrvatska), Tihomir Matko Turčinović (Hrvatska), Branko Vasiljević (Hrvatska), Silvestar Vrljić (Hrvatska) i Agnieszka Wolny-Hamkalo (Poljska).
Program će voditi Gordan Bogdan, a prijevode poezije čitat će glumci Jelena Vukmirica i Janko Popović.

Ujedno će se održati i promocija knjige “Zemljovidi nesanice” (knjiga poezije sudionika festivala) u izdanju AGM-a. Nakon spektakla u Gjuri, publika će autore imati priliku bolje upoznati 19. i 20. travnja u
19 sati u klubu Booksa gdje će se čitanja i razgovori održati u ponešto intimnijem ugođaju.

Eto, pa svratite i možda se vidimo.
Ako ništa, moći ćete pitati organizatore tko je smislio naslov "Zemljovidi nesanice". Mene to svakako zanima.

Dakle, vidimo li se?


SVI SU I DALJE MRTVI

NAJNOVIJE OBAVIJESTI O KRETANJU DOKTORA DULITLA

SMJENA GENERACIJA

kvalificirali smo se na svjetsko nogometno prvenstvo
iako sam sebi obećao da ću sport prestati pratiti
i obećanje opet prekršio

mijenjaju se igrači, stari odlaze, dolaze novi
mi smo još tu, uglavnom
mlade nade nekad su bili moji vršnjaci (Stanić, '72.)
moja generacija nije bila prava i tu kao da postoji rupa
sada su ti moji među iskusnijima
(Vlaović, '72.)
(Rapaić, '73.)
Rapaić je car i u Japanu će zabiti tri gola, uz četiri asistencije

poslije su mladi bili bratovi vršnjaci (Tudor, '78.)
i on sada gubi status nade i postaje jedan od onih
od kojih se najviše očekuje
čini mi se da sam tridesetu doživio već sto puta, sjetim se one:
kukavice umiru bezbroj puta, hrabri jedanput
(majka je ocu rekla: “Ti si se rodio star”)
i brat izlazi iz kategorije mladih nada
a meni se čini da sam ostao gdje sam i bio
i dalje pamtim svaki statistički podatak koji pročitam
ima vremena, kažu, imenjak Ivanišević
tek je prošle godine osvojio Wimbledon
(Ivanišević, '71, car)

čini mi se kao da ideš prema meni a ja stojim
godine između nas, šest njih, kao da se tope i postaju slučajne
da me se pita, ostao bih točno ovdje i ne bih više ni makac
a ti, ako požuriš, stići ćeš me


SVI SU MRTVI - SVAKOGA DANA U SVAKOM POGLEDU SVE VIŠE NAPREDUJEM


KLIKNI ZA RADOST!

I eto, nova je verzija kompozicije Svi su mrtvi opet na netu, na staroj adresi.

Bio ja u Splitu, dakle.

Osim što sam posjetio bikerski klub Bounty, u koji te ne puste ako im se ne svidiš kad te pogledaju na kameri koja snima ispred ulaza, lijepo sam jeo u konobi Picaferaj. Ivor je majstor zanata.
a u Bountyju je bilo baš fino, časna riječ.

Vodio sam i mnogo dijaloga poput ovog:

Marko: Pa što ne piješ.
Ja: Kad tebe vidim... znaš, baš i nisi neka reklama za alkohol.
Marko: Pa ko je ako nisam ja?

Ima finih ljudi tamo.
Eto.

FUNKCIJE

Dodatak: Kupio nove zvučnijke. Wharfedale Diamond 9.2. Uskoro očekujte bolje snimke.

KAKO SU MI NARASLE NOGE


Na sjeveru blistavoga Jelačić-placa
srećem dilemu: Kamo dalje?
Radićeva ili Tkalča?
Nastavljam ravno, odgađajući odluku
kao i uvijek, za posljednji trenutak
jer tako je, tako teško odlučiti
Naposljetku izgovaram - Zašto ne obje?
Lijevom nogom u Radićevoj
desnom nogom u Tkalčićevoj ulici
kako bi to bilo lijepo

Prelazim glatke, dobro održavane kocke
fugirane i ispolirane, i
zapinjem
lijevu svoju nogu o kut Radićeve
desnu postupno istežem prema Tkalči
Tapkam, podižem, zabacujem, spuštam je, zatežem
kao kad bacaš sidro
osvajam novi položaj
čekam da se tetive i mišići istegnu
kad se naviknu
opet tapkam, podižem i tako dalje
ide, polako, ali ide
Ili mi se to samo čini?
(Bilo bi puno lakše u Amsterdamu
s onim uskim ulicama koje idu u špic)

Napinjem se, zatvaram oči
strepeći da ću puknuti između nogu
i prosuti sadržaj svoje muškosti
po tim lijepim kockama
redovno metenim i pranim

A onda se događa
događa se čudo
noge su mi sve dulje
i dulje
rastu naočigled okupljena puka
još malo….
samo malo…
i
lijeva neopisivo duga noga gazi Radićevom
desna nezamislivo duga noga Tkalčićevom ulicom
vrhovi zgrada ugodno me golicaju između nogu
razdragan sam, zrak je ovdje čist
pogled je FENOMENALAN
vrhovi zgrada
golicaju me tako fino da mi
nožnim prstima prolaze trnci
neopisivo, što da vam kažem
reći ću samo kako mi se
čini da ću evo napokon
oploditi svoj grad


A ŠTO AKO?

SVI SU MRTVI, KLIKNI ZA KOMPOZICIJU!

Nikada nisam pouzdano doznao spol svoje kornjače. Ovo je prva kornjača te vrste koju sam imao prilike vidjeti izbliza i prodavač mi je rekao da ću spol moći odrediti tek kad naraste. U slučaju pogreške, natjerao bih je na pogrešnu ulogu, a ona je sama znala što je i sasvim je sigurno bila zadovoljna sobom. Stoga sam odustao od utvrđivanja istine i to mi je omogućilo nepristrano opažanje njene prirode. Promatrao sam je i, vodeći se isključivo osjećajem, davao joj muška ili ženska imena, a ona se nije odazivala ni na jedna ni na druga, ponekad bi osjetila vibracije mojih koraka ili moga glasa, izvukla glavu iz oklopa i to mi je bilo dovoljno.
Mogao bih se sjetiti desetaka kornjača koje su živjele sa mnom (lijepo sam izbjegao riječ «imati»), a siguran sam da je onih koje sam zaboravio bilo daleko više. Ne žalim za onima koja sam zaboravio, jer znam da će biti puno više onih koja će tek doći.
Vjerovao sam da je moja kornjača sretna. Skučenost i predvidljivost prostora u kojem se nalazila pokušavao sam joj nadomjestiti drugim prednostima. Bila je sigurna, hranjena, pažena i bila je voljena. Bez niskih strasti svojstvenih jedino ljudima, bez zavisti i ambicije, bila je jednostavno ono što jest i uvjeren sam da je bila zadovoljna sobom.
Kornjača se po akvariju najčešće kreće kružno. Maja je ponekad pokušavala proći kroz staklo, udarajući glavom o rub svoga svijeta, sve dok ne bi prestala, ostavši glave priljubljene uz stjenku. Tada bih osjetio nelagodu i otvarao sve prozore u kući, sve dok vjetar ne bi razbacao lišće po mojem stanu. Ponekad nema ni daška vjetra i tada odlazim u šetnju. Napravim dva ili tri kruga oko zgrade, uvijek u istom smjeru, i nakon toga se osjetim bolje. Kad se vratim, Hilda obično spava. To je još jedna stvar na kojoj joj zavidim. Ona puno spava, i što je najvažnije, čini mi se da zaspi kad god to hoće.
Otkako je narasla, redovno sam je vodio u šetnju. Ultraljubičaste zrake, već sam to spomenuo, nužne su za čvrstoću kornjačina oklopa, a uvjeren sam da su sve svjetiljke koje se danas mogu naći u prodaji obična prijevara. Svemu treba dodati svježi zrak koji godi i mojoj kornjači i meni.
Sara je jela sve više kuhanog mesa, redovno se sunčala i rasla. To me je i dovelo u sadašnji položaj. Mislim da je ovo posljednja poruka koju imam priliku napisati i bilo bi mudro da je puno kraća, ali jednostavno Vam moram opisati svoju Maru kako ni slučajno ne biste došli na pomisao da je za ovo što se dogodilo ona i najmanje kriva.
Moja je kornjača rasla i dalje, i kad je gotovo dvostruko prerasla najveću veličinu koju sam pronašao u priručnicima (a budite uvjereni da ih postoji mnogo više nego što biste pomislili, i ja sam ih većinu pročitao), zabrinuo sam se da se radi o nekoj bolesti ili poremećaju i odveo je veterinaru. On je utvrdio da je zdrava i čestitao mi na, kako je rekao, rijetko kvalitetnoj brizi. Dok sam šetao s njom ljudi, a osobito djeca, radoznalo su je promatrali i to me ispunjavalo ponosom. Kad je narasla još više, osjećao sam kako se njihova radoznalost polagano pretvara u strah. Prestao sam je voditi u šetnju kad je narasla toliko da više nije mogla proći kroz vrata dizala. Skinuo sam sva unutrašnja vrata svoga stana, obio dovratke i proširio prolaze kako bi joj omogućio da za šetnju koristi bar ovih pedesetak kvadratnih metara. Više nisam mogao koristiti kadu, pa sam s otpada pokupio veliki plastični bazen, očistio ga, začepio sve rupe i tako pronašao privremeno rješenje. Zbog toga sam morao pobacati gotovo sav namještaj iz dnevne sobe, ali to mi nije teško palo.
Davno prije nezgode zbog koje sam prisiljen napisati ovu poruku, gledao sam film o morskim kornjačama koji me veoma potresao. Najkritičniji je trenutak njihova života onaj neposredno nakon izlijeganja. Mnoštvo malih kornjača gega se prema moru i grabežljivci većinu pojedu još na obali. Njihov je oklop premekan da bi ih mogao zaštiti. Mladunčad se kreće nezgrapno, ona žuri, ali toliko je sporija od svojih progonitelja da žurba tu nema nikakvog smisla. One brže možda će prije stići do smrti, a neka od sporijih možda će u mnoštvu biti zaboravljena. Uvjeren sam da se sve svodi na puku sreću i svaki je trud uzaludan. One kornjače koje stignu na vrijeme imaju dobre izglede za dug život u kojem više neće biti nikakvih razloga za žurbu.
Taj mi je film malo olakšao savjest koja me peče stoga što sam svjestan kako sam Cicu odavno trebao pustiti na slobodu. Odgađao sam taj trenutak, opravdavajući se time da je još previše malena za život u prirodi, prizivajući slike grabljivaca i ljudi, koji su me najviše plašili. Sad sam siguran da bi na nekom od jezera Kiki imala priliku voditi siguran i dug život. Jednostavno se nisam imao snage rastati od nje, a kad sam to napokon odlučio, dogodila se nezgoda i bilo je kasno. Zamjeram sebi i to što joj nikada nisam nabavio druga. Bit će da se radi o ljubomori, iako sam sad uvjeren da bi se naši osjećaji na taj način umnožili, a ne podijelili. Budite uvjereni da ću učiniti i jedno i drugo čim se uz Vašu pomoć izbavim iz ove neugodne situacije. Vjerujem da će me Korni i dalje moći prepoznati, naći ću neko naše tajno mjesto na koje ću mu donositi hranu, viđat ćemo se često i gotovo se ništa neće promijeniti. Razgovarat ćemo satima. Nemate pojma kako on zna slušati. Danas je to rijetka osobina. I ja znam slušati njega, čitati njegove pokrete i pogađati sve njegove želje. No, dosta o tome. Uskoro će pasti mrak, nisam siguran koliko je tinte ostalo u olovci, što nije ni važno, budući da upravo prelazim na posljednji list papira koji iz svoga trenutnog položaja mogu dohvatiti.
Molim Vas, koji ćete, nadam se, pronaći ovu poruku koju ću, kad je završim, iz petog pokušaja konačno uspjeti ubaciti kroz koso otvoreni prozor, da obavijestite policiju i vatrogasce da provale u stan broj 19 na kućnom broju 1, potkrovlje, prezime Bogunović na ceduljici selotejpom zalijepljenoj na vratima (prilično uredno), ali da to učine pažljivo i tiho, jer kornjače, iako ne čuju, osjećaju vibracije, koja na njih djeluju vrlo uznemirujuće, te izvade dijelove moga tijela koji su se zaglavili u dijelovima tijela moje kornjače i ispod njega. Ne trebaju se plašiti. Ne postoji nikakva potreba za korištenjem oružja, Bibi je vrlo miroljubiv i cijeli je događaj isključivo plod nevjerojatne slučajnosti.
Budući da je još prije nekoliko dana pojela sve iz hladnjaka (ja sam ga otvorio, ona to ipak ne može sama iako je znatno inteligentnija od ostalih kornjača), sve voće, sve zalihe hrane iz smočnice, tepihe i ostale tekstilne proizvode, veći broj kukaca, paste za zube, sapune, šampone, od kojih joj je na usta izbila pjena, kao i dio parketa koji je lakiran i kao takav potpuno neprikladan za prehranu bilo kojeg živog bića, trenutno je vrlo gladna i bojim se da bi se na tren mogla zaboraviti te zagristi i mene. (Ukoliko mi se što dogodi, pustite je u neko jezero, a dalje će se ona snaći i sama.)
Stoga Vas molim da nadležnima poručite da donesu desetak kilograma kuhane ribe, bez kostiju, i dvanaest do petnaest kilograma račića. Moja Jana to najviše voli.



KLIKNI ZA SMISAO ŽIVOTA!

SVI SU MRTVI, NAJNOVIJA VERZIJA!

A ja u Splitu, i dalje.

Najprije bih Vam htio nešto napisati o mojoj kornjači.
Prije sedam godina dobio sam je na poklon od svoje djevojke. Ona mi je htjela pokloniti biće o kojem bismo se zajedno brinuli i tako, rekla je, učvrstili našu vezu. Za kornjaču sam se od početka brinuo samo ja, a nekoliko mjeseci kasnije moja je djevojka otišla bez ikakve najave ili objašnjenja i otad je više nisam vidio, ne znam gdje je i ne znam što radi.
Sad mi je jasno da sam njene riječi pogrešno shvatio. Možda je nisam dobro čuo ili mi se njihovo značenje, vođeno mojim željama, postupno iskrenulo u sjećanju. Siguran sam u to. Kornjaču mi je poklonila umjesto sebe.
Nakon nje nisam više bio ni s jednom djevojkom. Moguće je da sam dio osjećaja prema suprotnom spolu preusmjerio u moju kornjaču. Priznajem, jako mi je draga. Ispočetka nije bilo tako. Brinuo sam se za nju isključivo zbog osjećaja odgovornosti. Nakon odlaska moje djevojke - čije ime neću spominjati jer više nije važno i potrudio sam se zaboraviti ga - mijenjanje vode, hranjenje i sve ostale aktivnosti vezane uz kornjaču pomagale su mi da odvratim misli od svoje bivše ljubavi, čiji me je nagli odlazak u prvom trenutku jako pogodio. Kada su točno moji osjećaji prema kornjači prerasli osjećaje koje imam za ljude, ne znam. Bit će da se to zbivalo postupno.
Kornjače su zahvalne životinje. Žive desetljećima. Mala slatkovodna kornjača koju sam prije sedam godina, dva mjeseca i jedanaest dana dobio na poklon, u zatočeništvu živi i više od trideset godina. Nadam se da će poživjeti što više i biti mi vjeran suputnik do kraja moga života, budući da je ona jedino biće kojem mogu vjerovati. Prvo joj je ime, ako se dobro sjećam, bilo Koko. Otad je prošlo mnogo imena. Mijenjao sam ih kad bi mi dosadila. Davao samo joj imena slijedeći tok misli ili jednostavnom redukcijom – Koko je postao Bil, pa Vili, Bi, B, i kad bih iskoristio sve mogućnosti koje su mi pale na pamet, smišljao bih ime koje nije imalo nikakve veze s bivšima. Nije to bilo nikakvo podcjenjivanje ni obijest. Volim i cijenim svoju kornjaču, i mislim da ćete i Vi toga biti svjesni ako moju poruku pročitate do kraja, na čemu ću Vam biti najsrdačnije zahvalan.
Prije nego što sam dobio kornjaču nisam znao mnogo o njenoj vrsti i stoga sam bio pun predrasuda. Moja kornjača kretala se puno brže nego što sam očekivao, pa sam, dok je bila mala, sve vrijeme morao paziti gdje se nalazi, jer kornjače nemaju osjećaj za dubinu i prelaze preko rubova, vjerojatno očekujući da će pasti u vodu. Iako je vodena životinja, na suhom može izdržati dvadeset i četiri sata i treba puno svjetla. Držao sam je uz otvoren prozor jer staklo zaustavlja ultraljubičaste zrake koje očvršćuju njen oklop. U tu se svrhu kornjačama daje hrana bogata kalcijem, na kojoj, kao ni na bilo čemu drugom vezanom uz moga Bilija, nikada nisam štedio.
Promatranje moje kornjače najljepši mi je način provođenja popodneva. Promatram je dok izlazi iz vode, izvija glavu i proučava svijet, koji se za nju sastoji od dnevne sobe, balkona, kuhinje i, ponekad, livade pored moje kuće po kojoj zajedno šećemo. Uživa hodati po travi. Pitam se zbunjuje li je diskontinuitet prostora ili se kornjače ne pitaju o tim stvarima. Kada osjeti nepoznate vibracije, uvlači se u oklop. Sviđa mi se kako se moja kornjača uvlači u oklop. To je savršen način samoobrane. One ne napadaju, samo se brane. Zavidim joj, to je idealna taktika, za mene, nažalost, potpuno neostvariva.
Kad sam je dobio, moja kornjača nije bila duža od pet ili šest centimetara. Kornjače uglavnom sporo rastu. Hranio sam je račićima, kuhanim mesom, ponekad bih joj stavljao i salatu i mrkvu i ona je jela sve što bih stavio u njen akvarij. Jela je sve više. U prvo doba nije jela dok bih ja bio u blizini, ali se uskoro navikla na moje prisustvo i u nekoliko minuta praznila akvarij, ostavljajući u njemu, obično preko noći, nekoliko grudica izmeta.
Moja je kornjača rasla brže nego što je to pisalo u bilo kojoj knjizi o kornjačama koju sam uspio pročitati. Trebale su joj četiri godine da dostigne veličinu normalne odrasle kornjače, koja iznosi najviše petnaest centimetara, a rasla je i dalje, jedući sve više.
Kako je rasla, izmišljao sam joj nova imena. Svako ime odgovaralo je njenom karakteru. Neki ljudi misle da su kornjače dosadne životinje, ali to je daleko od istine. One mijenjaju raspoloženja, odrastaju i sazrijevaju, isto kao i ljudi.
Da bi se to otkrilo, kornjaču treba puno promatrati. Pred njenim akvarijem provodio sam sve više vremena, sate i sate svakoga dana i tada sam počeo zamjećivati sve sitne nijanse njenih raspoloženja. Ne mogu isključiti da je i stanje moje svijesti utjecalo na sliku koju sam imao o njoj. Nakon sat ili dva potpuno bih se poistovjetio s Teom i osjetio potpuno smirenje. Može se reći da je naša veza bila uzajamna. Srećom, ona je gotovo uvijek bila dobre volje.
Rado sam joj davao imena. Ona bi dolazila lako i svako je savršeno opisivalo kornjaču koju sam trenutno posjedovao. Nažalost, trenutno ne mogu naći bolji izraz od «posjedovati», iako prezirem tu riječ. Sjećam se Bilija od pet centimetara koji jede malo i stidljivo se uvlači u oklop svaki put kad preko njega padne moja sjena, Bilija od 8 centimetara koji se neprestano skriva u rupe, a najviše voli istraživati prostor ispod moga kreveta i velikog Bilija koji je to ime nosio do prije nekoliko tjedana. Svaki je različit i mislim da je to i Vama jasno. Uz njega, naravno, postojao je i Vili tih veličina, i glavna razlika bila je u tome što je Bili bio nestašan, ponekad i obijestan, dok je Vilijeva smirena veselost imala notu blaženosti. Između Bilija i Vilija uguralo se još mnoštvo imena i mnoštvo kornjača.
Nemojte misliti kako sam uvjeren da je neka ljudska ili božanska ruka zamjenjivala moje kornjače. One su se mijenjale same od sebe i pitam se jesu li i one same svakoga jutra dok sam im sipao račiće i tepao osjećale kao da su ponovno rođene. Meni je osobno jedino spoznaja o tome da u akvariju pliva maleno, pa zatim sve veće i veće stvorenje koje očekuje da ga nahranim, promijenim mu vodu i nježno ga kucnem po oklopu, davala svijest o tome da je onaj čovjek koji se upravo probudio baš onaj koji je i zaspao noć prije, zaželjevši svojem Koku ili Viliju laku noć. S druge strane, i ta sjećanja mogu biti lažna i tko onda može znati kako sam se našao u položaju zbog kojega sve ovo pišem. Možda je i mene netko podmetnuo, možda je iz obijesti spojio ovu kornjaču i mene, i sad mu je sve ovo vjerojatno jako smiješno. Nadam se da moja ruka kojom sam ga vadio iz akvarija nikada nije uznemirila Mikija na način na koji je pomisao o nevidljivoj ruci mene upravo dovela u stanje strepnje. Uvijek sam nastojao biti savršeno nježan. Upravo dok ovo pišem, ideja o toj ruci prestaje mi biti nevjerojatna i stoga ću je odmah zaboraviti i vratiti se na ono što je važno. Nadam se da me i dalje pratite, uskoro ću preći na samu stvar.



KLIKNI ZA SMISAO ŽIVOTA!

SVI SU MRTVI, NAJNOVIJA VERZIJA!

A ja u Splitu...

I kako ste, što ima?
U Zagrebu kiša, duša mi spava.
Ali ne smije se spavati. Raditi treba.

I tako.

Odoh ja sutra u Split. Ko me oće vidit, nek se javi na mejl.

Ko neće, isto - ako se slučajno sretnemo, da znamo da trebamo preći na drugu stranu ceste.


Poslušajte moju pjesmu! Kisssss! DODATAK: NOVA VERZIJA, KOMPLETNA, SA SVIM DIVNIM SOLIMA I KEREFEKAMA

TIJEŠKA RIJEČENICA

Noćas je padala kiša.
Oblaci iz kojih pada kiša nalaze se visoko iznad tla, ako se u obzir uzme visina prosječnog čovjeka ili žutog mrava, ali i nisu toliko visoki ako se njihova udaljenost od Zemljine površine usporedi s udaljenošću Zemlje i Mjeseca, ili, recimo, najbliže zvijezde (Proxima Centauri).
I kako da se onda čovjek ne osjeti malenim?
Ali ne pišem ovo zbog toga.
Ubrzanje slobodnog pada iznosi oko 9,81 metara u sekundi na kvadrat, a otpor zraka ovisi o obliku kapi, vjetru, gustoći atmosfere i još ponečemu.

Pa onda, pitam ja vas, kako da nam te kapi, koje padaju s tolike visine, ne razbiju glavu?
Otkako mi ta misao pade na pamet, svaka kap udara me poput čekića.
Nosite kišobrane!


SVI SU MRTVI!

OBAVIJEST O RAZVOJU DOGAĐAJA

Dakle, pjesma se i dalje nalazi na istoj adresi, ovdje , a nalazila bi se tu i nova verzija da nije došlo do neočekivanog resetiranja u kojem sam izgubio plodove trodnevnog napornog rada.
Ali, ne valja plakati.

A evo vama jedna pjesma stara:


NOTTURNO


komarac zuji
vruće je
okrećem se
okrećem

razmišljam o tome
da čovjek prosječno iznoji
pola litre tekućine
za jednu noć

neka grize, samo da
ne zuji
okrećem se
plahta je zgužvana
i mokra

razmišljam o tome kako
gubim dane spavajući
a onda noću bdijem
zaključujem:
od sutra ću biti
slatkorječiv prema ženama

evo ga opet



DOGAĐAJI SE RAZVIJAJU

Evo, Svi su mrtvi!

Radi se o demo verziji, još će tu biti popravki i dorada, ali mislim da je ovo dovoljno za nekakav dojam.