Najdraža, nisam se javljao, ali ne misli da sam te zaboravio. Upravo suprotno, za pisanje ovog pisma skupljao sam svu svoju snagu. Počet ću okolišajući. Već sam ti spomenuo tog čovjeka, pacijenta pokojnog profesora, čudaka koji je sad na mojoj brizi. Uprava je počela postavljati nezgodna pitanja i on više neće moći ostati u klinici. Bilo bi dobro da uhvatiš svoga oca kad bude dobre volje, on bi nam mogao pomoći da ga premjestimo na neko prikladnije mjesto.
Nitko ne zna kako se našao ovdje. Nema nikakvih isprava. Profesor se zainteresirao za njega i zadržao ga među bogatim bolesnicima i hipohondrima (ni nakon dvije godine rada u klinici nisam siguran kojih je više).
Ne znam što me tjera da se toliko motam oko njega. Svi putovi vode me pored njegovih vrata, ali rijetko ulazim. Kao razuman čovjek i liječnik, ni sam sebi nisam jasan. Stvari treba nazvati njihovim pravim imenom, pa ću priznati da ga se bojim. Zašto? Morat ćeš vidjeti sama. Ne boj se, ti možeš podnijeti sve.
Jedina mu je imovina slika neke mlade žene koju čuva svo ovo vrijeme. Jedne sam večeri kroz poluotorena vrata vidio kako je poljubio tu sliku vlažnih očiju i s obje je ruke pažljivo pospremio u ladicu. Ne znam tko je na slici. Po godinama, mogla bi mu to biti kći. Njegove godine teško mi je odrediti, njihovo vrijeme teče drugačije.
Čini mi se da je naš posljednji zajednički odmor bio prije stotinu godina. Kad se sljedeći put vidimo, morat ćemo ozbiljno porazgovarati. Razdvajanje nam je valjda pomoglo da sredimo misli, ali sada ono boli. Mislim da ću ti dozvoliti da napokon dođeš i odvedeš me odavde. Pronaći ću posao na drugom mjestu, jer mi se čini da ću poludjeti ovdje, okružen tjelesnim i duševnim bolesnicima koje njihovi bogati supružnici i djeca drže na ovom brdu (što dalje od sebe, pretpostavljam.)
Vraćam se na našeg prijatelja. On svakako nije sposoban za povratak u stvarni svijet (čini mi se da sam i ja sve dalje od stvarnog svijeta, odvedi me!) i neće preživjeti vani. Shvatit ćeš zašto me to brine, doći ćeš i uvjeriti se sama. Upozoravam te da on, blago rečeno, ne izgleda ugodno. Jedini sam ovdje koji ne okreće glavu kad ga sretne. (On izlazi samo kad mora ići u kupaonicu.)
Ne govori. Povremeno ispušta neartikulirane glasove, ne preglasne, hvala bogu, i gleda me kao da je siguran da ga savršeno razumijem. Čini mi se da sam ga doista počeo razumijevati, što je znak kako mi je vrijeme prepustiti ovaj posao nekom drugom.
Sve ovo pišem ti stoga što se dogodilo nešto neobično. Svake večeri daje mi list papira ispisan s obje strane. Taj papir predaje mi sa svečanim i ganutim izrazom na onome što je ostalo od njegova lica. Uzimao sam te listove, iskazujući mu najveće moguće poštovanje, i, ne gledajući ih, slagao u ladicu.
Prije nekoliko dana vrag mi nije dao mira pa sam ih izvadio iz ladice i pregledao. Svi listovi, deseci, stotine njih, bili su gusto ispunjeni znakovima koji nemaju nikakve veze ni sa kakvim pismom što sam ga ikada imao prilike vidjeti. Proučio sam ih - radi se o vrlo složenom sustavu znakova. Usporedio sam listove i otkrio da su svi oni (mora da sam poludio kad sam na to utrošio cijelu noć, dođi!), ispisani potpuno jednako.
Kad odem, ponijet ću tu hrpu papira i pokazati je nekom grafologu. Možda ćemo shvatiti što se dogodilo tom čovjeku. Ježim se od pomisli da bi na njegovom mjestu mogao biti bilo tko. Nadam se da ćemo mu naći mjesto na kojem će moći umrijeti na miru sa svojim olovkama i papirima. Nitko mu ne dolazi u posjet i mi smo mu jedina nada.
Vidiš kako je tvoj dragi poludio. Dođi, provedimo ovdje nekoliko dana, s tobom želim podijeliti sve, pa i neugodne dijelove života, a to je valjda znak da smo potpuno zreli za... znaš ti dobro što. Onda ćeš me odvesti i ja te više neću puštati.
Zauvijek tvoj,
SENZACIONALNO! PORNIĆ S NAJBOLJIM HRVATSKIM KNJIŽEVNIKOM!
SVI SU MRTVI, GLAZBENA KOMPOZICIJA
Post je objavljen 21.04.2006. u 20:26 sati.