šiŠanje&bRijANJE

Sutra ćeš doći i odvesti me odavde. Ne znam izračunati vrijeme koje smo proveli zajedno. Iako mi se čini da je to cijeli život, a možda i više od jednog života, svaki dan u kojem nisi sa mnom apsolutno mi je nepodnošljiv i jedino što mi daje snagu da izdržim, osim razmišljanja o tebi (a dovoljno mi je zatvoriti oči da bih te vidio, čuo i osjetio tvoj dodir i miris), ova je bilježnica s listovima koji se trgaju lako, pretvarajući se u pisma koja ti šaljem.
Smiješno je pisati pisma nekome koga nisi vidio samo jedan dan, ali pisma su jedino što želim, a možda i jedino što još mogu pisati. S užitkom sam zaboravio sve svoje priče i romane. Na početku je bila strast. Iza grozničavog čitanja i pisanja krila se želja za uspjehom, ma što to značilo, uspjehom koji je došao kasnije nego što sam ga očekivao, ali i bio neusporedivo veći nego što sam mogao predvidjeti. Brzo mi je dosadio. Nastavio sam pisati samo za sebe. Činio sam to bez žara, misleći samo na slaganje riječi, jer to je jedino o čemu se tu radi. Polako i sigurno bivao sam bolji od samog sebe, ali nikada nisam pronašao dvije-tri riječi koje bi me izdigle iznad ostalih piskarala ovog jadnog svijeta, ma koliko su neki mislili suprotno, zaslijepljeni mojom lažnom veličinom.
Sujeta mi se obila o glavu. Nisu me puštali na miru, ništa nisu shvaćali i naposljetku sam morao pobjeći. No, sve ovo ti jako dobro znaš.
U našoj kući, u koju ćeš me vratiti sutra, s tobom sam ponovno otkrio mir. Iako mi to nikada nisi rekla, znam da pomalo sumnjaš u to da si kriva za to što više ne pišem. Ja ti mogu samo zahvaliti na tome što si me od moje slabosti spasila.
Inače, čini mi se da su me ovdje ipak prepoznali. Desetljeća povučenosti, čini se, ipak nisu dovoljna. Neki luđak kojem su dozvolili da hoda naokolo u liječničkoj kuti zamolio me da pišem pisma u njegovo ime. Toliko je navaljivao da sam popustio. Mogu ti čak reći da mi nije žao - svoj zavjet nisam prekršio, ili sam ga prekršio tek malo. Pokazat ću ti ga kad dođeš, to je zanimljiv čovjek, iako i dalje smatram da se duševni i tjelesni bolesnici nipošto ne bi smjeli miješati. Zbog takvih čudaka, sobu napuštam samo kad je to nužno.
Dosta o tome, ima ljepših vijesti. Sve sam bolje. Dišem punim plućima i krećem se sve lakše. Potrebno je još samo da dođeš i napokon me odvedeš kući. Svjestan sam da nećemo zauvijek biti zajedno. Netko će morati otići prvi i, po svemu sudeći, to ću biti ja. Priznat ću ti svoju podlost: ne bih podnio da bude drugačije.
Pozdravi našeg sina. Dugo ga nisam vidio, ali on zna da sam uvijek s njim. Evo, ispisao sam list s obje strane. To je sada moja mjera. Istrgnut ću ga i dati onom ljubaznom doktoru o kojem sam ti već pisao, on će se pobrinuti da ti ovo pismo stigne što prije. Dozvoli mi da vjerujem da ćeš, kad ga pročitaš, osjetiti sreću sličnu onoj koju sam ja osjećao dok sam ga pisao, misleći na tebe.
U devet sati gase svjetlo. Minutu do devet uzet ću tvoju sliku (znaš koju, onu koju ja volim mnogo više nego ti) i poljubiti je. Onda ću zaspati, s tobom.
Tvoj



POVEĆAJTE SVOJ PENIS!

POVEĆAJTE SVOJE GRUDI!


SVI SU MRTVI!