Nikada nisam pouzdano doznao spol svoje kornjače. Ovo je prva kornjača te vrste koju sam imao prilike vidjeti izbliza i prodavač mi je rekao da ću spol moći odrediti tek kad naraste. U slučaju pogreške, natjerao bih je na pogrešnu ulogu, a ona je sama znala što je i sasvim je sigurno bila zadovoljna sobom. Stoga sam odustao od utvrđivanja istine i to mi je omogućilo nepristrano opažanje njene prirode. Promatrao sam je i, vodeći se isključivo osjećajem, davao joj muška ili ženska imena, a ona se nije odazivala ni na jedna ni na druga, ponekad bi osjetila vibracije mojih koraka ili moga glasa, izvukla glavu iz oklopa i to mi je bilo dovoljno.
Mogao bih se sjetiti desetaka kornjača koje su živjele sa mnom (lijepo sam izbjegao riječ «imati»), a siguran sam da je onih koje sam zaboravio bilo daleko više. Ne žalim za onima koja sam zaboravio, jer znam da će biti puno više onih koja će tek doći.
Vjerovao sam da je moja kornjača sretna. Skučenost i predvidljivost prostora u kojem se nalazila pokušavao sam joj nadomjestiti drugim prednostima. Bila je sigurna, hranjena, pažena i bila je voljena. Bez niskih strasti svojstvenih jedino ljudima, bez zavisti i ambicije, bila je jednostavno ono što jest i uvjeren sam da je bila zadovoljna sobom.
Kornjača se po akvariju najčešće kreće kružno. Maja je ponekad pokušavala proći kroz staklo, udarajući glavom o rub svoga svijeta, sve dok ne bi prestala, ostavši glave priljubljene uz stjenku. Tada bih osjetio nelagodu i otvarao sve prozore u kući, sve dok vjetar ne bi razbacao lišće po mojem stanu. Ponekad nema ni daška vjetra i tada odlazim u šetnju. Napravim dva ili tri kruga oko zgrade, uvijek u istom smjeru, i nakon toga se osjetim bolje. Kad se vratim, Hilda obično spava. To je još jedna stvar na kojoj joj zavidim. Ona puno spava, i što je najvažnije, čini mi se da zaspi kad god to hoće.
Otkako je narasla, redovno sam je vodio u šetnju. Ultraljubičaste zrake, već sam to spomenuo, nužne su za čvrstoću kornjačina oklopa, a uvjeren sam da su sve svjetiljke koje se danas mogu naći u prodaji obična prijevara. Svemu treba dodati svježi zrak koji godi i mojoj kornjači i meni.
Sara je jela sve više kuhanog mesa, redovno se sunčala i rasla. To me je i dovelo u sadašnji položaj. Mislim da je ovo posljednja poruka koju imam priliku napisati i bilo bi mudro da je puno kraća, ali jednostavno Vam moram opisati svoju Maru kako ni slučajno ne biste došli na pomisao da je za ovo što se dogodilo ona i najmanje kriva.
Moja je kornjača rasla i dalje, i kad je gotovo dvostruko prerasla najveću veličinu koju sam pronašao u priručnicima (a budite uvjereni da ih postoji mnogo više nego što biste pomislili, i ja sam ih većinu pročitao), zabrinuo sam se da se radi o nekoj bolesti ili poremećaju i odveo je veterinaru. On je utvrdio da je zdrava i čestitao mi na, kako je rekao, rijetko kvalitetnoj brizi. Dok sam šetao s njom ljudi, a osobito djeca, radoznalo su je promatrali i to me ispunjavalo ponosom. Kad je narasla još više, osjećao sam kako se njihova radoznalost polagano pretvara u strah. Prestao sam je voditi u šetnju kad je narasla toliko da više nije mogla proći kroz vrata dizala. Skinuo sam sva unutrašnja vrata svoga stana, obio dovratke i proširio prolaze kako bi joj omogućio da za šetnju koristi bar ovih pedesetak kvadratnih metara. Više nisam mogao koristiti kadu, pa sam s otpada pokupio veliki plastični bazen, očistio ga, začepio sve rupe i tako pronašao privremeno rješenje. Zbog toga sam morao pobacati gotovo sav namještaj iz dnevne sobe, ali to mi nije teško palo.
Davno prije nezgode zbog koje sam prisiljen napisati ovu poruku, gledao sam film o morskim kornjačama koji me veoma potresao. Najkritičniji je trenutak njihova života onaj neposredno nakon izlijeganja. Mnoštvo malih kornjača gega se prema moru i grabežljivci većinu pojedu još na obali. Njihov je oklop premekan da bi ih mogao zaštiti. Mladunčad se kreće nezgrapno, ona žuri, ali toliko je sporija od svojih progonitelja da žurba tu nema nikakvog smisla. One brže možda će prije stići do smrti, a neka od sporijih možda će u mnoštvu biti zaboravljena. Uvjeren sam da se sve svodi na puku sreću i svaki je trud uzaludan. One kornjače koje stignu na vrijeme imaju dobre izglede za dug život u kojem više neće biti nikakvih razloga za žurbu.
Taj mi je film malo olakšao savjest koja me peče stoga što sam svjestan kako sam Cicu odavno trebao pustiti na slobodu. Odgađao sam taj trenutak, opravdavajući se time da je još previše malena za život u prirodi, prizivajući slike grabljivaca i ljudi, koji su me najviše plašili. Sad sam siguran da bi na nekom od jezera Kiki imala priliku voditi siguran i dug život. Jednostavno se nisam imao snage rastati od nje, a kad sam to napokon odlučio, dogodila se nezgoda i bilo je kasno. Zamjeram sebi i to što joj nikada nisam nabavio druga. Bit će da se radi o ljubomori, iako sam sad uvjeren da bi se naši osjećaji na taj način umnožili, a ne podijelili. Budite uvjereni da ću učiniti i jedno i drugo čim se uz Vašu pomoć izbavim iz ove neugodne situacije. Vjerujem da će me Korni i dalje moći prepoznati, naći ću neko naše tajno mjesto na koje ću mu donositi hranu, viđat ćemo se često i gotovo se ništa neće promijeniti. Razgovarat ćemo satima. Nemate pojma kako on zna slušati. Danas je to rijetka osobina. I ja znam slušati njega, čitati njegove pokrete i pogađati sve njegove želje. No, dosta o tome. Uskoro će pasti mrak, nisam siguran koliko je tinte ostalo u olovci, što nije ni važno, budući da upravo prelazim na posljednji list papira koji iz svoga trenutnog položaja mogu dohvatiti.
Molim Vas, koji ćete, nadam se, pronaći ovu poruku koju ću, kad je završim, iz petog pokušaja konačno uspjeti ubaciti kroz koso otvoreni prozor, da obavijestite policiju i vatrogasce da provale u stan broj 19 na kućnom broju 1, potkrovlje, prezime Bogunović na ceduljici selotejpom zalijepljenoj na vratima (prilično uredno), ali da to učine pažljivo i tiho, jer kornjače, iako ne čuju, osjećaju vibracije, koja na njih djeluju vrlo uznemirujuće, te izvade dijelove moga tijela koji su se zaglavili u dijelovima tijela moje kornjače i ispod njega. Ne trebaju se plašiti. Ne postoji nikakva potreba za korištenjem oružja, Bibi je vrlo miroljubiv i cijeli je događaj isključivo plod nevjerojatne slučajnosti.
Budući da je još prije nekoliko dana pojela sve iz hladnjaka (ja sam ga otvorio, ona to ipak ne može sama iako je znatno inteligentnija od ostalih kornjača), sve voće, sve zalihe hrane iz smočnice, tepihe i ostale tekstilne proizvode, veći broj kukaca, paste za zube, sapune, šampone, od kojih joj je na usta izbila pjena, kao i dio parketa koji je lakiran i kao takav potpuno neprikladan za prehranu bilo kojeg živog bića, trenutno je vrlo gladna i bojim se da bi se na tren mogla zaboraviti te zagristi i mene. (Ukoliko mi se što dogodi, pustite je u neko jezero, a dalje će se ona snaći i sama.)
Stoga Vas molim da nadležnima poručite da donesu desetak kilograma kuhane ribe, bez kostiju, i dvanaest do petnaest kilograma račića. Moja Jana to najviše voli.
KLIKNI ZA SMISAO ŽIVOTA!
SVI SU MRTVI, NAJNOVIJA VERZIJA!
A ja u Splitu, i dalje.
Post je objavljen 09.04.2006. u 21:37 sati.