šiŠanje&bRijANJE

PONAVLJANJE POKRETA


skupi sve svoje
prije nego padne noć
potraži me

kada stigneš
pozdrav neće biti potreban
budi tiha
kao da te nema
gledaj me

ponavljaj moje pokrete
slušaj ono
ono što sam ja sebi
rekao jučer

koliko god se protezao
penjao na prste
ne možeš biti viši od sebe

onda će
pasti noć


NEDJELJNA POSLANICA, EKSTRAVAGANTNO!

NEDJELJNA POSLANICA!


Evo da napišem jednu rečenicu i na ovom blogu, prethodne, naravno, možete čitati na onom drugom, zloglasnom, a na drugom mjestu, virtualnom, prividnom, možete vidjeti posve dvosobnu rečenicu koja prikazuje moje misli i osjećaje izazvane novim romanom darovitog mladog pisca, šta mladog, moje je godište, ali neka, još ćemo se malo švercati pod mlade, da smo nogometaši, bili bismo pri kraju karijere, ali kod pisanja je drugo, zrelost se postiže mukotrpno i sporo, i da, ponekad je teško pisati, onaj roman o doktoru Dulitlu još uvijek čeka završnu verziju, ako tko hoće rukopis neka se slobodno javi na malu poštu, ali sve ovo nije ono o čemu sam htio pisati, evo potroših već hrpetinu zareza, zavisnih rečenica i jeftinih trikova kojima produžavam ovu jezičnu tvorbu, a ne napisah ništa o lajtmotivu rečeničnom, filmu Pušća Bistra koji gledah na televiziji neki dan, pa ću sad malo o tome pisati, počevši s činjenicom da Pušća Bistra ne postoji, radi se o željezničkoj stanici koja spaja i ujedinjava ta dva pitoreskna mjestašca, tj. Pušću i Bistru, i čije ime nastade spajanjem njihovih, možda se čini da to nije važno za film, ali važno je, ne znam je li to redatelj napravio namjerno ili nije, ali time nam je svakako dao do znanja da mjesto u kojem se događa radnja ne postoji, ne postoje ni druga mjesta u našoj državi, a ni ona ne postoji, kao ni mi, sve je to on prozreo, no ipak se nije sjetio da ni vrijeme ne postoji, to je možda tek ponegdje stidljivo nagovijestio, ali mlad je, bar relativno, mlad je, naučit će.


DODATAK: POVLAČIM OVU REČENICU IZ KONKURENCIJE ZA NAGRADU ZA NAJBOLJU REČENICU!

DOBROJUTRO


istežem se
dobrojutro

mišići se
napinju s jedne
a opuštaju s druge
strane
kosti se rastežu

ako sam točno
zapamtio slijed stvari
iza ovoga
jutra doći će
dan

jedan dubok dah
dovoljan je
da se u zglobovima
kost razdvoji
od kosti
izdišem naglo
opuštam se
zglobovi se vraćaju
na mjesto
uz prasak
gromak i zdrav

ako sam točno
zapamtio
iza ovoga
dana doći će
noć
a iza nje
ovo isto
jutro

dobrojutro



Klikni za rečenicu o pizdarijama!

Gawrunchetov prikaz knjige Tomislava Zajeca na Xportalu

NOVO: Gawrunov prikaz knjige Tomislava Zajeca na Xportalu

Jeste li osjetili potres? Na šestom katu osjetio se prilično izrazito.
EKSKLUZIVNI IZVJEŠTAJ ZA INOZEMSTVO


NAJPREDIVNIJA METEOROPATOLOŠKA REČENICA!


(korak šesti i dalje traje)

cijeli grad pozdravlja moju šetnju
polaganu i dostojanstvenu
ljudi mi mašu
žamor oblikuje moje ime
i ja osjećam kako rastem

neonske reklame
upaljeni prozori
natpisi u izlozima
oblikuju pet slova
na koja se odazivam
do maloprije
zauvijek zaboravljenih

sve pjesme na radiju
posvećene su meni
pozdravljaju me
zvijezde čekale su me djevojke
se smiješe dodiruju me
u prolazu
i ja se smiješim
jer možda ih poznajem

dugo su me čekali
i sad se događa
bože
sve se događa
sve se događa meni

ne znam kamo sam krenuo
ali važno je da mi je
korak čvrst
svi svjetlucavi ekrani
prikazuju samo moje lice
i napokon mi se počelo sviđati

to moje lice

REČENICA NAJNOVIJA, METEOROPATOLOŠKA!

DODATAK: ZAVRŠNI NASTAVAK VEČERAS U 20 SATI, NE PROPUSTITE!


stojim ispred nepoznate kuće
stajao sam ovdje prije
onoliko vremena koliko je
potrebno da čovjek
pucne prstom

trenutak prije donošenja
bilo kakve odluke
podižem nogu
savijam je u koljenu

puštam korak

lijevu nogu prati desna ruka
desnu nogu prati lijeva ruka
(čujem kako mi kosti škripe
dugo sam stajao)

nakon nekog vremena
ne moram više razmišljati
o nogama i koracima

noge idu same
gol sam
želudac mi je prazan

miran sam i lak
lišen svake
odgovornosti

(NAJGORA REČENICA)
DODATAK: 1. AKSIOM STRUČNOG TIMA
STARESHINA&BLOGUNOVITJ:

VRIJEME NE POSTOJI!


A peti korak stiže večeras, točno u 20 sati.



Koraci (4)

stojim
i ne činim ništa
sve što je potrebno
dolazi k meni

ovdje je ponekad hladno
je li to zato što sam gol
ne znam mogu li
pomaknuti glavu
da to provjerim


sve dolazi meni
i kao da sve
dolazi odjednom

pored mene prolaze ljudi
koji me ne gledaju
ili me gledaju
tako da to ne primijetim
kada mi daju milostinju
paze da ne dotaknu
moj umazani dlan

ispuštaju novčić s visine
ja ga hvatam neupadljivo
najskromnijim mogućim pokretom

čekam da odmaknu
i tek tada novčić
ne gledajući
stavljam u džep

moja ruka
naučila je prepoznavati
kovanice ali ja se trudim
ne misliti na to

stojim pred nečijom kućom
zaboravio sam kada sam došao
čini mi se da sam oduvijek ovdje
(iako je možda prošlo
samo pet minuta)
ali mjesto mi je još uvijek
nepoznato

stojim
i kada bih htio krenuti
moje noge
na kojima se odavno
ukočio svaki zglob
ne bi poslušale

pored mene prolaze ljudi
preko mene prelijeću ptice
ptičji izmet
prestao mi je smetati
zaboravio sam kako se to dogodilo
ali ne osjećam njegov miris

nije teško ovako stajati
svakim danom sve je lakše
stojim a sve dolazi
k meni
ili mi možda ne dolazi sve
nego samo ono
što treba doći

REČENICA!
DODATAK: ZAJEC JE BIO ODLIČAN. TKO NIJE BIO, U RUPI SE SKRIO!

stojim i ne događa se
gotovo ništa

zaboravio sam zašto sam ovdje
ali mislim da je moj zadatak
čuvati ulaz
u ovu zgradu

stojim
i ne događa se gotovo
ništa

ponekad dođe zima
prva zima bila je najteža
mislim da se sjećam
prve zime
hladno je
sve je hladnije i hladnije

odjednom postaje toplo
i ja znam da se
to vraćaš ti
sretan što te se napokon
mogu sjetiti
jer je toplina jedino
po čemu te mogu
prepoznati

DODATAK I: REČENICA, PREMUDRA!

DODATAK II: Večeras od 20 sati u Booksi drug Tomislav Zajec predstavlja svoj novi fini roman Ljudožderi i čita iz istoga. Bit ću tamo, a i vama, dragi blogočitatelji, preporučio bih isto.

došao sam pred tvoju kuću
došao sam da te čuvam
odavno sam ovdje
ali sve što je prošlo nije ništa
prema onome
što će tek doći

vjetar i kiša čine svoje
odjeća mi se raspada
kada se potpuno raspadne
bit ću gol

usitnio sam novčanice
jednu po jednu
džepovi su mi još puni novčića
kad zatvorim i otvorim oči
bit će prazni

jedem sve manje
kad više ne budem imao što
prestat ću jesti

stojim i ne događa se
ništa

DODATAK: NAJNAJNOVIJA REČENICA, KLIKNIJ ZA SREĆU!

DODATAK II: NAPREDUJETE, NAPREDUJETE!


Sad kad smo apsolvirali žive nastupe, tj. još nismo, ali smo rekli što smo imali reći, krećemo dalje.
Lijepo je da ste se javljali s idejama, prijedlozima, pa čak i financijskim ponudama.
Sad mala opaska o komentarima kao takvim. Primijetio sam da na ovom blogu ljudi komentiraju postove pretežno čineći baš to, tj. pišući o pročitanom. To je u redu, pristojno je i korektno. Međutim, komentari mogu služiti i za kreativno izražavanje, koje neki svrstavaju u spam. Malo opuštenosti ne šteti. Pogledajte ovdje, ovdje , ovdje i ovdje. Mene takvi komentari zabavljaju više od samih postova.
Čovjek se treba opustiti i reagirati iz sebe, pa ako ponekad lupiš gluposti - nema veze, bit će bolje.
A i kaos u komentarima slika je svijeta. Ponekad je to kreativni kaos, ponekad samo kaos.
Dosta o tome.

Previše pisah u posljednje vrijeme, pa nastavljam koristiti arhiv.
Od idućeg posta slijedi poema zvana Koraci, u šest nastavaka.

Eto tako. Večeras obišao SC u misiji traženja prostora koji bi ugostio Tobića Tobića, Borisa i mene na književno-glazbeno-performativnoj večeri početkom veljače.
Simpatična voditeljica večeri zainteresirana je, ali para nema. Ako je netko zainteresiran za spoj visokoumne kulture i vulgarne zabave, i može dvojici prvospomenutih platiti putne tročkove u iznosu od okupnu 600 kuna, nek' se javi na malu poštu. To je lijevo, pa malo dolje.

A što se dogodi kad ne paziš, pročitajte u najnovijoj rečenici.

DODATAK: Ne tražimo donacije, koje su neki dragi ljudi ponudili. Samo ako znate nekoga tko zna nekoga tko organizira slične stvari, recite mu koju lijepu...

DODATAK II: Još jednom ponavljam da sam bogat čovjek, gotovo koliko i dobar, pa se zahvaljujem na donacijama. Radije popijte koju u naše ime. Nadalje, otvoreni smo za sve tipove suradnje - i Rijeka i Bajna Luka dolaze u obzir, dolazimo gdje god nas pozovete, ako ikako možemo.

DODATAK III: Još još jednom ponavljam da sam bogat, i materijalno i duhovno, te vas molim da ne šaljete donacije, a sve koje su dosad poslane bit će uplaćene u humanitarne svrhe.
Da ne odgovaram na svaki komentar - Split je u planu, kad nešto osmislimo i definiramo, svakako ćete biti obaviješteni. Tobić i ja, svatko za sebe, radimo na novim izumima koje ćemo prezentirati na idućem javnom nastupu, a Starešina piše, manijakalno i genijalno, kao što je i dosad pisao i kao što će pisati sljedećih 868 godina. (Ako niste znali, Starešina će živjeti 900 godina.)

Oni koji su ozbiljni glede nastupa u njihovim lokalnim zajednicama, slobodno mi se mogu javiti na malu poštu.
Kako sad stvari stoje, sve neće početi prije sredine veljače. A nešto prije toga bit će blogističko čitanje, ali neću ništa najavljivati prije službene najave.

NOVA REČENICA, KLIKNI BRZO DOK SE NIJE OHLADILA!

TRAGOVI PROVALE

Boris je izašao iz kuće i pogledao nebo. Dan je bio prelijep. Činilo mu se da već osjeća miris crnogorice i čuje zrikavce. Ubacio je torbu u prtljažnik i posljednji put provjerio jesu li zatvoreni svi prozori i vrata. Sve je u najboljem redu, rekao je sam sebi. Svejedno mu se činilo da je nešto zaboravio. Isti osjećaj uvijek kada ide na put, osjećaj koji ga rijetko vara. Upalio je auto i osvrnuo se posljednji put. Ulica je bila pusta.
Na početku putovanja uvijek je slušao radio, kasete su na red dolazile poslije ulaska na autoput. Odlučio je ići dužim putem kako bi još jednom prošao centrom grada. Možda se i sjeti što je zaboravio. Vozio je sporo, pjevušeći uz radio i uživajući u pogledu koji ga je smirivao. Ako je nešto i zaboravio, snaći će se. Boris se osjećao sve bolje i bolje.
Prije nego što je završila druga pjesma, auto je kašljucnuo, stao i ugasio se.
Boris ga nije mogao upaliti. Nije mu bilo jasno što se moglo dogoditi – spremnik je bio pun benzina, akumulator je bio ispravan, auto je bio skoro nov. Otvorio je haubu i nije otkrio ništa. Pričekao je točno petnaest minuta prije nego što je ponovo okrenuo ključ. Ništa. U autu je postalo vruće. Otvoreni prozori nisu bili od velike pomoći. Nije bilo svrhe nazivati prijatelje – bila je nedjelja, kasni srpanj, i nikoga nije bilo u gradu. Nekoliko posljednjih dana bio je jedini stanar svoje ulice. Obećao si je da neće gubiti živce. Ima i gorih stvari. Sve će biti u redu, promrmljao je. Odgurao je automobil s ceste i krenuo kući.
Kad je stigao, ulica više nije bila pusta. Ispred njegove kuće bio je parkiran žuti kombi. Vrata Borisove kuće bila su širom otvorena, a dva su mladića izašla noseći Borisov televizor s dijagonalom ekrana sedamdeset i pet centimetara. Prvi je bio visok i neobrijan, Boris se začudio kako mu nije vruće u smeđoj kožnoj jakni. Drugi je bio debeo i nosio je traper. Nisu mu bili poznati. Televizor s dijagonalom ekrana pedeset i jedan centimetar, linija, videorekorder i stroj za pranje posuđa već su bili utovareni. Boris ih je promatrao, a oni na njega nisu obraćali pažnju. Onda je rekao:
– Dobar dan. Što to radite, molim vas?
Mladić u traperu pogledao je mimo njega:
– Čovjek se seli pa mu pomažemo.
– Seli? Nisam znao… Znate, poznajem ga. Poznajem ga jako dobro i stvarno nisam imao pojma da seli.
– Seli – reče traper.
– Znači, seli – rekao je Boris.
– Seli – potvrdi visoki.
Pogledao je prema vratima. Iz te udaljenosti nisu se primjećivali tragovi nasilne provale. Stvarno se spremam preseliti, pomislio je Boris, kao da su znali. Znatiželja je zamijenila početni šok. Znali su da ide na put i da u okolici nema žive duše. Vidjeli su da je auto otišao, ali na njega nisu obraćali pažnju. Divio se njihovoj hladnokrvnosti. Boris nikada nije vidio prave lopove na djelu. Nije bio siguran jesu li pravi profesionalci, ali činilo mu se kao da im to nije prvi put. Sasvim pristojni provalnici, prošapće Boris kroz zube. Iznenadilo ga je to što prema njima nije osjetio nikakvu netrpeljivost. Čudno, doista čudno.
Došlo je do problema s utovarom: vrata kombija nisu bila dobro pričvršćena i udarala su po Borisovom televizoru. Ekran je najskuplji dio televizora, bio je to trinitron, a najlakše se ošteti. Možda se prevario, možda lopovi i nisu bili tako sposobni? Boris se pitao što da radi.
Televizijski program bio je vrlo loš i Boris ga je gledao sve manje. Čitao je i nastojao što više vremena provoditi na svježem zraku. Televizor kao televizor, neće mu nedostajati televizor. Pridržao im je vrata i mladići su napokon unijeli napravu. Bio je to vrlo dobar televizor, ipak pomisli Boris.
– Hoćemo sad veš-mašinu? – pitao je visoki neobrijani.
– Hoćemo – rekao je onaj u traperu.
– Idemo – rekao je Boris.
Popeo se s njima do kupaonice. Sve je već bilo pripremljeno – stroj za pranje rublja bio je isključen iz struje, a crijevo za vodu skinuto s pipe i zamotano. Ionako ga nije volio – uništavao je odjeću, upropastivši mu i omiljene hlače. Odavno je naumio kupiti novi. »Ovo će me natjerati«, pomisli. Jedva su ga podigli, bila je to prastara ogromna sprava, »Mrcina«, pomisli Boris.
Pomogao im je da zaokrenu perilicu kako bi najlakše prošli stubištem, on je ipak najbolje poznavao svoju kuću. Pazio je da ne oštete zidove, jer je od posljednjeg krečenja prošlo samo šest mjeseci. Odahnuli su kad su mrcinu napokon smjestili u kombi. Uznojila ih je, svu trojicu. Zajednički ih je napor zbližio i napokon su se upoznali: viši se zvao Mario, a deblji Kruno. Kruno se jako zarumenio, hvatajući dah na takav način da je Boris posumnjao na srčane probleme. Morao bi pripaziti na srce, pomislio je. Pravilna prehrana i vježbanje. Predložio je:
– Mogli bismo popiti po pivo, dečki? Gazda se sigurno ne bi ljutio.
Nisu imali ništa protiv piva. Boris je otišao u kuhinju. Tražeći otvarač, u ladici je spazio džepni švicarski nožić koji je zaboravio spakirati. Sreća da sam se vratio, pomisli. Bio mu je draga uspomena. Stavio ga je u džep. Prirastao mu je srcu taj nožić. Osim toga, jedino je njime znao odrezati nokte. Piva su bila vrlo hladna, i Boris je pomislio kako bi Kruno trebao izbjegavati i alkohol. Kad se vratio u dnevnu sobu, momci su ravnodušno razgledavali slike. Sjeli su na kauč i otvorili pivo, ne koristeći čaše. Boris je otvarao i zatvarao nožić u džepu, bilo je to jače od njega. Osjetio je da nožić nije jedino što je zaboravio. Pomislio je: »Jednom ću si odrezati prst.«
– Fin tepih – rekao je Mario.
– Mislite?
– Koliko košta?
– Tepih? Prilično je skup – Boris je bio iskren.
– Je l'? – otpio je gutljaj.
– I njega ćemo uzeti u ovoj turi – rekao je Kruno smješkajući se.
– Rekao nam je. Vlasnik – doda.
– Je – ponovi neobrijani.
Boris im je pomogao da debeli perzijaner zamotaju i odnesu do kombija. Kombi je bio gotovo pun. Boris je zaključio da momci nisu loši, bili su mu simpatični, iako nije mogao odobriti njihovu djelatnost. Morao je ipak sebi priznati da je druženje s njima, makar i ovako površno i kratko, bilo jedno novo i vrlo zanimljivo iskustvo. Ima i gorih stvari od krađe, puno gorih. »Uostalom, tko sam ja da im sudim?«, zaključio je i upitao ih:
– Mikrovalnu nećete?
Upozorio ih je:
– Nije dobro koristiti mikrovalnu. Nije zdravo, znate. Možda je bolje da nju ostavite i krenete polako. Sada će vam upeći sunce. Uzmite je ako želite, ali bolje nemojte.
Pogledali su se i vratili u kuću. Boris je ostao vani, netko je morao pričuvati širom otvoren kombi pun vrijednih stvari. Nije mu bilo stalo do njih, ali ne bi bilo lijepo da im se nešto dogodilo nakon toliko uloženog truda. Vratili su se i Mario je sjeo na vozačevo sjedalo. Otraga više nije bilo mjesta i Kruno je mikrovalnu stavio u krilo. Boris je zaustio da im još jednom kaže da jelo iz mikrovalne nije zdravo, ali je ipak prešutio. Ispratio ih je, uljudno su se pozdravili, čak su mu i mahnuli. Sjetio se da je zaboravio još nešto. Povikao je za njima, potrčao i zaustavio ih. Novčanica pružena kroz prozor smirila je njihovu naglo naraslu sumnjičavost.
– Zaslužili ste. Da vas je vidio na djelu, i gazda bi vas nagradio.
Nekoliko trenutaka gledali su se u oči obostrano se smješkajući. Onda je, nakon kraće rasprave, Kruno nevoljko pristao uzeti napojnicu. Opet su krenuli. Ispustio je poluotvoreni nožić, izvadio ruku iz džepa i mahnuo im, smiješeći se i dalje. Sigurno misle da sam idiot, pomislio je Boris. Njihov sud njihova je stvar, zaključio je, njemu ne može ni pomoći ni odmoći. Vozili su polako, kombi je bio pun skupih i lomljivih stvari. Riješen velikog dijela svoje imovine, Boris se osjećao lakšim. Stvari, to su samo stvari. Prestao je cijeniti stvari. Tim je mladićima do njih bilo stalo mnogo više nego njemu. U neku ruku, bilo je stoga i pravedno da ih dobiju. Bilo mu ih je pomalo žao – što će im sve to? Nisu bili svjesni da ih tuđa imovina, ni imovina uopće, neće usrećiti. Pogledao je na sat igrajući se nožićem u džepu. Jagodica njegova kažiprsta našla se između oštrice i drške. Izvadio je ruku i pogledao svoj kažiprst. Na jagodici se razjapila velika rupa, ali nije bilo krvi, ni boli. Šteta, pomisli.
Skrenuli su iza ugla i Boris se vratio u kuću. Na bravi se ni iz blizine nisu vidjeli tragovi nasilne provale. »Što su to uopće tragovi nasilne provale?«, pomisli Boris. Opet ga je spopao osjećaj da je nešto zaboravio.
Prazna kuća djelovala je puno veće. Duboko je udahnuo, odlučivši više ne obraćati pažnju na osjećaj koji ga je proganjao. Na parketu se rasplinula prva kap krvi. Sjeo je na goli pod očišćene sobe i prekrižio noge, sišući krv s jagodice prsta koji je počeo pulsirati. Bilo bi se lijepo malo opustiti i meditirati, ali nije imao vremena. Sjetio se dvojice simpatičnih lopova i opet ih malo požalio. Dok je ustajao, poželio im je nekako pomoći. Osjetio je kako je zrak u kući postao svježiji. Otišao je u kuhinju, zamotao prst u maramicu i vratio se u dnevnu sobu. Znao je što je zaboravio, cijelo je vrijeme to znao.
Borisovi koraci glasno su odjekivali s golih zidova. Sve je izgledalo potpuno drukčije – bolje, činilo mu se. Podigao je slušalicu telefona. Šteta, pomisli. Nisu se trebali vratiti po mikrovalnu.
»Što je, tu je«, štrecnuo ga je odjek vlastita glasa. Pohlepa nije dobra, a što se mora, mora se. Opet je pogledao na sat. Po Borisovu računu, prednje gume na kombiju morale su se već potpuno ispuhati. »Što ako ipak zbrišu?«, prošlo mu je glavom. Ništa, zbrisat će. Po tom pitanju bio je potpuno spokojan. Možda je pomalo i navijao za njih. Okrenuo je 92.

Novi tekst koji spada u književnu kategoriju "rečenica"


SOLITAIRE

Slažem Solitaire na prastarom laptopu i loše mi ide. Lijeno mi je misliti više poteza unaprijed. Peče me savjest jer sam obećao sebi da ću ovih pola veljače i pola ožujka koje ću sam provesti u Puli vrijedno čitati i pisati. Čitanje ne ide tako loše, ali večeras više ne mogu.
A pisanje? Pokušao sam napisati pjesmu.
Napisao sam:

volite li više
Olivera ili Danijela
Dragojevića?

Mijenjao sam raspored riječi i prijelom redaka nadajući se da bi se tu moglo nešto…
Potom sam iščitavao ta tri retka sve dok mi se nije učinilo da su dobri i onda im utekao. Sve je to za neku stvar. Stihovi će početi stizati tek kada ugasim svjetlo. Do jutra ću ih zaboraviti, ali ću biti uvjeren da su bili dobri, bolji od svih koje sam ikad uspio uhvatiti.

Na televiziji počinje repriza filma Glup, gluplji. Lijepo bi sad bilo voditi beskonačan telefonski razgovor s nekim tko mi je drag. Da me se sjeti i telefon zazvoni evo baš sad.

Sad.

To bi, u ovom trenutku, bilo to.

Ovaj post namijenjen je bložnoknjiževnim preporukama.

UPDATE: preporučih njih trojicu Alternativnoj naslovnici, ljudi bili u poslu pa nisu odgovarali i ja napisah ovaj post. Sad oni postavili skraćenu verziju, na čemu im najtoplije zahvaljujem.


Tri čovjeka koje poznajem i u stvarnom životu, tri pisca prava pišu blogove koje bi trebali posjetiti svi ljubitelji pisane riječi. Čini mi se da zasad nisu primijećeni ni približno koliko to zaslužuju.

Slučajnim redom:

Bložesačuvaj piše ono što u književnim kritikama danas opisuju užasnim izrazom stvarnosna poezija/proza. U principu, nisam preveliki ljubitelj tog pravca koji danas dominira u medijima. Najveći živući hrvatski pisac Danijel Dragojević jednom kaza otprilike da je u književnosti danas malo stvarnosti zato što je i inače ima vrlo malo.
Uglavnom, Mario je nadišao tu razinu zato što se od većine štovatelja Raymonda Carvera razlikuje sigurnim vođenjem priče, autentičnošću, čistim stilom koji se samo površnim čitačima čini laganim za oponašanje. Nije kunst opisati stvarnost, to bi trebali činiti novinari, koji umjesto toga stvaraju paralelne svjetove koji služe tome da pčele vrijedno beru med i paze na poredak i red. Pisac mora stvoriti svoj svijet, a Mario to čini naizgled jednostavno dostižnom lakoćom.
Riječ je ne samo o vrhunskog blogu, nego i o jednom od najboljih aktivnih pisaca u našoj domovini.

Što reći o Sanatorijumu? Boris Starešina, pisac iz susjedne nam i neprijateljske SiCG, autor je zasad jednog objavljenog romana čiji je naziv Boris upotrijebio i za ime bloga. Za razliku od prethodno spomenutoga, Starešina drsko stvara svoj svijet igrajući se žanrom SF-a i teorijom zavjere. Velemajstorski koristi apsurdni humor, grotesku i metafiziku čije ironiziranje ne umanjuje težinu teksta. Na ovom blogu uglavnom objavljuje pjesme u kojim je rjeđe izravno duhovit, ali duha tu nikad ne nedostaje. Ono o čemu piše meni dragi pooka, Sanatorijum uspješno prebacuje u književnost. Njegove kratke priče, pjesme i urnebesne deseterce o Kraljeviću Marku možete pronaći ovdje, a on bi se (Starešina, ne Kraljević Marko) uskoro trebao pojaviti i u našim krajevima da vam pročita ponešto od ovoga što ovdje spomenuh.

Idol mladih ili Ivan Tobić ovdje objavljuje horoskop koji po jezičnoj zaigranosti i duhovitosti pomalo podsjeća na meni izuzetno dragog Branka Maleša. Tobić nije čitao Maleša, bar to nije činio sve dok mu ja nisam u ruke turio Malešove sabrane pjesme. Tobić se auotoironično igra s kultom ličnosti, a tu su igru neki blogeri, gledajući Sanju, pogrešno shvatili i proglasili ga idiotom. Neke su pak blogerice možda pogrešno shvatile neke druge stvari i Tobić bi mogao doživjeti brojne pozive na putene užitke kad idući put dođe u našu domovinu. Ako ga puste preko granice i ne pošalju u vojsku, koju je dosad uspješno izbjegavao. Ali sve to nije važno. Važno je da taj idiot vidi bistrije i dalje od onih koji ga tako doživljavaju. Osobno čekam da se uozbilji, zagrije stolicu i dovrši roman čiji početak možete pogledati ovdje. Oni koji se žele uvjeriti kako sve to izgleda uživo, imat će priliku jer ćemo uskoro opet zasvirati. I da, Zabra Zabrazil je fina jedna pjesma, za one koji imaju sluha i duha.

Ovaj post ponajprije je upućen blogerima koji i sami pišu. Kliknite, pročitajte i naučite!

Dodatak za one koje zanima kako izgleda kad ne koristim arhiv privatni i pišem izravno u blogeditor

Danas, tj. jučer, jer će se ovo pojaviti sutra u odnosu na danas koje će sutra biti jučer, napokon sam krenuo u završno sređivanje romana o Dulitlu. Treba li boljeg dokaza od prethodne rečenice da vrijeme ne postoji?
Uglavnom, prvo i dio drugog poglavlja fino se zacrvenješe.
Dolje se nalazi početak 10. poglavlja: Pošta doktora Dulitla, koje još nije došlo na red u postupku finalizacije.
Pa da vidimo hoće li tko to pročitati. Ako netko to hoće čitati na miru i po redu, neka se javi na malu poštu.

A što ima inače? Evo što ima.

DD, 10. poglavlje


Gospođe koje rade u knjižnici nisu se čudile kada sam počeo posuđivati knjige o doktoru Dolittleu. Vjerojatno su mislili da ih posuđujem za svoju djecu, ali ja nikada neću imati djece. U svakoj knjižnici mogao sam posuditi tri knjige odjednom. Izlaženje iz kuće počelo mi je padati sve teže, ali izdržao sam dok se nisam učlanio u još tri knjižnice, u svakoj s lažnim imenom i adresom, i skupio svih dvanaest knjiga. Otada nisam izašao iz kuće.
Pogledi su me smetali još od djetinjstva. Ljudi su me gledali, a ja sam se pomicao previše sporo da bih mogao pobjeći iz njihova vidnoga polja. Kada bih i uspio zaći za ugao ili skriti se u neku rupu, bilo bi to samo privremeno. Iako se sada više ne razlikujem od ostalih ljudi, njihovi pogledi još mi uvijek smetaju. Tih dvanaest knjiga bilo je ono što mi je nedostajalo da zauvijek završim sa svijetom.
Kad nisi njegov dio, lakše je vidjeti što se u svijetu doista događa. Osjećam da postoji pravilnost u kretanju ljudi na ulici, drugačija od one koja se može zamijetiti na prvi pogled. Neka mjesta izbjegavaju, neka ih privlače, oko nekih kruže, kao da im ne mogu pobjeći, a boje im se prići. Treba napraviti shemu njihovih putanja i pronaći ključ koji nitko dosad nije uspio otkriti. Vrlo neobična krivulja privlači njihove pokušaje pronalaženja odgovora i bespomoćne ih okreće. Vrti im se u glavi i oni zbog toga ne vide dobro. Ne nude im se svi odgovori, nego samo oni koji su bespomoćnima dozvoljeni. Njima, a oni su svi koji se nalaze izvan ove kuće, svi osim Marije, ostaju njihovi jadni pokušaji varanja. U ovoj kući pravila su različita. Sve što je dopušteno može se dogoditi, a sigurno i hoće. Je li sve dopušteno? Meni je dozvoljeno sve, osim da izađem iz kuće. Guram silnice, rastežem ih i gađam ona područja krivulje za koja se nadam da su poželjna. Prvo ću zabilježiti sve, baš sve, da ništa ne bude previđeno, a onda ću otkriti pravila. Uzimam fotoaparat i razmičem zavjesu.
Zvono crkve koju odavde ne mogu vidjeti otkucava podne. Kroz prozor se ne može vidjeti ništa osobito. Ovaj dječak koji vozi bicikl mogao bi biti onaj iz policijskog izvještaja. Ima oko sedam godina, ime mu ne mogu saznati. Da njega nema, ulica bi u ovom trenutku bila potpuno pusta. U stanovima zgrade preko puta nema gotovo nikoga. Jedino gospođa s četvrtog kata sjedi na balkonu u stolici za ljuljanje i drijema. Većinu dana provodi na terasi.
Kroz dalekozor vidim bolje. Oči su joj jedva otvorene, djeluje kao da škilji. Na najvećem pojačanju vidim kako joj se oči pomiču. Dakle to je gospođa iz izvještaja, nepoznatog imena i dobi od sedamdeset i jedne godine. Često ju je spominjao u svojim bilješkama. Slažem ih i prepisujem:
Svaki put kad gledam kroz prozor, i ona čini to isto. Spava li ona ikad, jede li? Njen pogled otkriva mi dio slike što se nalazi u mojem slijepom kutu. U njenim jezivo bistrim očima kroz dalekozor mogu vidjeti odraz dijela ulice koji se nalazi tik ispod moga prozora. Pri tome moram paziti na dvije stvari. Njene oči mogu u moje odbiti direktan sunčev sjaj i oslijepiti me. Drugi problem nije toliko opasan. Zrcalo njenih očiju okreće strane i stvara obrnutu sliku, što sve vrijeme moram imati na umu. Ako zanemarimo te dvije stvari, slika koju zajedno stvaramo, pri čemu je jasno da i ona svoj mrtvi kut može vidjeti u odsjaju leća mojih objektiva, oboje nas može zadovoljiti.
To je sve što zasad znam o njoj. Razmičem zavjesu tek toliko da napravim prostora za teleskop. Sad jasno mogu vidjeti kako gospođa N.N. (71) promatra svoju ulicu. Pod dovoljnim pojačanjem lako mogu otkriti što joj se sviđa, a što ne. Dječaka ne voli previše. Čini mi se da bi bila najsretnija kada bi u ulici zavladala apsolutna tišina.
Majka je izašla iz ulaza gurajući sina na kolicima. U sljedećem trenutku iza ugla se pojavio Roko. Zastao je i promatrao ih. Pogledao sam ga dalekozorom. Spustio je pogled kao da odmjerava mehanizam kolica ili pokušava nazrijeti što se nalazi ispod pokrivača prebačena preko dječakovih nogu. Nije skidao oči s njih. Okrenuo sam dalekozor. Dječak je imao bezizražajan pogled. Okrenuo se prema majci i nešto joj rekao. Ona je ubrzala korak, lagano šepajući. Roko je sad promatrao nju. Ona je hodala, pretpostavljam, najbrže što može, ali to nije bilo dovoljno da pobjegne njegovom pogledu. Kad su zamakli za ugao, Roko se okrenuo i prišao kući. Nekoliko trenutaka stajao je ispred vrata, kao da se premišljao hoće li ući. Sklonio sam se s prozora i osluškivao. Ubrzo sam začuo njegove korake koji su se udaljavali. Vratio sam se na prozor. Roko je žurnim korakom grabio prema uglu na kojem su nestali majka i sin, a ja sam se vratio spisima.

Prođe doček, brzo i bezbolno.
Može se čak reći da je bilo lijepo.
Neposredno iza ponoći otpjevasmo prekrasnu pjesmu Nervoznog poštara iz prethodnog posta, nema ljepše zdravice...
Nastavljamo s crpljenjem arhivskog materijala. Iz zbirke prve:



PEOPLE TAKE PICTURES OF EACH OTHERS


Listajući foto album pomišljam da se ljudi slikaju kako bi sami sebe uvjerili da
postoje. Lijepo je imati dokaz da te ima, užitak je u to uvjeriti i druge.
Na djelu su solidarnost i disciplina. Pazimo da albume ne listamo prebrzo i
da redovito postavljamo potpitanja.

Na slikama se mrštim i žmirim. Čitao sam Imati ili biti i pjesme Kinksa People Take Pictures Of Each Others i Picture Book znam napamet.
Vjerujem, kao i neki afrički narodi, da će fotoaparat zarobiti moju dušu.
Kada me pitaju, reći ću: ne slikajte me
molim vas
nemojte me slikati.

Listam i dalje, iz pristojnosti. Tko je drugi zdesna? Gdje ste se to slikali? Možeš li mi napraviti slike na kojima me ima?
Evo nikako da kupim kameru, ali hoću, onda ću i ja vas slikati, hoću, u svakom kadru jedna ozbiljna i jedna na kojoj se glupirate; ako vam je razvijanje problem, ja ću uzeti film.

A sutra nastavljamo s umjetničkim djelovanjem.
Tko se nije skrio, Klingonac ne bio!