šiŠanje&bRijANJE

Dodatak za one koje zanima kako izgleda kad ne koristim arhiv privatni i pišem izravno u blogeditor

Danas, tj. jučer, jer će se ovo pojaviti sutra u odnosu na danas koje će sutra biti jučer, napokon sam krenuo u završno sređivanje romana o Dulitlu. Treba li boljeg dokaza od prethodne rečenice da vrijeme ne postoji?
Uglavnom, prvo i dio drugog poglavlja fino se zacrvenješe.
Dolje se nalazi početak 10. poglavlja: Pošta doktora Dulitla, koje još nije došlo na red u postupku finalizacije.
Pa da vidimo hoće li tko to pročitati. Ako netko to hoće čitati na miru i po redu, neka se javi na malu poštu.

A što ima inače? Evo što ima.

DD, 10. poglavlje


Gospođe koje rade u knjižnici nisu se čudile kada sam počeo posuđivati knjige o doktoru Dolittleu. Vjerojatno su mislili da ih posuđujem za svoju djecu, ali ja nikada neću imati djece. U svakoj knjižnici mogao sam posuditi tri knjige odjednom. Izlaženje iz kuće počelo mi je padati sve teže, ali izdržao sam dok se nisam učlanio u još tri knjižnice, u svakoj s lažnim imenom i adresom, i skupio svih dvanaest knjiga. Otada nisam izašao iz kuće.
Pogledi su me smetali još od djetinjstva. Ljudi su me gledali, a ja sam se pomicao previše sporo da bih mogao pobjeći iz njihova vidnoga polja. Kada bih i uspio zaći za ugao ili skriti se u neku rupu, bilo bi to samo privremeno. Iako se sada više ne razlikujem od ostalih ljudi, njihovi pogledi još mi uvijek smetaju. Tih dvanaest knjiga bilo je ono što mi je nedostajalo da zauvijek završim sa svijetom.
Kad nisi njegov dio, lakše je vidjeti što se u svijetu doista događa. Osjećam da postoji pravilnost u kretanju ljudi na ulici, drugačija od one koja se može zamijetiti na prvi pogled. Neka mjesta izbjegavaju, neka ih privlače, oko nekih kruže, kao da im ne mogu pobjeći, a boje im se prići. Treba napraviti shemu njihovih putanja i pronaći ključ koji nitko dosad nije uspio otkriti. Vrlo neobična krivulja privlači njihove pokušaje pronalaženja odgovora i bespomoćne ih okreće. Vrti im se u glavi i oni zbog toga ne vide dobro. Ne nude im se svi odgovori, nego samo oni koji su bespomoćnima dozvoljeni. Njima, a oni su svi koji se nalaze izvan ove kuće, svi osim Marije, ostaju njihovi jadni pokušaji varanja. U ovoj kući pravila su različita. Sve što je dopušteno može se dogoditi, a sigurno i hoće. Je li sve dopušteno? Meni je dozvoljeno sve, osim da izađem iz kuće. Guram silnice, rastežem ih i gađam ona područja krivulje za koja se nadam da su poželjna. Prvo ću zabilježiti sve, baš sve, da ništa ne bude previđeno, a onda ću otkriti pravila. Uzimam fotoaparat i razmičem zavjesu.
Zvono crkve koju odavde ne mogu vidjeti otkucava podne. Kroz prozor se ne može vidjeti ništa osobito. Ovaj dječak koji vozi bicikl mogao bi biti onaj iz policijskog izvještaja. Ima oko sedam godina, ime mu ne mogu saznati. Da njega nema, ulica bi u ovom trenutku bila potpuno pusta. U stanovima zgrade preko puta nema gotovo nikoga. Jedino gospođa s četvrtog kata sjedi na balkonu u stolici za ljuljanje i drijema. Većinu dana provodi na terasi.
Kroz dalekozor vidim bolje. Oči su joj jedva otvorene, djeluje kao da škilji. Na najvećem pojačanju vidim kako joj se oči pomiču. Dakle to je gospođa iz izvještaja, nepoznatog imena i dobi od sedamdeset i jedne godine. Često ju je spominjao u svojim bilješkama. Slažem ih i prepisujem:
Svaki put kad gledam kroz prozor, i ona čini to isto. Spava li ona ikad, jede li? Njen pogled otkriva mi dio slike što se nalazi u mojem slijepom kutu. U njenim jezivo bistrim očima kroz dalekozor mogu vidjeti odraz dijela ulice koji se nalazi tik ispod moga prozora. Pri tome moram paziti na dvije stvari. Njene oči mogu u moje odbiti direktan sunčev sjaj i oslijepiti me. Drugi problem nije toliko opasan. Zrcalo njenih očiju okreće strane i stvara obrnutu sliku, što sve vrijeme moram imati na umu. Ako zanemarimo te dvije stvari, slika koju zajedno stvaramo, pri čemu je jasno da i ona svoj mrtvi kut može vidjeti u odsjaju leća mojih objektiva, oboje nas može zadovoljiti.
To je sve što zasad znam o njoj. Razmičem zavjesu tek toliko da napravim prostora za teleskop. Sad jasno mogu vidjeti kako gospođa N.N. (71) promatra svoju ulicu. Pod dovoljnim pojačanjem lako mogu otkriti što joj se sviđa, a što ne. Dječaka ne voli previše. Čini mi se da bi bila najsretnija kada bi u ulici zavladala apsolutna tišina.
Majka je izašla iz ulaza gurajući sina na kolicima. U sljedećem trenutku iza ugla se pojavio Roko. Zastao je i promatrao ih. Pogledao sam ga dalekozorom. Spustio je pogled kao da odmjerava mehanizam kolica ili pokušava nazrijeti što se nalazi ispod pokrivača prebačena preko dječakovih nogu. Nije skidao oči s njih. Okrenuo sam dalekozor. Dječak je imao bezizražajan pogled. Okrenuo se prema majci i nešto joj rekao. Ona je ubrzala korak, lagano šepajući. Roko je sad promatrao nju. Ona je hodala, pretpostavljam, najbrže što može, ali to nije bilo dovoljno da pobjegne njegovom pogledu. Kad su zamakli za ugao, Roko se okrenuo i prišao kući. Nekoliko trenutaka stajao je ispred vrata, kao da se premišljao hoće li ući. Sklonio sam se s prozora i osluškivao. Ubrzo sam začuo njegove korake koji su se udaljavali. Vratio sam se na prozor. Roko je žurnim korakom grabio prema uglu na kojem su nestali majka i sin, a ja sam se vratio spisima.