NOVA REČENICA, KLIKNI BRZO DOK SE NIJE OHLADILA!
TRAGOVI PROVALE
Boris je izašao iz kuće i pogledao nebo. Dan je bio prelijep. Činilo mu se da već osjeća miris crnogorice i čuje zrikavce. Ubacio je torbu u prtljažnik i posljednji put provjerio jesu li zatvoreni svi prozori i vrata. Sve je u najboljem redu, rekao je sam sebi. Svejedno mu se činilo da je nešto zaboravio. Isti osjećaj uvijek kada ide na put, osjećaj koji ga rijetko vara. Upalio je auto i osvrnuo se posljednji put. Ulica je bila pusta.
Na početku putovanja uvijek je slušao radio, kasete su na red dolazile poslije ulaska na autoput. Odlučio je ići dužim putem kako bi još jednom prošao centrom grada. Možda se i sjeti što je zaboravio. Vozio je sporo, pjevušeći uz radio i uživajući u pogledu koji ga je smirivao. Ako je nešto i zaboravio, snaći će se. Boris se osjećao sve bolje i bolje.
Prije nego što je završila druga pjesma, auto je kašljucnuo, stao i ugasio se.
Boris ga nije mogao upaliti. Nije mu bilo jasno što se moglo dogoditi – spremnik je bio pun benzina, akumulator je bio ispravan, auto je bio skoro nov. Otvorio je haubu i nije otkrio ništa. Pričekao je točno petnaest minuta prije nego što je ponovo okrenuo ključ. Ništa. U autu je postalo vruće. Otvoreni prozori nisu bili od velike pomoći. Nije bilo svrhe nazivati prijatelje – bila je nedjelja, kasni srpanj, i nikoga nije bilo u gradu. Nekoliko posljednjih dana bio je jedini stanar svoje ulice. Obećao si je da neće gubiti živce. Ima i gorih stvari. Sve će biti u redu, promrmljao je. Odgurao je automobil s ceste i krenuo kući.
Kad je stigao, ulica više nije bila pusta. Ispred njegove kuće bio je parkiran žuti kombi. Vrata Borisove kuće bila su širom otvorena, a dva su mladića izašla noseći Borisov televizor s dijagonalom ekrana sedamdeset i pet centimetara. Prvi je bio visok i neobrijan, Boris se začudio kako mu nije vruće u smeđoj kožnoj jakni. Drugi je bio debeo i nosio je traper. Nisu mu bili poznati. Televizor s dijagonalom ekrana pedeset i jedan centimetar, linija, videorekorder i stroj za pranje posuđa već su bili utovareni. Boris ih je promatrao, a oni na njega nisu obraćali pažnju. Onda je rekao:
– Dobar dan. Što to radite, molim vas?
Mladić u traperu pogledao je mimo njega:
– Čovjek se seli pa mu pomažemo.
– Seli? Nisam znao… Znate, poznajem ga. Poznajem ga jako dobro i stvarno nisam imao pojma da seli.
– Seli – reče traper.
– Znači, seli – rekao je Boris.
– Seli – potvrdi visoki.
Pogledao je prema vratima. Iz te udaljenosti nisu se primjećivali tragovi nasilne provale. Stvarno se spremam preseliti, pomislio je Boris, kao da su znali. Znatiželja je zamijenila početni šok. Znali su da ide na put i da u okolici nema žive duše. Vidjeli su da je auto otišao, ali na njega nisu obraćali pažnju. Divio se njihovoj hladnokrvnosti. Boris nikada nije vidio prave lopove na djelu. Nije bio siguran jesu li pravi profesionalci, ali činilo mu se kao da im to nije prvi put. Sasvim pristojni provalnici, prošapće Boris kroz zube. Iznenadilo ga je to što prema njima nije osjetio nikakvu netrpeljivost. Čudno, doista čudno.
Došlo je do problema s utovarom: vrata kombija nisu bila dobro pričvršćena i udarala su po Borisovom televizoru. Ekran je najskuplji dio televizora, bio je to trinitron, a najlakše se ošteti. Možda se prevario, možda lopovi i nisu bili tako sposobni? Boris se pitao što da radi.
Televizijski program bio je vrlo loš i Boris ga je gledao sve manje. Čitao je i nastojao što više vremena provoditi na svježem zraku. Televizor kao televizor, neće mu nedostajati televizor. Pridržao im je vrata i mladići su napokon unijeli napravu. Bio je to vrlo dobar televizor, ipak pomisli Boris.
– Hoćemo sad veš-mašinu? – pitao je visoki neobrijani.
– Hoćemo – rekao je onaj u traperu.
– Idemo – rekao je Boris.
Popeo se s njima do kupaonice. Sve je već bilo pripremljeno – stroj za pranje rublja bio je isključen iz struje, a crijevo za vodu skinuto s pipe i zamotano. Ionako ga nije volio – uništavao je odjeću, upropastivši mu i omiljene hlače. Odavno je naumio kupiti novi. »Ovo će me natjerati«, pomisli. Jedva su ga podigli, bila je to prastara ogromna sprava, »Mrcina«, pomisli Boris.
Pomogao im je da zaokrenu perilicu kako bi najlakše prošli stubištem, on je ipak najbolje poznavao svoju kuću. Pazio je da ne oštete zidove, jer je od posljednjeg krečenja prošlo samo šest mjeseci. Odahnuli su kad su mrcinu napokon smjestili u kombi. Uznojila ih je, svu trojicu. Zajednički ih je napor zbližio i napokon su se upoznali: viši se zvao Mario, a deblji Kruno. Kruno se jako zarumenio, hvatajući dah na takav način da je Boris posumnjao na srčane probleme. Morao bi pripaziti na srce, pomislio je. Pravilna prehrana i vježbanje. Predložio je:
– Mogli bismo popiti po pivo, dečki? Gazda se sigurno ne bi ljutio.
Nisu imali ništa protiv piva. Boris je otišao u kuhinju. Tražeći otvarač, u ladici je spazio džepni švicarski nožić koji je zaboravio spakirati. Sreća da sam se vratio, pomisli. Bio mu je draga uspomena. Stavio ga je u džep. Prirastao mu je srcu taj nožić. Osim toga, jedino je njime znao odrezati nokte. Piva su bila vrlo hladna, i Boris je pomislio kako bi Kruno trebao izbjegavati i alkohol. Kad se vratio u dnevnu sobu, momci su ravnodušno razgledavali slike. Sjeli su na kauč i otvorili pivo, ne koristeći čaše. Boris je otvarao i zatvarao nožić u džepu, bilo je to jače od njega. Osjetio je da nožić nije jedino što je zaboravio. Pomislio je: »Jednom ću si odrezati prst.«
– Fin tepih – rekao je Mario.
– Mislite?
– Koliko košta?
– Tepih? Prilično je skup – Boris je bio iskren.
– Je l'? – otpio je gutljaj.
– I njega ćemo uzeti u ovoj turi – rekao je Kruno smješkajući se.
– Rekao nam je. Vlasnik – doda.
– Je – ponovi neobrijani.
Boris im je pomogao da debeli perzijaner zamotaju i odnesu do kombija. Kombi je bio gotovo pun. Boris je zaključio da momci nisu loši, bili su mu simpatični, iako nije mogao odobriti njihovu djelatnost. Morao je ipak sebi priznati da je druženje s njima, makar i ovako površno i kratko, bilo jedno novo i vrlo zanimljivo iskustvo. Ima i gorih stvari od krađe, puno gorih. »Uostalom, tko sam ja da im sudim?«, zaključio je i upitao ih:
– Mikrovalnu nećete?
Upozorio ih je:
– Nije dobro koristiti mikrovalnu. Nije zdravo, znate. Možda je bolje da nju ostavite i krenete polako. Sada će vam upeći sunce. Uzmite je ako želite, ali bolje nemojte.
Pogledali su se i vratili u kuću. Boris je ostao vani, netko je morao pričuvati širom otvoren kombi pun vrijednih stvari. Nije mu bilo stalo do njih, ali ne bi bilo lijepo da im se nešto dogodilo nakon toliko uloženog truda. Vratili su se i Mario je sjeo na vozačevo sjedalo. Otraga više nije bilo mjesta i Kruno je mikrovalnu stavio u krilo. Boris je zaustio da im još jednom kaže da jelo iz mikrovalne nije zdravo, ali je ipak prešutio. Ispratio ih je, uljudno su se pozdravili, čak su mu i mahnuli. Sjetio se da je zaboravio još nešto. Povikao je za njima, potrčao i zaustavio ih. Novčanica pružena kroz prozor smirila je njihovu naglo naraslu sumnjičavost.
– Zaslužili ste. Da vas je vidio na djelu, i gazda bi vas nagradio.
Nekoliko trenutaka gledali su se u oči obostrano se smješkajući. Onda je, nakon kraće rasprave, Kruno nevoljko pristao uzeti napojnicu. Opet su krenuli. Ispustio je poluotvoreni nožić, izvadio ruku iz džepa i mahnuo im, smiješeći se i dalje. Sigurno misle da sam idiot, pomislio je Boris. Njihov sud njihova je stvar, zaključio je, njemu ne može ni pomoći ni odmoći. Vozili su polako, kombi je bio pun skupih i lomljivih stvari. Riješen velikog dijela svoje imovine, Boris se osjećao lakšim. Stvari, to su samo stvari. Prestao je cijeniti stvari. Tim je mladićima do njih bilo stalo mnogo više nego njemu. U neku ruku, bilo je stoga i pravedno da ih dobiju. Bilo mu ih je pomalo žao – što će im sve to? Nisu bili svjesni da ih tuđa imovina, ni imovina uopće, neće usrećiti. Pogledao je na sat igrajući se nožićem u džepu. Jagodica njegova kažiprsta našla se između oštrice i drške. Izvadio je ruku i pogledao svoj kažiprst. Na jagodici se razjapila velika rupa, ali nije bilo krvi, ni boli. Šteta, pomisli.
Skrenuli su iza ugla i Boris se vratio u kuću. Na bravi se ni iz blizine nisu vidjeli tragovi nasilne provale. »Što su to uopće tragovi nasilne provale?«, pomisli Boris. Opet ga je spopao osjećaj da je nešto zaboravio.
Prazna kuća djelovala je puno veće. Duboko je udahnuo, odlučivši više ne obraćati pažnju na osjećaj koji ga je proganjao. Na parketu se rasplinula prva kap krvi. Sjeo je na goli pod očišćene sobe i prekrižio noge, sišući krv s jagodice prsta koji je počeo pulsirati. Bilo bi se lijepo malo opustiti i meditirati, ali nije imao vremena. Sjetio se dvojice simpatičnih lopova i opet ih malo požalio. Dok je ustajao, poželio im je nekako pomoći. Osjetio je kako je zrak u kući postao svježiji. Otišao je u kuhinju, zamotao prst u maramicu i vratio se u dnevnu sobu. Znao je što je zaboravio, cijelo je vrijeme to znao.
Borisovi koraci glasno su odjekivali s golih zidova. Sve je izgledalo potpuno drukčije – bolje, činilo mu se. Podigao je slušalicu telefona. Šteta, pomisli. Nisu se trebali vratiti po mikrovalnu.
»Što je, tu je«, štrecnuo ga je odjek vlastita glasa. Pohlepa nije dobra, a što se mora, mora se. Opet je pogledao na sat. Po Borisovu računu, prednje gume na kombiju morale su se već potpuno ispuhati. »Što ako ipak zbrišu?«, prošlo mu je glavom. Ništa, zbrisat će. Po tom pitanju bio je potpuno spokojan. Možda je pomalo i navijao za njih. Okrenuo je 92.
Post je objavljen 11.01.2006. u 20:14 sati.