NEDJELJNA POSLANICA!
Evo da napišem jednu rečenicu i na ovom blogu, prethodne, naravno, možete čitati na onom drugom, zloglasnom, a na drugom mjestu, virtualnom, prividnom, možete vidjeti posve dvosobnu rečenicu koja prikazuje moje misli i osjećaje izazvane novim romanom darovitog mladog pisca, šta mladog, moje je godište, ali neka, još ćemo se malo švercati pod mlade, da smo nogometaši, bili bismo pri kraju karijere, ali kod pisanja je drugo, zrelost se postiže mukotrpno i sporo, i da, ponekad je teško pisati, onaj roman o doktoru Dulitlu još uvijek čeka završnu verziju, ako tko hoće rukopis neka se slobodno javi na malu poštu, ali sve ovo nije ono o čemu sam htio pisati, evo potroših već hrpetinu zareza, zavisnih rečenica i jeftinih trikova kojima produžavam ovu jezičnu tvorbu, a ne napisah ništa o lajtmotivu rečeničnom, filmu Pušća Bistra koji gledah na televiziji neki dan, pa ću sad malo o tome pisati, počevši s činjenicom da Pušća Bistra ne postoji, radi se o željezničkoj stanici koja spaja i ujedinjava ta dva pitoreskna mjestašca, tj. Pušću i Bistru, i čije ime nastade spajanjem njihovih, možda se čini da to nije važno za film, ali važno je, ne znam je li to redatelj napravio namjerno ili nije, ali time nam je svakako dao do znanja da mjesto u kojem se događa radnja ne postoji, ne postoje ni druga mjesta u našoj državi, a ni ona ne postoji, kao ni mi, sve je to on prozreo, no ipak se nije sjetio da ni vrijeme ne postoji, to je možda tek ponegdje stidljivo nagovijestio, ali mlad je, bar relativno, mlad je, naučit će.
DODATAK: POVLAČIM OVU REČENICU IZ KONKURENCIJE ZA NAGRADU ZA NAJBOLJU REČENICU!
Post je objavljen 29.01.2006. u 15:28 sati.