šiŠanje&bRijANJE

Evo je kucnuo čas da se na ovim virtualnim nulama i jedinicama pojavi Boris Starešina. Povod je radostan - Borisov više nego odlični roman "Sanatorijum", koji je istisnut iz tiskare prije nekih godinu dana, napokon je osvanuo u knjižarama susjedne nam i neprijateljske SCG. Za one koji ne znaju, to je zemlja čija je košarkaška reprezentacija donedavno bila bolja od naše, ali više nije (prokleti bili Ukrajinac, Litvanac i Talijan, za vijeke vjekova!)
Za detalje o Borisu, sulude komentare i jeftino piće otiđite na link njegova imena (ovo mi sad sliči na "Rupu njegova imena" Tomislava Zajeca, finu jednu zbirku pjesama).
Xiola je svratila do tog blogovlja i sad je se ne možemo riješiti. Ako netko zna učinkovit protuotrov, nek' se javi na malu poštu.
Nadalje slijedi Borisov novokomponovani deseterac o Kraljeviću Marku. A oni koji vole ozbiljniju metaljubavnodeltaegzistencijalističku poeziju, neka skoknu na sljedeći link.
Pustimo umjetnost da govori sama:



KRALJEVIĆ MARKO I SAMURAJI

(narodna epska pesma)


Kasno noću pod okriljem mraka

stiže na Kosovo pet junaka,

odmah se videlo da su stranci,

ali ne Turci nego Japanci.

Na njima behu čudna odela,

na glavi nešto poput amrela,

a zboriše na jeziku stranskom,

na jeziku maternjem japanskom.

Mamuzaše svoje konje vrane,

da u selo stignu pre neg' svane,

da pristignu prije sunca jarka,

da potraže Kraljevića Marka,

da potraže negde Kraljevića

komiranog od suvišnog pića.

Junak Marko na stolici sedi,

već dva sata drenovinu cedi,

hoće vinu da dolije vodu,

jer još nisu izmislili sodu.

Kad su stranci Marku dojahali

on učini jedan napor mali,

stisnu drvo, mlaz vode poteče,

rujno vino vodica preseče,

od miline Marko oči sklopi,

vrč pun vina odjedanput popi,

diže glavu i ispravi leđa,

pa pogledom seče ispod veđa:

«Zar ste, braćo, jutros limun jeli

da vam lica malo zakiseli,

ili su vam očni kapci pukli,

pa ste oči toliko razvukli?»

Ovo strance veoma ražesti,

stadoše se od uvrede jesti,

pa tad jedan Marku odgovara:

«Kraljeviću, izgled često vara,

i ja bih mog'o pitat, klene,

što su tvoje oči izbuljene.»

Kraljević se nadu poput meha

a Japanci padoše od smeha,

te se Marko maši buzdovana

da rasturi goste iz Japana,

al' je njima do života stalo:

«Hajde, Marko, šalimo se malo,

mi smo ovde sada tebi gosti,

i nije nam ostavljati kosti.

Stigli glasi do japanskog cara

kako neko po Balkanu hara,

pa nas šalje po takvog junaka,

hoće da mu junak padne šaka,

te on želi da ga pojapanči

pa da s njime banči i pijanči.

Zbog toga smo nas pet samuraja

došli ovde iz svog zavičaja,

nadamo se bogatome daru,

kad te, Marko, odvedemo caru.»

Presta Marko da se ljutit mršti,

pa se smeje, pljuvačka mu pršti,

smejao se napadno i drsko,

sve je goste pljuvačkom poprsk'o.

Tad Japanci sjahaše sa konja,

ljutito im drhti usna donja,

na čelu im iskočiše vene,

povadiše svoje šurikene,

crveno im beše lice žuto,

zamahnuše prema Marku ljuto,

no je Marku do svojega zdravlja,

šurikene štitom zaustavlja.

Tu stadoše Japanci da skaču,

dvoj'ca k nožu, troj'ca ka vernom maču,

al' su, ljuti, smetnuli sa uma

da je Marko hitar kao puma,

obilazi brzo samuraje,

pa im sada iza leđa staje.

Kraljeviću veselo brk igra,

a tad riknu gromko poput tigra.

Strah je težak Japance ophrv'o,

te skočiše na obližnje drvo.

Junak Marko smehom se zataji

kad pogleda gde su samuraji:

«Ko bi ovo mog'o da nasluti,

da se limun posred hrasta žuti.»

Tad Japanci skočiše sa hrasta

i boj ljuti po Kosovu nasta.

Nosiše se letnji dan do podne,

nanosiše rane neugodne,

jedan Marka za brkove vuče,

a Kraljević šamarima tuče,

al' su oni znali džiu džicu,

neko Marku rasklati vilicu,

nanese mu jako mnogo boli,

no ga Marko po glavi zasoli,

odvali mu šamarčinu jaku,

polomi mu njime kosku svaku,

a drugog je puknuo po nosu,

pustio mu crvenkastu rosu,

pa ga Marko oko drva vija,

hoće dobro da ga isprebija.

Na trećega iz zaleta skoči,

s dva šamara naplavi mu oči,

četvrtoga zviznu iza uva,

udari ga, prosto ga oduva,

petom neće šamare da kreše

nego stao rebra da mu češe.

Kada ih je dovoljno istuk'o,

svakoga je do konja dovuk'o,

podig'o ih do prvoga sprata

pa stavio svakog na svog ata.

Gledaju ga s konja samuraji,

svakom suza u oku se sjaji:

«More, Marko, hajde s nama kreni!»

«Samuraji, pravi ste kreteni!»

«More, Marko, postaćeš bogataš,

piješ vino i Japanke vataš!»

«Samuraji, jedite govana,

gubite se put zemlje Japana

sa porukom za japanskog cara:

boli Marka za bogatstvo kara.»

Samuraji konje obodoše

te žalosni u Japan odoše,

a Kraljević k'o u svakoj priči

na svom Šarcu u dvorac otpiči.

Razgovor s Tobićem i vašim gawrunom, malko debilno, ali bolje nego što zaslužismo. Glas Istre, 25.9.'05.





GORAN BOGUNOVIĆ I IVAN TOBIĆ, KNJIŽEVNI DVOJAC IZ ZAGREBA I SMEDEREVA

Dnevnik jedne ljubavi



PULA - S dvojicom perspektivnih mladih pisaca, Goranom Bogunovićem iz Zagreba i Ivanom Tobićem iz Smedereva, razgovarali smo nakon njihova nedavnog zajedničkog nastupa na večeri poezije i koječeg još u pulskom kafiću »P 14«. Goran Bogunović rođen je 1972. u Zagrebu, završio je elektrotehniku i ekonomiju i zaposlen je na Hrvatskoj televiziji, u tehnici. Dosad je objavio zbirku pjesama »Ovdje« 2002. godine, knjigu priča »Sve će biti u redu« 2003. i »Područje pojačanog naoblačenja« 2004.
Goran: - Trenutno radim na zbirci priča, koje su većim dijelom priče o životinjama (o ljenjivcima, ribama, kornjači…) i privodim kraju jedan roman. Priče su dosta nadrealne, a veliku ulogu u njima ima mašta. Mogu se naći na web stranici wrunga.blog.hr.
- Kako su nastale te priče?
Goran: - Priča o kornjači nastala je tako što mi je sada već bivša djevojka poklonila kornjaču. Tako sam napisao pomalo nadrealnu priču u kojoj djevojka poklanja mladiću kornjaču i, kada ga djevojka napusti, on postaje patološki ovisan o toj životinji. Zanimljivo je da sam nakon što me djevojka napustila ponovno pročitao tu priču i odlučio joj vratiti kornjaču. (smijeh)
- Ivane Tobiću, idolu mladih, reci nam sad ti nešto o sebi.
Ivan: - Imam 80 kilograma, a visok sam 1,82 i pol. Najpoznatiji sam astrolog i književnik u Srbiji, zbog toga što svakoga dana pišem po jednu priču u budućem vremenu, što nije karakteristično za noviju hrvatsku i srpsku književnost. Radi se o horoskopu koji pišem za »Kurir«, najtiražnije dnevne novine u Srbiji, pa sam stoga najčitaniji pisac. Objavio sam zbirku pjesama »Injekcije za pletenježnosti mi dajte« i zbirku priča »Građen sam ko sveti lonci«. Romantičan sam lik, avanturist, desperados, radio sam sve i svašta i svakome bio dobar drug. Posebno ističem da sam apsolutno protiv sporta, jer on samo širi agresivnost.
- Kako to da si od svih mjesta na ovome svijetu odlučio posjetiti upravo Pulu i stvoriti nove fanove i u ovom dijelu svijeta?
Ivan: - U Pulu sam stigao nakon što sam u lipnju preživio busolom kod Rijeke. Naime, jednoga sam dana primio poziv Marija Kovača iz Zagreba, koji me pozvao da dođem vidjeti Istru, jer je tu jako lijepo a ja je još nisam vidio, i da sudjelujem na pulskom kazališnom festivalu - PUF-u. I tako sam došao, upoznao drage ljude i pronašao jednu dragu osobu.
- Kako je došlo do ove ubitačne kombinacije, odnosno vašeg zajedničkog nastupa?
Goran: - Upoznali smo se u Tuzli i moram priznati da prvi dojam i nije bio baš neki. Na moje vidno iznenađenje Tobić je počeo dolaziti u Zagreb. Zatim smo se ponovno našli u Puli, to je bilo ljetos, i budući da on ima bolje mišljenje o meni no ja o njemu, pozvao me da nastupimo zajedno. Ja sam svirao gitaru, a on je pričao - što je loša kombinacija.
Ivan: - Kad sam ga prvi put vidio, lebdjelo mu je neko svjetlo oko glave i rekao sam: »To je taj.« Bogunović - pisac, književnik, junačina.
- Imate li goruću potrebu još nešto istaknuti?
Ivan: - To da mi je najomiljeniji pisac Boris Starešina.
Goran: - Slažem se s Tobićem. Pametan je on i nemam što dodati, osim da je web stranica Starešine sanatorijum.mojblog.co.yu.

I. N. TURKOVIĆ

MIRIS RANOG LJETA


Termometar u autu pokazivao je 36.5 stupnjeva Celzija. Temperatura u hladu bila je dakle oko 33 stupnja , a u autu je, budući da je cijelo prijepodne stajao na suncu, bilo između 45 i 50.
Ringo i Don igrali su se na zadnjem sjedištu. Okrenuo sam se da pogledam jesu li pomakli vreće koje smo prostrli kako bismo zaštitili presvlake. Vreće su još bile na mjestu. Psi su skakali i cviljeli. Ringo je uvijek bio vođa. Stariji je 9 mjeseci, a to je puno u mladim psećim godinama.
Trebali smo znati da ih moramo držati što dalje od radničkih baraka. Ringo je pronašao mjesto na kojem su radnici obavljali veliku nuždu i uvaljao se u ostatke. Don je krenuo za njim, a mi smo ga pokušali zaustaviti, ali –
Bila je to tipična lijepa sunčana nedjelja. Da je dan ranije bila subota moglo se odrediti po mirisu - subotom se ljudi vole proveseliti, a nakon veće količine piva, mirogojčeka ili Badelova konjaka, fekalije dobivaju lako prepoznatljivu aromu kemikalija i truleži koja ujeda za oči.
- Znaš li da psi imaju četrdeset tisuća puta oštrije čulo mirisa nego ljudi? – rekao je Ljudevit.
- Točan broj ovisi o pasmini, naravno - dodao je.
Ljudo je auto opet ostavio na suncu. Hlad bio predaleko. Ponekad mu se netko pred nosom ugura na mjesto za parkiranje ili je pločnik previsok za njegove sportske gume. Ljudevit je oprezan i nikad ne spušta prozore da netko ne bi ubacio opušak na presvlake ili otvorio vrata i ukrao mu radio. Uvijek skida komandnu ploču radija i stavlja je u pretinac za rukavice.
Pojačao je glazbu. Svirala je kompilacija Rolling Stonesa. Ljudevit najviše voli Stonese. Kroz otvorene prozore sporo je ulazio vrući zrak. Bila je gužva i auto je išao polako. Vjetra nije bilo jer vjetra nikad nema kad je potreban. Upalio sam hlađenje. Zrak je bio vreo i ugasio sam ventilaciju.
Ljudevit puno čita i sve ga zanima. Rekao je:
- Psi ne razlikuju ugodne i neugodne mirise. Kao ni mi, recimo, boje. Nema ugodnih i neugodnih boja, je li tako?
Da nije bilo previše vruće za rasprave, možda bih mu odgovorio. U zraku je bilo premalo kisika da bih ga trošio na govor. Kimnuo sam, umirući od smrada. Majica mi se bila zalijepila za sjedalo. Stonesi su vrištili “Sympathy for the Devil”, a psi su bili još glasniji. Ringo i Don bili su živahni i razdragani kao nikad. Njihova mokra dlaka isparavala je proljev umornih i pijanih građevinskih radnika. Pogledao sam Ljudevita. Djelovao je staloženo i zamišljeno.
Gledajući ga ispod oka, zapitao sam se otkud njegovim roditeljima ideja za takvo ime. Ljudevitovi roditelji jako su dobri ljudi. I on je dobar kao kruh. Zvali smo ga Ljudo, po početku imena, ili Vito, po kraju. Ponekad je ipak najprikladnije njegovo pravo ime. Ljudevit. Kao Ljudevit Gaj. Ljudevit i ja odlični smo prijatelji. Treći naš prijatelj, koga nje bilo, bio je Vedran ili Mile. Zvao se Vedran ali su ga svi, tko zna zašto, zvali Mile. Njegovo pravo ime saznao sam godinu dana nakon što sam ga upoznao.
Ringo se uvaljao u drek čak i te zime. Na desetak stupnjeva ispod nule bilo je pravo umijeće pronaći govno prije nego što se smrzne. Ljudi ga je bilo žao tjerati u vodu koja se ledila, pa je pronašao neke novine, obložio njima prtljažnik i ubacio Ringa unutra.
Pitao sam ga je li se otimao. Nije pustio ni glasa za vrijeme vožnje, odgovorio je. Bio vrlo miran kad ga je izvadio, sljedećih nekoliko dana također.
- Jedini miris kojeg psi mrze njihov je vlastiti. Dugo treba da bi se psa odučilo od valjanja u tvarima intenzivnog i za ljude neugodnog mirisa. Guranjem njuške u njihovu vlastitu mokraću učimo ih da ne vrše nuždu po kući ili bilo kojem mjestu gdje se to ne smije,.
Opet sam mu htio odgovoriti, ali me ponovo izdao dah. Pogledao sam Vitovskog, koji je i dalje je bio ozbiljan i nije pokazivao nikakvu nelagodu zbog smrada.
- Osnovni osjet kod psa je miris. Psi ne vide dobro. Ljude i životinje prepoznaju po mirisu. Miris je dakle njihovo sredstvo identifikacije. Samim time, i samoidentifikacije. Mi se gledamo u ogledalu, a psi se njuše. Je li tako?
Njegovu izlaganju nisam mogao ništa dodati ni oduzeti. Nisam mogao niti ne slušati - mirni Ljudevitov glas na čudesan je način nadglasavao buku i uopće nije djelovalo kao da viče. Psići su se smirili za časak, kao da su i oni slušali. Ringo je škotski ovčar, a Don labrador. Labradori imaju najbolji njuh. Umjesto da se znojimo po Jarunu, mogli smo ići u Istru tražiti tartufe, možda bi nam se i posrećilo, tko zna? Stražnjica mi se zalijepila za sjedalo. Gaće su mi bile potpuno mokre.
- Ako psi ne podnose osnovno obilježje svojeg identiteta, može se zaključiti da ne podnose sebe. Oni mrze sebe same. Mrze svoju ulogu. Oni su preodgojeni. Uvjetni refleks, poput onog iz Burgessove Paklene naranče, čitao si to, promijenio je njihovo ponašanje, ali je sukob s potisnutom vučjom prirodom stvorio neurozu. Psihička energija kod pasa je, isto kao kod ljudi, neuništiva, a zov kurjaka prisutan je i kod najmanje pudlice.
I kod onih još manjih, koji izgledaju kao štakori, a trenutno im se ne mogu sjetiti imena, pomislio sam. Psi donose puno radosti, ali i puno problema. Jedan od problema u tome je što se pseća dlaka ne može oprati običnom vodom. Teško ju je oprati i šamponom te pranje ispadne kontraproduktivno pojačavajući, pogotovo na vrućini, isparavanje mirisa. Rekao sam Ljudevitu da ih ne baca u vodu. Ali - .
Začepio sam nos i disao kroz usta. Ne volim disati kroz usta jer to nije zdravo. Zbog dlačica koje pročišćavaju zrak treba disati na nos. Zbog toga sam se osjećao loše. Čovjek se lako zarazi. Nisam mogao staviti glavu van, trake su bile uske, nešto bi me moglo opaliti po njoj. Od smrada ipak vjerojatno još nitko nije umro.
- Dobri psi, psi prijatelji, psi koji vole djecu, koji spašavaju ljude, psihički su proturječna bića. Superego čuvara i prijatelja u igri, nametnut suživotom sa čovjekom kroz tisućljeća, a id izgladnjelog kurjaka. Nije ni čudo što neki psi polude, pa naprave svinjarije. Sjeti se Freudove analize Dostojevskog. Iza njegove široke ruske duše stoji mržnja prema vlastitom ocu, želja za njegovom smrću. Pseći bog je čovjek. Psi ga obožavaju, slijepo slušaju, boje ga se i mrze ga.
- Oni savršeno odgovaraju onome što je Fromm opisao kao autoritarni karakter. Pogledaj tipičnog psa. Bezgranično poslušan prema autoritetu, potpuno nepopustljiv prema onome ispod njega, ili strancu. Primjer su za to ovčarski psi, psi čuvari, ili policijski psi. Njihova ličnost potpuno je ukroćena, a agresivnost potisnuta ili strogo usmjeravana. Dresura ima i svojih loših strana, znaš.
Pokušavao sam usporiti disanje. Svježi zrak udisao sam nakratko izvadivši glavu kroz prozor, onda bih ga, najsporije moguće, izdisao unutra.
- Oni mogu pobjeći samo kroz ispade nakon kojih bivaju uspavani, ili bježeći od sebe samih tako što uzimanjem tuđeg identiteta pomoću druge mirisne supstance - jakog smrada, supstituirajući time svoju podsvjesno omraženu ličnost. Nije slučajno ni to što se najviše vole uvaljati u govno ili crkotinu. Tako iskazuju baš analno-nekrofilni, destruktivni dio svoje ličnosti. To je ritual kojim bježe od svoje lažne, nametnute prirode.
Izašao sam iz auta dok smo stajali na semaforu i mahao vratima ne bih li barem malo rashladio i raskužio unutrašnjost Ljudine limuzine. Upalilo se zeleno, a zamjetnog poboljšanja nije bilo. Ostatak puta Ljudevit je zamišljeno odšutio. Kad smo stigli , s velikim sam zadovoljstvom ugasio muziku. Ringa i Dona, koji zadovoljno su lajali i zavijali, izbacili smo iz auta. Čekalo ih je veliko kupanje. Vreće smo bacili u smeće. Auto je užasno zaudarao i Ljudo je uzeo osvježivač zraka. Svježi miris, borove iglice, ili tako nešto. Kupio ga je na sniženju u velikom pakiranju, bili smo zajedno u Grazu. Rekao mi je tad: - Ovo je odlična investicija. Možeš i ti kupiti jedan paket.
Nisam ga kupio.
Ljudo je ispraznio skoro cijeli sprej. Znao sam da griješi, ali s Ljudevitom se ne da raspravljati. Načas se činilo da je smrad nestao, a onda je postalo još gore. Novi miris tjerao je na kašalj i povraćanje.
Psići su oprani, a kretanje im je ograničeno dok se ne osuše. Svježe opran pas obožava se uvaliti u nešto nedopustivo prije nego što se osuši. Skoro da i nisu više smrdjeli - nisam više bio siguran osjećam li samo ostatak smrada koji mi je ostao u nosnicama i ostatku dišnih putova. Trebat će vremena da mi se vrati osjet mirisa. Ljudevit je rekao:
- Vrlo neugodno, takav smrad po tolikoj vrućini.
Poslije smo pokupili Mileta. Pogledao sam ga dok je prilazio Ljudevitovom autu - doista je više nalikovao nekome tko se zove Mile, nego nekom Vedranu. Otvorio je vrata, sagnuo se da uđe i namrštio se, a zatim se odvijao otprilike ovakav dijalog:
- Što je bilo s autom?
- Ništa.
- Ništa? Jesi li vozio nešto trulo?
- Ma, ništa.
- Smrdi.
- Malo. Naviknut ćeš se.
Slegnuo je ramenima i, njuškajući, ušao. Zalupio je vratima. Vrata na Fordovim autima lako su se zatvarala i Mile bi ih, kao vlasnik starog Opela naviknut na teška njemačka vrata, uvijek prejako zalupio. Ljudevit ga je bolno pogledao, a on je, još se uvijek mršteći, još jednom slegnuo ramenima.
Ljudevit je stavio drugi dio kompilacije Rolling Stonesa i pojačao zvuk. Krenuo je naglo, to je njegov stil. Asfalt je još uvijek bio vruć i kotači su zaškripali. Iza nas vjerojatno je ostao crni trag guma, ali mi to nikako nismo mogli vidjeti.

Bilo je predivno. Da, predivno je bilo.
Kiša je lijevala, munje su sijevale i gromovi snažno udarali. Podigao se silan vjetar. Tobić, mladić u kariranim hlačama kupljenim kod beogradskih prodavača kineskog podrijetla, i ja (vaš gawrun, sjećate li me se?) pripremasmo se za tonsku probu. I pripremasmo. I pripremasmo…
No probe ne bi jer je mlađahni tehničar otišao na piće s nekom djevojčicom, te nam to na povratku i ispriča, smatrajući (pogrešno, ili ipak ne?) kako to izgovor dobar će biti za nemar.
gawrun vaš (sjećate li me se, ja onaj sam koji mokriti dugo može) napravi sam tonsku probu s dva mikrofona Shure SM57 i jednom gitarom japanske proizvodnje, akustičnom, ali dodanim s piezoelektričnim prijenosnikom koji titraje žice što titaje srca prate u električni napon pretvara, te tako umjetnikovu snagu i strast prenosi u slušatelja dušu.
Mikseta tonska smetnje stvaraše, te svoj mikrofon uglavnom sam stišavao.
Zato Tobić čitaše, a ja (gawrun, sjećate li me se, recite da me se sjećate, ako u duši ima vam bar malo dobrote) svirah. Sinesteziju upotpunjavahu istarska biska, mirisi mora i zraka poslije kiše, te feromoni koji se isparavahu s tijela mladih obeznanjenih obožavateljica Tobića, gawruna i umjetnosti u cjelini. Tobić je pretjerivao koliko je god mogao, rabeći gombrowitzevsko-rabelaisovske grimase, a ja sam odmjerenim gestama i replikama u sve unosio svoju karakterističnu profinjenu ironiju.
Otpjevasmo nježnu verziju kompozicije Tango Javorka, šaljivo-poučnu obradbu Dobro jutro, jazzeri, prepjev znamenite kompozicije njemačko vokalno-računalne skupine Kraftwerk imenom Tobić je model, te originalnu skladbu moga prijatelja po sudbinskoj prisili, Tramvaj za Brazil.
Potpunu listu literarnih uradaka što ih je čitao Tobić Ivan možete pronaći na sljedećem linku, na kojem se nalazi alternativni izvještaj gawruna iz paralelnog univerzuma.
Izvješće s događaja možete čitati i u Glasu Istre.
Pozovite nas, ili bar mene, i u svoj grad, županiju ili mjesnu zajednicu i imat ćete priliku osjetiti umjetničke proplamsaje kakove osjetili još niste. Obećavam da ću Tobića odnijeti s pozornice prije nego ljudi u publici mrtvima počnu padati.
Kao što sam Idol mladih kaže - Šutnite me, molim, ali samo jednom!
(fotoslike s priredbe nalaze se ovdje).

ZADRŽATI DAH
Kapetanu

ljudi su nekad živjeli u moru
kad uronim
i početni šok prođe
(volim ulaziti polako)
nije mi jasno
zašto su se vraćali
na suho

htio bih da mogu
duže zadržati dah

na kopnu
dišem sve teže
smeta mi zrak
rastu mi škrge
vidim mutno
opna preko oka sve je deblja
začetak leđne peraje već mogu
opipati prstima među kojima mi
rastu plivaće kožice

govorim sve manje
jer mi se čini da gubim glas
i da me nitko ne čuje

otići ću ovih dana
nikome neću
reći ni zbogom
to je lako
skoknut ću
zaplivati
samo nizvodno
kanalizacijom
pa do najbližeg mora

Dragi Pulci i Pulčice, pozivam Vas da svratite na književno-teorijsko-performativno-glazbeno-raznorodnorazonodni spektakl koji će se održati 17.9. u 21h, u P14, Preradovićeva 14, city of Pula.
Vidim da imam posjeta iz te predivne prijestolnice Labinštine i Podravlja, pa se možemo vidjeti i uživo.

Zvijezda je događaja smederevski performer i pisac u nezadrživom usponu i prodoru prema gama i delta kvadrantu Mliječne staze Ivan Tobić. Još je veća zvijezda njegov specijalni gost gawrun koji će vitim svojim prstima proizvoditi milozvuke iz šest žica svoje japanske ljepotice.

Ah da, evo linka Tobićevog drugog i znatno sadržajnijeg bloga - Tobić 2
Ah ah da da, evo i linka na plakat za spektakularni susret, da ne kažem sudar, ega prevelikih za našu malenu galaksiju - Plakattt

Imat ćete priliku čuti blues/jazz verziju kompozicije Tango Javorka, kubističko-dadaističku obradbu skladbe Dobro jutro, jazzzeri, čitanje pjesama, a možda i pokoje priče, te nekoliko samostalnih glazbenih uradaka multinadarenog dvojca. Najbliži opis bio bi:
Tom Waits ispucava loptu, ona stiže do Captain Beefhearta, on daje dugu dijagonalu prema Pynchonu, koji je petom vraća Nervoznom poštaru, a on gura u for Rymonda Queneaua, koji topovski puca i pogađa stativu, na odbijenu loptu nalijeće Milan Rapaić koji izbjegava očajnički klizeći start Miljenka Jegovića i loptu plasira pored nemoćnog Dragutina Tadijanovića.

Nadam se da se vidimo, vi dragi žitelji tog pitoresknom gradića u koji, eto, i sam često svraćam!

Dakle, dođe i prođe knjižno čitanje na otvorenom. Nastupili su Mima Simić, glavom i gitarom, njezin mali brat, milovidni Roman Simić (Roman se ošišao, ali je i dalje lijep), Zoran Lazić , te Krešimir Pintarić sa svojim klasičnim slavonskim humorom i muževnom neobrijanošću. A Tomislav Zajec, koji bi pomnom izbrijanošću svoje lubanje bio savršena protuteža rečenom Pintariću, publici koja je na čitanje došla u više nego vrlo pristojnom broju nije se ukazao.
Žao mi je zbog Tome, on je fin momak i imao sam namjeru do sita se s njim napričati, razmijeniti informacije tko je, što, kako i gdje ovoga ljeta, te obaviti ostale prijateljskosti i homoseksualizme.
Napisah uglavnom sve dobro što se o priredbi može napisati. Zbog nastupa benda, dobrozvučećeg, u kojem svira Goran, konobar iz Bookse, razglas je postavljen tako da se mladi i mlađe sredovječni spisatelji, te premlada&ljupka spisateljica Simić, nisu čuli ni na tri metra od kauča na kojem su sjedili, a kad bi se i začuli, zvuk je zbog jeke bio dvostruk, trostruk ili jošvišestruk.
Sjedio sam s kolegom piscem i njegovom dragom i uglavnom se dosađivasmo. Neko vrijeme osjećao sam napast da upaljenom cigaretom bušim luftiće sretnika koji su se u njih uvalili ne pitajući me jesam li umorniji od njih. A bio sam, vjerujte.
Tri psića svojom su razdraganom trkom, lajanjem i stresanjem vode s krzna na posjetitelje priredbe unijeli živost u živu riječ koja je, umjesto ka ušima i srcima slušatelja, u kaotičnom kovitlacima stremila nebu. Glazbene točke čule su se malo bolje, a osobito mi se svidjela nježna balada «Homoseksualci» (M. Simić-R. Simić-J.Fiamengo).
Ovo je primjer događaja koji ljude odbija od književnosti. Izbor gostiju bio je dobar, sve su to ljudi koji se znaju našaliti i unijeti malo živosti i šarma u nešto tako grozno, dosadno i nerazumljivo kao što je književnost. Zato, Mika, iako si mi rođaka, pazi što radiš drugi put! Čitajte te pisce (i spisateljicu Simić), oni nizašto nisu krivi.
Raspjevanost kojom je događaj priveden kraju popravila je konačni utisak. Tada je nastupio već spomenuti bend, ali bio sam preumoran za bilo kakvu ocjenu osim već spomenute – dečki zvuče dobro i uigrano. Popih tri piva, a došao sam s namjerom ne popiti nijedno, te sam se uputio kući vođen posljednjim ostacima razuma. Kad stigoh, začudi me snaga mlaza, te dužina mokrenja. Bubrege valja čuvati!

OVDJE

razgovaramo
puno pričam, kažeš
i ne slušam
kao neki stari ljudi koji govore
objašnjavaju
i kada pomisliš da nikada neće stati
stanu i krenu prema vratima
izađu i zvuk brave spoji se
sa zvukom moje vilice
koja se zatvara gutajući odgovor

ali ne govoriš mi to sigurno
jer ja nisam takav
ja sam uvijek ovdje

kad mi pričaš nešto
o nekome tko je nekoga
negdje nekome
ja odlutam
ali uvijek sam ovdje

završiš, a ja ne znam što si rekla
ne znam ni gdje sam bio
nisam daleko, znam, tu sam negdje
naljutiš se
a ja sam uvijek ovdje
uvijek
samo sam malo rastresen

i nije mi jasno kako ti, kad god te iskušavam
moju zadnju rečenicu ponoviš
bolje od mene
a kada bih brojao
koliko sam puta bio
s tobom kada sam bio drugdje
dok mi je govorio netko drugi
odletio bih kako bih ti bio blizu

nemoguće je da me ne osjetiš
kad sam s tobom
a to je najveći dio vremena
dođem
kada mi je osobito lijepo ili
osobito gadno
ili dođem tek tako
neću ti to reći kada se ljutiš
da ne ispadne kao isprika


ali to ti moram reći
da ti ne vjerujem da me nisi svjesna
kada dođem
da je nemoguće da me ne osjetiš kad sam uz tebe
nemoguće

Danas u 20,30h u staroj Badelovoj tvornici održat će se izniman kulturnoumjetnički događaj. Čitat će vam Mima Simić, Krešo Pintarić, Tomislav Zajec, Zoran Lazić, te Mimin brat Roman Simić. Ako netko od mojih bložnih čitatelja odluči pohoditi priredbu, bit će više nego slobodan platiti mi piće dok slušamo proplamsaje finih umjetničkih dušica.

Sutra slijedi metasubjektivni izvještaj s manifestacije.

Osluškujući svoje srce, čujem treperenje nade koje mi šapuće da ćemo se sresti i podijeliti nadahnuće muza, te glazbu sfera.

Svrbi me nos. Češem se trljajući ga po krevetu. Ruke su mi zauzete pridržavanjem jastuka savijenog napola oko moje glave. Zvuk mi smeta, ne mogu zaspati ako uši ne zaštitim od svakog šuma. Piša mi se. Moram se dići, ispuhati nos, isprati pelud, iznutra i izvana, i isprazniti mjehur. Uskoro moram na posao. A nije da mi se da. Osjećam miris gela na plahti. Frizerka (mlada, slatka, maznuo bih je, bih, ali samo kad time ne bih povrijedio njene osjećaje, bez obaveza, s potpunim poštivanjem njene osobe, i da mi da) pitala je «Može gel?», rekao sam «Ne», rekla je «Malo» i ja sam kimnuo, po navici. U tom trenutku već je bilo kasno. Vrijeme od trenutka u kojem sam se probudio iz drijemeža, okrenuo glavu i shvatio da me sa strane ogulila skoro do kože, oteglo se. Nikako da završi – štricka okolo, vlas, dvije, a šteta je napravljena i sad je svejedno. Jedva sam čekao da platim, odem kući i sakrijem glavu pod jastuk.

A nije loša. Blijedo lice, mlada, plava. Fina usta, napućena, okrugla, u kombinaciji s ispaćenim izrazom lica, pali me to. Malo šminke. Kombinezon stegnut oko struka, tankog, finog strukića. Jedino mi se čini da ima male sise, nisam siguran, ne vidi se baš dobro kroz kombinezon. Šteta. A opet, nisu ni sise najvažnije. Šutimo. Često sam išao tamo, obično bismo popričati, ali danas sam bio pospan i ništa mi nije padalo na pamet. Bio sam jedina mušterija. Druga cura koja tamo radi cijelo se vrijeme gledala u ogledalu. Dok brije moje nejake zulufe, na ruku mi naslanja bok. Smišljam što bih joj radio…
Podigao bih joj gornji dio kombinezona, ljubio trbuh, polako skinuo donji dio (zubima?), liznuo malo. Sklonio bih pomade, češljeve i britve i posjeo je pored lavaboa. Lijep položaj. Zaključao bih vrata. Zbog nje, ne zbog sebe. Meni ne bi smetalo da nas uhvate. Dapače. Na kraju se nije dogodilo ništa, osim što sam dobio pravu zaštitarsku frizuru. Nesreća nikad ne dolazi sama. Danas mi je opet crkla linija, a ne mogu bez muzike. Otkazuju mi stvari. Nakon što je nestalo struje, nije se više oporavila. Sad krči. Strujni udar. Vratila se s popravka prije deset dana i sad ponovo isto. Izdaju me stvari. U jučerašnjoj emisiji televizijski propovjednik rekao je da je dobro da se čovjek oslobodi materijalnih stvari. Ostaješ sam. Umjetni svijet koji si stvorio i u kojem si nestao ruši se i ovisiš o samo o sebi. Ima meketav glas. Postaješ pravi čovjek, kaže. Kažu i da ćeš se naljutiti ako te svrbi nos.

Trljam nosom po plahti, vlažna je, jastuk mi je preko glave, preko bubrega umotan sam u deku, ugodno je, osim što mi se piša i što me svrbi nos, ali pokušavam misliti samo na ugodne činjenice. Tko bi rekao da će se i kod nas na televiziji pojaviti propovjednici? Imam još sat vremena do popodnevne šihte i razmišljam o tome kako televiziju, otkad tamo radim, gledam sve manje i kako sam u suprotnom ritmu sa svojim stvarima. To posebno vrijedi za novac – kad su mi povećali plaću, pao sam u depresiju. Bez razloga. Morao sam nešto kupiti. Kupio sam drveni stalak za diskove. Nisam imao namjeru kupiti baš stalak za diskove. Nisam imao ideju što ću točno kupiti. Stalak mi definitivno nije padao na pamet, polica mi je dovoljno velika, ali nisam mogao odoljeti kad sam ga vidio. Osim toga, plastični su bili jeftiniji od drvenih. Sad mi se čini da baš i nije nešto. Opet ode lova bez veze.

Moraju li frizerke naslanjati međunožje na moju ruku dok me šišaju? Rade li to svim mušterijama? Rade li to zato što nas uopće ne shvaćaju kao seksualna bića ili tu ima nešto? Prije nekoliko mjeseci došao sam dok joj je ona druga cura prala kosu. Jedva sam je prepoznao – lice joj je djelovalo još mršavije, jagodice su joj se još više isticale. Cijela figura djelovala joj je sitnije. Zamotala je ručnik oko glave, poput turbana, i počela me šišati. Kriomice sam je promatrao u ogledalu. Podsjećala me na nekog. Sjetio sam se – imala je potpuno isti izraz kao Bogorodica koju sam promatrao u Mimari nekoliko dana ranije. Baš kao neka od tih Bogorodica, ili čak više njih, pravih ili lažnih. Ona je mogla biti prava. Grudi su joj možda premalene, ali umjetnik to lako ispravi. Mogao bih je i ja pomaknuti za broj i pol, dva, negdje na pola puta između trojke i četvorke. Sve što joj je trebalo za besmrtnost bilo je da naleti na nekoga s dobrim okom. Na radiju je svirala Nirvana, «Smells Like Teen Spirit». Dugo nisam čuo tu stvar. Koliko ima da se Kurt ubio? Kako se zove prvi album, onaj koji sam imao prije nego što su postali poznati? Nikako se nisam mogao sjetiti. Pogledao sam u ogledalo, vidio svoje namršteno, zamišljeno lice i njeno blijedo, nenašminkano, lice tragične žrtve u domaćoj drami. Naslonila je svoje toplo stegno na moju ruku, opet. Što bih joj radio? Obrijao bih je. Nasapunao bih je, to sigurno…

Okrećem se na leđa, savijam jastuk da bih podigao glavu i bacam se na posao: Raskopčao bih joj kombinezon. Svukao gaćice. Posjeo bih je pored umivaonika, leđa naslonio na ogledalo. Zvuk njene kose na ogledalu – kao kad stružeš pijeskom među prstima. Skinuo bih joj gaćice i raširio noge. Dlake su malo tamnije od njene kose, prava je plavuša. Rijetke su. Malo je nabubrila. Uzimam pjenu za brijanje i četkicu. Dugim sporim pokretima nanosim pjenu na njeno međunožje. Škaklja je, uvija se. Pritišćem joj trbuh da se ne može pomaknuti. Kažiprst mi je u njenom pupku.

(Neka bude i rinčica u pupku).

Dok je držim, nježno se igram s rinčicom, čupkam je i uvrćem. Brijem je velikom britvom. Oštra je, pazim da je ne porežem. Smiruje se i širi koljena, privlačeći me listovima. Nježno trlja listove po mojoj pozadini. Radim polako i pažljivo, sve dok nije gola i čista. Ispirem ostatke pjene. Jagodicama ispitujem kakvoću obavljenog posla - nema ni najsitnijeg ostatka, ni najmanje ogrebotine, sve je glatko. Glatkoću ispitujem još jednom, jezikom. Onda otkopčavam hlače, vadim ga i odjeven polako ulazim u nju. Zastajem negdje na trećini. Teško diše. Osjećam pritisak njenih koljena, privlači me prema sebi. Ulazim dublje. Tiha je. Raskopčavam joj gornji dio kombinezona. Milujem joj grudi. Pune su, teške, trojka, na pola puta prema četvorki. Stenje, guta pljuvačku, grca, povremeno gubi dah. Pravi male krugove tjemenom po staklu ogledala. Opet zvuk pijeska među prstima. Zatvaram oči i prisjećam se zadnjeg ljeta. Ulazim do kraja, maksimalno povećavam amplitudu pokreta. Gledam je u oči. Gleda kroz mene, ne vidi me, onda ubrzavam i pojačavam, oči joj se iskreću prema gore, vidim joj samo bjeloočnice. Cvokoće zubima. Usporavam, zatim gubim kontrolu nad pokretima i nabijam se u nju svršavajući. Ostajem u njoj neko vrijeme. Staklo ispred mene je zamagljeno. Dok izlazim, licem joj prolazi trzaj.

Prenosim je do umivaonika, širim joj noge i puštam vodu. Perem je, onda je brišem velikim ručnikom. Miče guzom dok je trljam. Koža joj je naježena. Bradavice su joj izdužene i ukrućene. Klečim i uranjam lice u njeno glatko međunožje. Ispušta nekoliko kratkih grlenih zvukova, nokti joj se zabijaju u moje vlasište, grebe me, nogama ruši nekoliko posuda i sprejeva. Držim ih čvršće, širim i stavljam joj bočicu briljantina, guram je skoro do kraja, bočica širi prepoznatljiv miris, kliska je, zamalo je gubim u njoj. Uspijevam doprijeti do bočice, nastavljam dalje, pojačavam. Dodajem dva prsta straga. Nekoliko snažnih pokreta i smiruje se. Oči su joj zatvorene nekoliko trenutaka. Onda ih otvara, smiješi mi se i odgurava me sa sebe. Stavlja mi ruku na prsa i posjeda me u stolicu. Klekne i jezikom skida ostatke od maloprije, prvo s vrha, stavlja ga u usta i siše dok ne bude čist, onda ga briše usnama. Stavljam joj prst u usta i dodirujem je po nosu, ostavljajući vlažan trag. Dok joj se glava pomiče gore-dolje, milujem joj kosu, lagano joj povlačeći glavu prema dolje. Češkam je po glavi, raščešljavam kosu, noktima prelazim preko uzdužnih tamnijih i svjetlijih plavih pruga. Kosu joj namještam iza uha, da je bolje vidim. Pokušavam dobiti zvuk struganja pijeska. Primjećujem da ima malo klempave uši. U tom čašu svršavam, mnogo duže nego prvi put. Pružam noge, vršcima prstiju prelazim preko njezinih obraza, tik do ušiju. Tiha je i prima sve. Prstom joj otvaram usta i pravim ljepljive brkove. Popravljamo odjeću, zakopčavamo se. U kombinezon sprema krupne grudi s uzdignutim blijedim bradavicama. Briljantin? Ne hvala, ionako ću je večeras oprati. Stoji ispred mene. Gledam je u oči, svjetlije su nego maloprije. Izgubio se onaj patnički izraz lica, ne znam na koliko dugo. Milujem je po kosi brišući njene i svoje ostatke. Ne primjećuje. Polako se odvajam od nje osjećajući kako privlačna sila opada s kvadratom udaljenosti. Plaćam šišanje. Ostavljam dvije kune. Na vratima se mimoilazim s novom mušterijom.

Otvorio sam oko. Lijevo, na njega bolje vidim. Stalak za diskove. Sat. Vrijeme je za posao. Za najviše tri minute otvorit ću i desno i početi se spremati. Polica, stalak, linija, mrtva. Stvari su me iznevjerile, više mi ne smetaju, to je dobro, rekli su na TV. Možda je to stvarno dobar znak. Možda bih trebao svratiti u frizeraj sutra poslije posla. Gluposti. Prestalo mi se pišati. Svejedno sam mogao zamisliti polagani mlaz koji ću pustiti u školjku, svijetli mlaz kojem će trebati nekoliko minuta da presahne kada napokon ustanem. Otvorio sam i desno oko. Slika se stabilizirala, u zlatnom rezu nalazi se centar mase mojega novog stalka za diskove, kompoziciju nastavlja crveno-smeđi okvir otvorenog prozora koji gužva bijelu čipkastu zavjesu, kroz njega se vide krošnja breze, komadić svjetloplavog neba i zgrada preko puta. U biti, počeo mi se sviđati taj stalak.

RIBE NE OSJEĆAJU BOL


Iako poznajem svaki kamenčić i vlat morske trave u mojoj uvali, plivanje mi nikad ne dosadi. Osjećam kako će jugo prijeći u maestral. Tamna morska trava pred plićakom promijenit će smjer gibanja i otkriti puževe i školjke koji su se u njoj skrivali cijelo jutro. Otkrit će se trpovi, koji me ne zanimaju jer nisu lijepi ni jestivi. Tu se skrivaju i ušate, cipli i crneji, ne znajući da mome pogledu ne mogu pobjeći.
Obala je kamenita. Ako plivam prema njoj, travu na dnu zamijenit će šljunak u kojem se može naći poneki rak u puževoj kućici, ali ja neću plivati prema obali jer ne volim plitku vodu. Plivam prema pučini, nisam umorna i mogla bih plivati danima. Promatram dno na kojem se trava izmjenjuje s kamenim pločama posutim pijeskom i djelićima ribljih kostiju, rakovih oklopa, puževih kućica i školjki. Plivam brzo, radosna sam, a da ne znam zašto, plivam iz sve snage i trava napokon nestaje. Ispod mene samo je pijesak. Ronim blizu dna kako bih na njemu mogla vidjeti šare koje, prolazeći kroz valove, stvaraju sunčeve zrake. Onda se okrećem nagore i promatram metalni odsjaj s površine. Ne mogu ga se nagledati, ali moram plivati dalje.
Plivanje je moj život. Male ribe boje me se i bježe, ne znajući da su trenutno sigurne. Neću ih hvatati. Zalijećem se iz dubine i iskačem iz vode najviše što mogu. Sunčev sjaj ošamutio me i morala sam stati. Pustila sam da me valovi ljuljaju i gotovo zaspala.
Tada sam osjetila glad i zaplivala prema plićaku trenutak prije nego što sam o povratku stigla pomisliti. Otplivala sam daleko i sad me hvata drhtavica, a moj ručak još je daleko. Ništa više ne vidim i ni o čemu ne razmišljam, osim o svojoj gladi. Ubrzavam koliko god mogu, sve dok mi se ne zamuti pred očima. Napokon stižem do hrane i otvaram usta.
Nešto me povlači iz vode i prepušta na milost i nemilost suncu koje prži. Nečije ruke čvrsto me drže dok neke druge ruke jednim snažnim trzajem čupaju udicu iz moga nepca. Onda me spuštaju i, dok udaram repom po pramcu, osjećam kako mi se usta pune krvlju. Rub pramca daleko je i udari moga repa sve su sporiji. Gubim dah i pokreti mi se smiruju dok me čovjek i žena, zagrljeni i nasmiješeni, gledaju čekajući moj posljednji trzaj.

Žureći kući, u polumračnoj ulici mimoišao se s visokom plavokosom ženom. Doviknula je, on nije prepoznao svoje ime, ali bio je siguran da se obraća njemu. Prišla mu je i uzela ga pod ruku. Nije se opirao. Ako ga je i zamijenila s nekim, priliku valja iskoristiti. Odmjerio ju je ispod oka i osjetio se prilično dobro.
Došla je u Zagreb nakon puno vremena, rekla je. U svim lokalima Gornjega grada svi su sa strahopoštovanjem pazili da bude što bolje uslužena, gledajući ga sa zavišću. Doista je bila strahovito privlačna. Ispod elegantne odjeće mogao je nazrijeti obrise njezinih dugih nogu i divnih grudi.
Stajala mu je jako blizu, gotovo se naslanjajući na njega. Bila mu je poznata, ali nije se mogao sjetiti odakle. Bila je topla. Jesu li to što povremeno osjeća na svojim prsima vršci njezinih grudi? Osjećao se sve pijanije, iako se nije sjećao da je te večeri uopće pio. Nije to bilo obično pijanstvo, ne, bilo je slatko i on je zaboravio kako se zove i gdje se nalazi, sve je zaboravio, osjećajući čisto blaženstvo.
Ophodila se prema njemu s velikom pažnjom i poštovanjem. Nije bio siguran je li to zaslužio ili je sve plod zabune, budući da nije znao tko je. Kad mu je rekla da je s njenim mužem sve gotovo, da on nalikuje njezinom Bobi, ali je još ljepši i dodala – Zovi me Fahreta - shvatio je da pred njim stoji Lepa Brena.
Veliki crni automobil čekao je samo njih dvoje. Vozača nije niti pogledao. Vrtjelo mu se u glavi i nije prepoznavao put kojim su išli. Znala je sve pjesme, sve njegove omiljene pisce, sve je znala, iako nije bio siguran je li mu ona to rekla, ili je on to jednostavno znao. Razgovarali su, smijali se, a on uopće nije shvaćao o čemu govore. Odustao je od razmišljanja i bilo mu je divno.
Ušli su u noćni klub. Fahreta je i dalje bila ljubazna, ali onu toplinu više nije osjećao. Uzvanici su mu bili poznati. Možda su to bili glumci, ali nije se mogao sjetiti njihovih imena ni filmova u kojima su igrali. Primijetio je da više nije u centru njezine pažnje i osjetio bolnu ljubomoru, shvativši da se zaljubio. Dok se neuspješno pokušavao sjetiti svoga imena, bolno mu je nedostajala njezina toplina
Na rastanku su razmijenili telefonske brojeve. Stavio je u džep papirić koji je izgledao kao da je istrgnut iz đačke bilježnice i tužnim pogledom ispratio Fahretu.
Probuđen u znoju, sjetio se svega. Zovem se Ivica, prošaptao je. Zovem se Ivica. Studiram, pišem glazbene i filmske kritike. U ladici imam dovršenu zbirku pjesama. Bacio je glavu na jastuk i pokušao smiriti misli. Shvatio je da je opet hodao u snu i na podu spazio papirić na kojem je pisalo "Severina".
Broj telefona bio je nečitak.

reći ću ti
ako obećaš da
nikome nećeš odati:
sunce je loše
povraćalo je jutros
po tvojoj kosi
a ti nisi primijetila
kako se vrela žuta pjena
prelijeva preko tvoga vrata ramena
i nestaje ti pod majicom
nisi primijetila ili nisi htjela
a ja sam gledao plamen
i njuškao miris
spaljene dlake

sunce je loše
ali to je tajna
ti si potonula u more
i ispirala kosu
sve dok more nije prekrila
masna žutozelena kora
more je bilo namreškano i tamno
grčilo se dok si se kupala
mislim da si na kraju
izašla čista

ali sunce nije dobro
sunce je loše
i kako da onda ja budem dobro

Nakon uvoda slijedi najavna špica. Na ovom skromnom blogu uglavnom će biti objavljivane pjesme i kratke priče vlastite izrade. Dizajn ću još malo razraditi, uz stručnu pomoć. Trudit ću se da tekstovi budu kratki i pogodni progresivno opadajućoj koncentraciji bložnih čitatelja, ali ništa ne obećavam. Krenimo:



SREĆA


- Kad staneš u... to, to je dobar znak - rekla je Marta. Donosi sreću
»To« je govno, a Ljudevit u to nije stao namjerno, kako bi imao sreće, nego posve slučajno, greškom. Čula zasićenih intenzivnim doživljajima modernih kina, čovjeku lako promakne nešto tako beznačajno i neugledno kao što je pseće govno srednje veličine i gustoće.
Ljudevit je produžio korak, stružući cipelom po pločniku. Marta je hodala iza njega, izbjegavajući trag Ljudevitovih stopa. Ljudevit je primijetio njenu čudnovatu putanju.
- Marta, zašto izbjegavaš sreću?
Ubrzala je, nastojeći prestići oštećenog, ali Ljudevit je bio u odličnoj formi, te je Marta i dalje samo kaskala za njim. Rekao joj je preko ramena:
- Na prvi pogled, sreća ponekad djeluje neprivlačno.
Nije se nasmijala, iako joj je njegov smisao za humor inače bio vrlo drag. Učinilo mu se da joj ide na živce, ali to mu, začudo, nije teško palo.
Tako je Ljudevit stao u govno. Ljudi su neodgovorni. Vode pse u šetnju, psi vrše nuždu, oni za njima ne očiste, zatim dolaze drugi ljudi i staju u ono što su životinje, u svojoj blaženosti nesvjesne grijeha koji čine, ostavile na pločniku. Oštećeni se naljute, nakon toga očiste cipele, ubrzo zaborave na nezgodu i svijet ide dalje, tamo kamo već i inače ide.
Takvo nešto moglo se dogoditi bilo kome, zaključio je on. Za utjehu, uz njega je u tom času bila njegova Marta. Dok je cipelu brisao o travu, Ljudevit je shvatio da bi bez psećih govanaca svijet bio manje zabavan i siromašniji duhom.
Najednom se osjetio toliko dobro da je svoju sreću poželio podijeliti sa cijelim gradom. Šetati gradom, tražiti znakove sreće i razmazivati ih kako bi priliku za sreću pružio svima.
Kad bi mu se pridružila Marta, sreća bi se širila dvostruko brže. Počeo je stvarati plan kojim bi sreću ravnomjerno raspodijelio. Razmišljao je o najkraćem i najboljem putu kojim bi ulice svoga grada pretvorio u veliku mrežu sreće. U velikome gradu svakoga bi dopao tek njezin djelić, ali važno bi bilo to da je nitko ne dobije ni previše ni premalo.
Kad je na pločniku spazio novi znak sreće, Ljudevit je blago uhvatio Martino rame i usmjerio je prema njoj. Marta je spazila kamo ide tek kad je ugazila u još uvijek toplu, vlažnu i meku sreću. Izgubila je ravnotežu, sjela u nju i ostala sjediti u šoku.
Takvo nešto doista se može dogoditi bilo kome. To je ono što treba imati na umu. Dok je stajao nad Martom i čekao da se njen pogled pun užasa i mržnje pretvori u pogled koji bi mu dozvolio da joj pruži ruku i pomogne ustati, Ljudevit je bio potpuno spokojan.
Svoju sreću poželio je podijeliti sa cijelim svijetom.

PAUCI


1.
U sobu su mi često dolazili pauci
to je valjda stoga što ima
puno bilja oko moje kuće
drveće pruža grane skoro do prozora
nekada davno bilo je i bubašvaba
ali nestale su i to je sad nevažno

2.
Razlikovao sam dvije vrste pauka
oni mesnati, nabijeni, kraćih nogu
dijelili su sobu sa mnom
dok su hodali
čulo se mljackanje
zgnječeni bi se pretvorili
u gustu ljepljivu masu
nisam ih volio
ali ih nisam dirao
kažu da pauci donose sreću
nadao sam se i da će maznuti
kojeg komarca
ali to se, čini mi se
nikada nije događalo

3.
Oni drugi bili su veliki, mršavi
s tankim nogama, strašno dugim
obično su stanovali u zahodu
jedan ogromni dugo je živio tamo
bojao sam ga se i srao na brzinu
gledajući ga jednim okom
često i s oba
bojao sam ga se ubiti
ne sjećam se više
jesam li ga na kraju krknuo ili nisam
davno je bilo
ali više ga nema

4.
Pauci (Arachneae) su rod paučnjaka (Arachnida) s nečlankovitim glavopršnjakom i zatkom. Na ubijenu žrtvu puštaju probavne sokove iz crijeva od čega se ona rastvori te tako bude usisana. Pauci su razlučenih spolova: mužjak je obično manji od ženke. Domaći pauk (Tegenaria domestica), prema slici čini mi se da je to onaj iz moje sobe.


5.
Čovjek pauk
bio mi je u djetinjstvu
najdraži lik iz stripa
izlazio je u Exu
volio sam ga puno više nego Batmana
koji mi je išao na živce
pravo ime bilo mu je Peter Parker
ugrizao ga je radioaktivni pauk
i postao je superheroj

6.
Gledao sam crtani film o prijateljstvu čovjeka i pauka
davno, u pauzi nekog sportskog prijenosa
bili su najbolji prijatelji
čovjek i pauk
sve dok čovjek nije doveo ženu
ona je vrisnula i čovjek je ubio pauka
koji je bio šokiran i razočaran
trenutak prije nego što će biti zgnječen
tužna priča
poučna

7.
Pod povećalom pauci izgledaju kao
velika filmska čudovišta
kao složeni dlakavi strojevi
vrijedni strahopoštovanja
ljudi ih ne vole
žene ih se boje, neke panično
možda se boje da im ne uđu u

8.
Više ne pazim dok usisavam paučinu
usišem i njih, ako nalete
nekada nije bilo tako
nekada sam pazio
ima ih sve manje – zagađenje, bit će
noćas mi je u uho ušao pauk
nešto me zagolicalo
izvadio sam ga u polusnu
osjetivši nešto vlažno na prstima i u uhu
mislio bih da sam to samo sanjao
da ujutro nisam vidio domaćeg pauka
Tegenaria domestica
zgnječenog na koricama
Mjesečeve palače Paula Austera
otišao sam u kupaonicu
i petnaest minuta ispirao uho