Nakon uvoda slijedi najavna špica. Na ovom skromnom blogu uglavnom će biti objavljivane pjesme i kratke priče vlastite izrade. Dizajn ću još malo razraditi, uz stručnu pomoć. Trudit ću se da tekstovi budu kratki i pogodni progresivno opadajućoj koncentraciji bložnih čitatelja, ali ništa ne obećavam. Krenimo:
SREĆA
- Kad staneš u... to, to je dobar znak - rekla je Marta. Donosi sreću
»To« je govno, a Ljudevit u to nije stao namjerno, kako bi imao sreće, nego posve slučajno, greškom. Čula zasićenih intenzivnim doživljajima modernih kina, čovjeku lako promakne nešto tako beznačajno i neugledno kao što je pseće govno srednje veličine i gustoće.
Ljudevit je produžio korak, stružući cipelom po pločniku. Marta je hodala iza njega, izbjegavajući trag Ljudevitovih stopa. Ljudevit je primijetio njenu čudnovatu putanju.
- Marta, zašto izbjegavaš sreću?
Ubrzala je, nastojeći prestići oštećenog, ali Ljudevit je bio u odličnoj formi, te je Marta i dalje samo kaskala za njim. Rekao joj je preko ramena:
- Na prvi pogled, sreća ponekad djeluje neprivlačno.
Nije se nasmijala, iako joj je njegov smisao za humor inače bio vrlo drag. Učinilo mu se da joj ide na živce, ali to mu, začudo, nije teško palo.
Tako je Ljudevit stao u govno. Ljudi su neodgovorni. Vode pse u šetnju, psi vrše nuždu, oni za njima ne očiste, zatim dolaze drugi ljudi i staju u ono što su životinje, u svojoj blaženosti nesvjesne grijeha koji čine, ostavile na pločniku. Oštećeni se naljute, nakon toga očiste cipele, ubrzo zaborave na nezgodu i svijet ide dalje, tamo kamo već i inače ide.
Takvo nešto moglo se dogoditi bilo kome, zaključio je on. Za utjehu, uz njega je u tom času bila njegova Marta. Dok je cipelu brisao o travu, Ljudevit je shvatio da bi bez psećih govanaca svijet bio manje zabavan i siromašniji duhom.
Najednom se osjetio toliko dobro da je svoju sreću poželio podijeliti sa cijelim gradom. Šetati gradom, tražiti znakove sreće i razmazivati ih kako bi priliku za sreću pružio svima.
Kad bi mu se pridružila Marta, sreća bi se širila dvostruko brže. Počeo je stvarati plan kojim bi sreću ravnomjerno raspodijelio. Razmišljao je o najkraćem i najboljem putu kojim bi ulice svoga grada pretvorio u veliku mrežu sreće. U velikome gradu svakoga bi dopao tek njezin djelić, ali važno bi bilo to da je nitko ne dobije ni previše ni premalo.
Kad je na pločniku spazio novi znak sreće, Ljudevit je blago uhvatio Martino rame i usmjerio je prema njoj. Marta je spazila kamo ide tek kad je ugazila u još uvijek toplu, vlažnu i meku sreću. Izgubila je ravnotežu, sjela u nju i ostala sjediti u šoku.
Takvo nešto doista se može dogoditi bilo kome. To je ono što treba imati na umu. Dok je stajao nad Martom i čekao da se njen pogled pun užasa i mržnje pretvori u pogled koji bi mu dozvolio da joj pruži ruku i pomogne ustati, Ljudevit je bio potpuno spokojan.
Svoju sreću poželio je podijeliti sa cijelim svijetom.
Post je objavljen 03.09.2005. u 14:50 sati.