H.A.N.N.A.H.

Viktorija je bila sretna cura. Tako su bar mislili svi oko nje.
Ona je mislila kako joj uvijek fali "ono nešto" za potpunu sreću. Nije bila nestretna. Samo nije bila potpuno sretna.

Bila je tip djevojke kojoj su ljudi, stariji i mlađi voljeli pričati. Pričali su joj o svojim problemima ili sretnim trenucima, nije bilo važno. Oni su pričali, ona ih je slušala. Voljela je slušati ljude.
Kada je tu temu jednom spomenula svojoj najboljoj prijateljici ona joj je jednostavno objasnila:
" To je zato jer imaš oči koje nude povjerenje. I jednostavno za svakog pronađeš prave riječi. Ne znam od kud ti one dolaze."
Viktorija je samo slegnula ramenima i pokrenula drugu temu za razgovor.

Voljela je lutati uokolo. Uvijek je bila puna modrica ali ne zbog toga jer ju je netko tukao. Ona se penjala na drveće i preskakala zidove. Nemiran duh, rekli bi neki. Ali, takvo joj se ponašanje sve manje opraštalo. Bila je prestara da trešnje jede visoko sa stabla. Od nje se očekivalo da ih jede čvrsto stojeći nogama na zemlji.

Takva uštogoljena razmišljanja su je ubijala! Ponekad je imala osjećaj kao da joj svi kradu kisik i ona više ne može disati.

Silno je željela avanture. Željela je putovati svijetom i biti daleko izvan okvira traženog ponašanja.

Nažalost, nije bila kći nekog bogataša da si može priuštiti višemjesečno potovanje oko svijeta.
Bila je obična djevojka iz susjedstva očiju koje su nudile povjerenje, a sanjale daleke horizonte... Horizonte koje Viktorijinoj duši nisu dali mira i zbog kojih nije bila potpuno sretna.

No, bila je optimistična osoba i čvrsto je vjerovala da će to tih horizonta stići. Samo joj treba dobar plan.

A dok kuje taj plan, jesti će trešnje sjedeči visoko na grani. Unatoč mrštenju svih oko nje. Ako joj oduzmu hrabrost nestat će i ona sama. Nestat će i njezini horizonti. A njih nikom neda!