H.A.N.N.A.H.

Svaki čovjek prolazi kroz razne faze u životu... Sreća, tuga, depresija euforija... Sve smo to prošli bezbroj puta...

Ja sam trenutno u sretnoj fazi. Imam još puno kockica za posložiti, ali ne želim razbijati glavu... sve će se rješiti...

Još imam toliko toga za proživjeti! Nisam osvojila najvišu planinu niti preplivala najdublji ocean... Ali imam vremena... Idem korak po korak... I stići su do cilja. Znam to.

"Nemoguće je samo velika riječ koju koriste mali ljudi da bi lakše živjeli u svijetu koji im je dan umjesto da potraže snagu da bi ga promijenili. Nemoguće nije činjenica. To je mišljenje. Nemoguće nije izjava. To je izazov. Nemoguće je mogućnost. Nemoguće je privremeno. Nemoguće je ništa."

Ne želim ulaziti u tuđe živote i tuđa iskustva pa ću zato pisati o čudnim stvarima koje se meni događaju... Zapravo, meni više nisu čudne jer mi se događaju već neko vrijeme...

Ne znam kako drugi ljudi dolaze do rješenja svojih problema, ali meni rješenja koja tražim nekako sama "skoče" na mene...

Još uvijek sam pod dojmom zadnjeg takvog "skoka"... Imala sam jedan problem koje me mučio već mjesecima... Nije da zbog njega nisam mogla jesti i spavati, ali motao mi se po glavi... i stvarno sam htijela osloboditi memoriju mozga za neke pametnije stvari...

Sjedila sam na poslu i na radiu je počela pjesma ... "Maria", Blondie... Ta pjesma je, meni, izravno povezana sa frendicom s kojom sam dobra još od osnovne... mnoge uspomene su nam zajedničke... A tu pjesmu nisam čula već jako dugo... I tako se ja sjetim nje i kako je moram nazvati budući da se privremeno odselila ps se ne vidimo tako često. Ali, dan uredno prođe bez tog poziva. I još jedan... i još dva...

Tog dana bila sam doma. U prolazu sam upalila TV, a sa ekrana mi se smiješila Maria i Blondie... Nisam mogla vjerovati...

Ovaj put sam se uhvatila telefona i nazvala frendicu. Pričale smo o svemu i svačemu... U jednom je trenutku nešto rekla i meni kao da je netko upalio svjetlo u tamnoj sobi i vidjela sam rješenje problema sa početka priče... Nevjerojatno... I što je najgore, prekidač je bio odmah do mene, samo ja nisam pružala ruku u pravom smjeru...

Imam bezbroj takvih primjera kada mi neka nevažna sitnica "otvori oči" i ponudi rješenje koje tražim... Čudno, ali istinito.

Samo treba slušati i gledati život oko sebe... Nikad ne znaš kada će ti klavir pasti na glavu i razbistrit ti misli...

...Somewhere over the rainbow...skies are blue
And the dreams that you dare to dream
Really do come true..


Najljepše na svijetu je sanjati... U snovima postaješ gospodarem svijeta i ništa te ne može srušiti sa trona...

Najteže u životu je sanjati... Jer snovi ti daju nadu da možeš biti gospodar svijeta, ali i strah da će te nešto srušiti sa trona...

I počinje bijeg. Bježiš od svojih snova jer oni te mogu najviše povrijediti.. Oni te znaju u dušu i imaju moć da te zauvijek unište... Bježiš dugo. Predugo... Poželiš opet svoj mir... I tada ugledaš dugu. Nazire se u daljini. Zadnjim atomima snage kreneš prema njoj. I nada za spas u tebi raste. Trčiš i trčiš... Ali odjednom staneš. I shvatiš. Snovi te više ne progone... I TADA postaješ gospodarem svijeta. I ništa te NE MOŽE srušiti sa trona. Snovi su ti ostvareni.

Najgore na svijetu je odustati od snova. Nije grijeh bježati i pokušati se spasiti. Grijeh je predati se.


...Somewhere over the rainbow...skies are blue
And the dream that you dare to dream
Really do come true...

That rainbow is now inside of me,
that´s why I dare to dream...

Jednom je jedan pametan čovjek rekao: "Krenite na Mjesec, ako i ne dospijete do njega, naći ćete se među zvijezdama." Rečenica mi je zvučala baš poetično, onako romantično.. Zato mi se i svidjela. Spremila sam je u nekom pretincu svog mozga i nisam previše razmišljala o njenom značenju.

U srednjoj školi bila sam obična cura; nisam se o ničemu brinula, jedina zadaća bila mi je učenje i razmišljanje koji faks da upišem.. Stvorila sam si krug prijatelja s kojima sam mogla o svačemu raspravljat, smijali smo se istim šalama i radili sve one sitnice po kojima se prijatelji poznaju. Među tim dragim mi ljudima bio je i moj bratić, malo stariji od mene. Odrasli smo zajedno. Bio mi je stariji brat kojeg nikad neću imati. Ali prije svega, bio mi je PRIJATELJ. Kao mali zajedno smo radili gluposti, poveo me u prvi "odrasli" izlazak, kupio mi je prvu stock-colu ("jer bolje da me on gleda kako povraćam nego netko drugi"). i danas ju pijem kad idem van.. Sjećam se jednom je napravio samostrijel,ono cool oružje koje ima Robin Hood. Bio je tako ponosan, a naravno trebalo ga je i iskušati. Nacrtali smo metu na komad papira koji sam držala iznad glave, a on je gađao. Toliko sam mu vjerovala. ZNALA sam da me neće ozlijediti.

A onda jednog dana sve je to nestalo.. ON je nestao.. Bila sam ljuta. Bijesna. Puno sam plakala. Nije me bilo briga za ništa; prijetelje, obitelj, faks. Ništa..

Ali Nekomu gore valjda je bilo stalo do mene.. Baš u tom trenutku odlučio mi je ispuniti najveći san kojeg sam imala. Dobila sam priliku da odem na neko vrijeme u inozemstvo. Uvijek sam sanjala o tome da vidim "bijelog svijeta". Ipak, na početku nisam bila sigurna dal da prihvati ili ne. Ali Ideja o bijegu od svih činila mi se dobrom. Prihvatila sam.

Došla sam među nepoznate ljude koji su me prihvatili kao svoju. Počela sam se mjenjat. Shvatila sam da sam gubila dragocijeno vrijeme svog života i da moram krenuti dalje jer što više čekala, Mjesec je sve udaljeniji..

Naravno da mi dođu dani kada bih jednostavno vrištala od muke jer neke stvari ne mogu podijeliti sa starim prijateljem. Ali došla sam do svojih prvih zvijezdica.. Mogu od srca reći da sam sretna!

Nemojte dopustit da vam se nebo sruši na glavu prije nego shvatite da je došlo vrijem za promjene.

Duboko udahnite i krenite. Mjesec čeka..