Vampire eyes
03.07.2005., nedjelja
NEOBJAŠNJENI SLUČAJEVI
Zapravo postoje mnogi «slučajevi» vampirizma koji se nikad nisu mogliobjasniti. Tako je 1732. neko selo blizu Beograda pogodila prava epidemija vampira. Mnogim žrtvama doista je isisana krv. Vlast je poslala posebnu jedinicu i tri vojna liječnika u Beograd. Vojnici su otvorili 15 grobova. Samo su tri trupla strunula. Ostali mrtvaci imali su čvrsto meso pa čak i zdravu boju lica. I krv u žilama mrtvaca bilaje svježa. Na žalost, nije se mogao obaviti detaljan pregled jer su vojnici u panici truplima odrubili glave i zatim ih spalili. Ali zna se da je selo nakon vojne intervendije bilo pošteđeno daljnih neobjašnjivih smrti. Još je jedna zanimljiva činjenica vezana uz vampirizam. Protestan Martin Luther smatrao je da su oni koji piju krv mrtvaci koji su postali žrtvom vraga. U priručniku njemačke mitologije piše: Kad vampir živom čovijeku isiše krv kako bi se i sam ponovno vratio u život, to je u vezi sa vjerom starih kako nesretni mrtvaci još žude za životom i žude za krvilju kako bi povratili dušu i svijest. KRVOLOČNA GROFICA Postoji još jedna priča a to je zašto vampiri vole krv mladih djevojaka. I ta priča ima porijeklo još iz srednjeg vijeka kada je stanovita grofica počela širiti teror u transilvaniji. grofica ELIZABETH BARTHORY Transilvanijska grofica Elisabeth Barthory bila je predivna mlada žena. Rodila se 1560. u jednoj od najbogatijih i najuglednijih obitelji u okrugu. Elisabeth se udala več s 15 godina ali u odsutnosti svog muža zaljubila se u nekog blijedolikog mladog plemiča za kojega je kružio glas da je bio vampir. Nakon poduljeg putovanja s mladičem, Elisabeth je odjednom počela pokazivati očito zanimanje za krv. Kad je neku nespretnu sobaricu udarila u lice i jadnici je krv potekla, grofica ju je počela piti i zatim se njome namazala. Govori se da potom djevojka nije više nikada viđena, a navodno ju je grofica dala ubiti i zatim se kupala u njezinoj krvi.To je bio početak užasnih orgija koje su trajale deset godina.... Elisabethini povjerenici pretraživali su zemlju u potrazi za neudatim djevojkama i mamili ih obečanjima o dobru namještenju u dvorcu. Nakon što su dolazile u dvorac, nisu bile više viđene. Opet se govorkalo kako grofica ubija djevojke kako bi pila i kupala se u njihovoj krvi. S vremenom se sakupilo toliko trupla da se više nisu mogla pokapati u dvorcu. Počeli su ih jednostavno bacati na polja, gdje bi ih pojeli vukovi. Nakon nekog vremena uplašeno seosko stanovništvo obratilo se kralju. On je u dvorac poslao rođaka krvoločne grofice, grofa Györgija Rhurza. Njen je rođak bio prisiljen osvojiti dvorac na juriš, a vojnici su našli još 50-tak trupla bez krvi pri upadu u dvorac. Šesnaest članova dvorskog stožera, čarobnjaka i krvnika bilo je smaknuto. Groficu su navodno ostavili na životu, ali su je zazidali u sobu u koju je hranu i vodu dobivala samo kroz usku pukotinu. Nakon vrlo malo vremena grofica tako zatočena umrla. |
KRALJEVSKA BOLEST
Recimo seljaci u srednjem vijeku, bili su uvjereni da im plemiči sišu krv. No tonije bio samo izraz, često su viđali kako pripadnici viših slojeva hodaju noču ulicama obliveni krvlju. No razlog tome bila je zapravo bolest koja je dijagnosticirana tek u 19.stolječu. Porfirija se ponekad naziva kraljevska bolest jer se vjeruje da su brojni plemiči pa čak i pripadnici britanske monarhije bolovali od nje. Smatra se da su porfirijom bili pogođeni kraljica Mary od Škotske, kralj James I, George III, George IV i njegova kčer princeza Charlotte, kraljica Anne, kraljica Victoria, princ William od Gloucestera itd. Zbog neuroloških simptoma nekoč se smatralo kako članovi kraljevske obitelji boluju od psihijatrijske bolesti. 1997.g. tri su znanstvenika dobila dozvolu da otvore grob princeze Charlotte koja je u svojim pismima opisivala jake bolove u trbuhu, smanjenu pokretljivost, tamno crvenu mokraču i mjehure na licu. DNA testiranjem koštanih ostataka dokazano je da je princeza bolovala od pofirije. Svoja istraživanja jedan od znanstvenika, John Rohl, objavio je u knjizi Purple secret. |
02.07.2005., subota
BOLEST VAMPIRIZMA
Profesor David Dolphin sa sveučilišta British Columbia u Vancouveru privukaoje 1985. pozornost javnosti medicinskim objašnjenjem o vampirima, navodeči da su patili od prirođene bolesti zvanoj Porfirija ili punim nazivom Porphyria eythropoetica, a koju zovu još i «Drakulina bolest». Bolest je uzrokovana manjkom posebnog enzima. Ova bolest može biti nasljedna ili stečena. Okolišni čimbenici kao što su lijekovi, kemikalije, ishrana te izlaganje suncu mogu, ovisno o tipu porfirije, znatno utjecati na težinu simptoma. Porfirije se nasljeđuju od jednog ili od oba roditelja. Polovina potomaka te osobe može naslijediti dominantan gen i bolest. Simptomi su oticanje, osječaj pečenja, svrbež i crvenilo kože tijekom ili neposredno nakon izlaganja sunčevom svjetlu, uključujući svjetlo koje prolazi kroz prozorsko staklo. Simptomi obično slabe nakon 12-24 sata i cijele bez značajnih ožiljaka i promjene boje kože. Ponekad se simptomi javljaju tek nakon produženog izlaganja sunčevom svjetlu. Kožne promjene počinju se javljati obično tijekom djetinjstva. Teže su u ljetno doba i mogu se poavljati tijekom života. Neki nosioci gena za ovu bolest nemaju simptome cijeli život i mogu imati normalne razine porfirina. JESU LI BOLESNICI S PORFIRIJOM VAMPIRI? Biokemičar Dolphin je predložio teoriju po kojoj bi vampiri iz narodnih predaja mogli biti osobe koje su bolovale od porfirije. Njegovi argumenti su bili slijedeči: Bolesnici s porfirijom su iznimno osjetljivi na svjetlo; čak i umjereno izlaganje svjetlu može ponekad uzrokovati velike nakaznosti. Koža lica moze biti ožiljkasta, nos i prsti otpasti, a usne i zubno meso napeti pa zubi očnjaci mogu biti uočljiviji. Kako bi izbjegli sunčevo svjetlo osobe s teškim slučajevim porfirije izlaze jedino noču, daljnje vampirsko obilježje. Porfirija se pokušava liječiti krvavim proizvodima pa su žrtve porfirije mogle pokušavati samo-liječenje pijenjem krvi drugih ljudi. Porfirija je nasljedna, ali se simptomi ne moraju manifestirati do nekog stresnog događaja. Ako osoba s porfirijom ugrize brata ili sestru s latentnom bolešču, što je vrlo stresno, simptomi se i kod njih mogu pojaviti. Hrana koja aktivira enzime koji uništavaju hem, i pogoršavaju simptome porifirije, poznato je sredstvo za tjeranje vampira češnjak! Pa ga bolesnici izbjegavaju. Baš kao i vampiri. Sveukupno izgleda zanimljiva kao teorija no profesor Dolphin nikad nije objavio formalni znanstveni članak u kojem bi opisao svoju teoriju. Recimo teške promjene na koži bolesnika javljaju se samo u iznimno teškim oblicima bolesti, a bolest je sama po sebi vrlo rijetka, što ne daje dovoljno materijala za široko rasprostranjenu priču o vampirima. Navodni vampiri ekshumirani u 18. stolječu nisu imali nikakve nakaznosti lica i prstiju. Ideja o vampirskom izbjegavanju svjetla možda ima i veze sa simptomima te bolesti ali uglavnom je produkt mašte književnika. Postoje priče o europskim vampirima 18. i 19. stolječa koji su viđani tijekom dana. Bram Strokerov Dracula je smrtno-blijed, a folklorni vampiri su navodno bili žarko-crvena lica zbog konzumiranja krvi. Oboljeli od porfirije ne žude za krvlju. Pijenje krvi ne bi olakšalo njihove simptome niti se ikad opčenito smatralo da bi im to pomoglo. Dapače, neki oblici porfirije liječe se puštanjem krvi a nije niti dokazano da česnjak pogorsava porfiriju. |
TKO JE BIO PRAVI DRAKULA?
TKO JE BIO PRAVI DRAKULA?Razvoju vampira od ranog mitološkog pojma do oživljenog mrtvaca u vidljivo ljudsko biče, potpomogao je 1897. irski pisac Bram Stoker svojom novelom Drakula. Drakula je postao utjelovljenjem nočnog zla. Nadahnuče za svog izmišljenog grofa našao je u stvarnoj ličnosti iz petnaestog stolječa za kojeg se međutim vjeruje da je bio još strašniji od grofa iz romana, princu Vladu V. Iz tadašnje Vlaške, sada dijela Rumunjske, i navodne utvrde vampira, Transilvanije. VLAD BASARA Vlad Basara rođen je 1430. u transilvanskom gradu Sigišvaru. On je bio sin Vlada II. vladara Vlaške. Več je njegov otac zbog svoje okrutnosti bio nazvan «knezom Drakulom». Kazuje se da taj nadimak nije dobio samo zbog obiteljskog grba na kojem je bio prikazan zmaj, što se na vlaškom jeziku kaže «dracul» a što ujedno znači i «vrag». Sin «Drakula», vrajžji sin, nadmašio je i oca po okrutnosti. Princa Vlada jako su se bojali zbog njegove sadističke žudnje za krvlju. Njegov omiljeni način obračunavanja sa stvarnim ili izmišljenim protivnicima bilo je nabijanje živih ljudi na kolac. Njegovi krvoločni vojnici i njegovi rođaci zvali su ga «Vlad Tepeš», nabijač. Obožavao je gledati kako bi drugi ljudi umirali polako i na mukama. Najprije bi davao ljudima odrezati ruke i noge, a zatim bi ih nabio na oštre drvene kolce. Tako su morali trpjeti polaganu, ali okrutnu smrt. Kažu da je katkad dao nabiti na kolac istodobno i do 50 ljudi. Na svim križanjima stajali su kolci s leševima a palača je bila puna krvavih udova. Vlad je umro u bitci protiv sultana Muhameda II. kojem je uskratio plačanje poreza. Vladovu glavu Osmanlije su odnjeli u Carigrad. Iako su ljudi vjerovali da je on bio vampir, on to nije bio. Doduše uživao je u prolijevanju krvi ali je nije pio. 1985.g. dr.Thomas McDevitt, liječnik iz Idaha, upozorio je na mogučnost da je vlaški tiranin možda patio od porifirije, bolesti koja se inače znala javljati i kod drugih plemiča ponajviše zbog mnogih brakova među rođacima. Time bi se objasnila njegova opsesija puštanja krvi i odvratni naččni kojima je to postizao. Na portretima je prikazan s velikim crnim podočnjacima, podbuhlim obrazima i boležljivo blijedim tenom, klasična obilježja bolesnika koji boluju od navedene bolesti, ta su ista obilježja naknadno postala i klasična obilježja vampira. |
VAMPIRI
MIT O VAMPIRIMA Mit o vampirima složena je i različita podrijetla, da navedem samo nekoliko primjera: stara praznovjerja, jeziva otkriča preranog zakapanja ljudi koji su patili od katalepsije (besvjesno stanje nalik smrti), psihopatski ubojice sa suludom žudnjom za krvlju, jezive priče o šišmišima-vampirima koji piju krv i koje su Cortesovi suputnici donijeli u Europu nakon istraživačkih eksepidicija na povratku iz amerike... Primjera ima još mnogo, i svi su oni doprinjeli stvaranju zamršene legende o postojanju tih nočnih utvara. Na tu temu objavljene su brojne knjige, najprije na Balkanu, gdje su vampirizam i «živi leševi» igrali važnu ulogu. Kako u knjigama piše, Vampiri spavaju u grobu otvorenih očiju, a iz lijesa izlaze obično kad mjesec raste. Nemaju sliku u zrcalu i ne bacaju sjenu. Vampir se javlja i u životinjskom liku: kao konj, koza, žaba ili zmija, no najpoznatiji su postali u liku šišmiša. Sve ovo zajedno karakterizira «pravog» vampira. Prema pučkom vjerovanju, vampiri su mrtvaci koji se mogu vračati, najčešće to su samoubojice, izopčenici, i svi ostali ljudi koji su pokopani bez blagoslova Crkve. Strah od tih ljudi neprestano se raspirivao jer su našli prazne grobove i trupla koja nisu strunula i još su imala krv u žilama. Crkva je često vjerovala u postojanje krvopija. Propovjedala je naravno vjernicima da uvijek uza se nose križ kako bi se mogli suprotstaviti vampirima obuzetim sotonom. Time ih ne navodno moguče otjerati. No seljaci su se radije pouzdali u češnjak. Eterični mirisi ove biljke spasili su ih več od gamadi koja izaziva teške bolesti. Pa prema tome zašto nebi i od vampira. I eto sakupljene sve elemente koji čine karakterističnu legendu o vampirima. |
VUKODLACI
Vukodlaci su otporni na starenje i fizičke bolesti. To je posljedica stalnog regeneriranja njihova tijela. Po nekima mogu biti ubijeni samo ako im se unište ili trajno oštete srce ili mozak (npr. pomanjkanje kisika). Dok se nalazi u obliku vuka, Vukodlak zadržava sve intelektualne osobine koje ima kao čovjek. To objašnjava izbjegavanje zamki i prepoznavanje žrtava. Postoje više načina da se postane vukodlak: magičnim stjecanjem likantropije kroz ritual, prokletstvom, ugrizom drugog vukodlaka i rođenjem. U svim slučajevima krv postaje uprljana ili prokleta. U nekim slučajevima sposobnost mjenjanja oblika može biti kontrolirana. To se najčešče izvodi talismanima ili nekim prirodnim napitcima. No transformacija većinom dolazi neredovito. Vukodlaci su uglavnom veći od normalnih vukova i imaju posebnu želju za ljudskim mesom. |
01.07.2005., petak
KOMENTIRAM KOMENTARE
HAKLER S CVJETNOG- hvala na tvojim komentarima. (bez brige mislim da se neće ponovit ovo kod beograda) Već sam ti odgovorila na pitanje u VAN HELSING postu. CIAO! ;))Gothic girl- hvala i tebi na pohvalama. I meni je drago čuti da ima nekog kog ZANIMA to što pišem. Pusa ciao! ;) Gajo-budem te posjetila 13.7.2007 jer je tad moj rođendan i petak trinaesti. PA ĆU TE UKLEST HIHIHI!!! Šalim se! Ciao! ;) Slaven- slaven ako ti smeta što pišem onda jednostavno nemoj ni gledat moj blog i ne seri mi na blog jer cu ti doć po noći dok se najmanje nadaš i pojest ću ti utrobu a ostatak ću ti nabit u šupak! Isčupat ću tvoje oči i stavit ih u moj šareni dnevnik za uspomenu... |
GABRIEL VAN HELSING
Gabrielov otac bio je Abraham Van Helsing. On je bio slavni lovac na vampire. No Gabriel se njega nesjeća. Jednoga je dana Gabriel izgubio je sječanje na svoju prošlost. Sav je očajan i izgubljen dopuzao da vrata crkve. Svečenici su ga primili i pretvorili u lovca na vampire... Gabriel nije volio svoj "posao" ubijanja vampira, vukodlaka i ostalih bestija koje su radile nemir, ali se duboko u sebi nadao da će tako otkriti nešto o svojoj tajnovitoj prošlosti. Ljudi (seljaci i plemiči i ostali) su ga zvali ubojicom, zato kada bi on god ubio neko čudovište ono bi se prevorilo natrag u običnog čovjeka. Zato su ljudi mislili da on ubija nevine ljude... No još je uvjek bilo ljudi koji su znali što on zapravo radi pa ga nisu zvali ubojicom nego svecem. Oni su ga poštivali i divili mu se. Jednoga je dana trebao otići u jedan grad (valjda Transilvaniju) kako bi se borio protiv Drakule. Probleme su mu zadavale Drakulove djevice koje su obično terorizirale noću jedno selo u kojem se Gabriel trenutačno nalazio. Htjele su Annu koja je ostala bez cijele obitelji. Njezina se obitelj vec stoljećima bori protiv Drakule. Sve su isprobali, ali ništa im nije pomoglo. Anni je još od obitelji ostao samo brat kojeg je zarobio Drakula i pretvorio ga u vukodlaka. Anna i Gabriel su se udružili i krenuli zajedno u borbu protiv Drakule. A sa njima je bio i fratar koji je bio dobar Gabrijelov prijatelj i on mu je radio oružja koja su mu jako pomogla u borbama. Dok se je Gabriel borio protiv Anniog brata vukodlaka, on ga je ugrizao (buraz je ugrizao Gabrijela) pa je otrov ušao u Gabrijela. Gabriel je imao sada malo vremena da se potpuno ne pretvori u vukodlaka i da izgubi kontrolu nad sobom... No uskoro su otkrili da je dobro! Zašto, pogledajte u filmu (stigo je već odavno u videoteke) Samo vam moram reći da je kraj fakat tužan i da su meni suze došle na oći... film ima puno preokreta i stvarno je jako zanimljiv... HAKLER SA CVJETNOG evo ti odgovora: Van Helsing je legenda. Nezna se dali je to bilo zapravo ili ne. O mr. Hyde-u znam samo da je on bio po danu obićan čovjek a po noći mr. Hyde. Kada bi se probudio nićeg se više nebi sječao. Ajde boook! |
30.06.2005., četvrtak
ORGANIZIRANA ZAVJERAVještica u kasnoj srednjovjekovnoj i ranoj novovjekoj Evropi nije tek netko tko navodno s pomoću tajnih zlih sila izaziva smrt, bolest i zlo. Vjerovalo se da je on, a mnogo češće ona, član gigantske zavjere koju je organizirao i vodio đavo, a cilj joj je bilo uništenje kršćanstva, unižavanje svih čudorednih vrijednosti, podbadanje siromašnih protiv bogatih, mladih protiv starih i rušenje društva u prah i pepeo. Oni na koje bi se posumnjalo da su počinitelji takvih prestupa bili su mučeni i obrađivani sve dok ne bi priznali, a potom su bili smaknuti. Smatra se da je optuženih nesretnika bilo između 250 000 do milijun. Svi se općenito slažu da ih je zacijelo većina bila posve nevinih. U maniji proganjanja vještica leži mit o organiziranoj zavjeri. Taj mit se temelji na vjerovanju da zlo koje redovno napada svijet nije proizvod uobičajenog toka događaja, već ga izazivaju rušilačke grupe ljudi odgovorne za sve okolnosti koje ozbiljno ugrožavaju život. U vrijeme progona vještica te su okolnosti uključivale se od lošeg vremena, loše ljetine i epidemija. U kasnom srednjem vijeku, kad je lov na vještice uzeo velikog maha, zbivala se promjena u društvu. Uobičajene institucije su opadale, a crkva je trpjela od napada reformatora. Javio se strah da je sveukupno ustrojstvo društva u opasnosti. Vjerovalo se da se iza te opasnosti kriju đavolovi prsti. Kršćani su oduvijek bili skloni tome da sve zlo svijeta pripišu «neprijatelju», a teolozi su od njega napravili lik titanske snage. Kasnije je napetost između rimokatoličke i protestantske crkve, od kojih je svaka bila uvjerena da je istina na njezinoj strani i sljedno tome vjerovala u đavolsku zlonamjernost svake opozicije, pridonjela da taj strah dosegne vrhunac. Strah je silio na iznalaženje izlaza. I katolici i protestanti vidjeli su u vješticama, ili pretpostavljenim vješticama, Sotonine službenike u ljudskom liku u okviru silne tajne zavjere protiv svega što im je bilo dragocjeno i reagirali su jezovitim divljaštvom. Mit o organiziranoj zavjeri nije odumro s prestankom lova na vještice. U 18 stoljeću tajna su društva, posebice slobodni zidari savez udruženja klesara i zidara koji su 1717.g. utemeljili u Londonu Theofil Desaguilers, James Andeson i George Payne, osuđivani da kuju zavjeru protiv društva. U 19. stoljeću ista je optužba izrečena Jevrejima. U 20. stoljeću taj je mit bio na djelu u antisemitizmu, a nacističkim strahotama u Njemačkoj, u progonu pretpostavljenih neprijatelja društva u Americi te iza željezne. Upravo ovaj primjer mita o vješticama, sve od njegovih početaka je dokaz da mit nije nužno sila koja pridonosi dobru. |
VJEŠTICEŽene vještice Vjerovanje u vještice vrlo je stara i raširena pojava usko povezana sa šamanizmom. Puno je razloga zašto su uglavnom žene bile vještice. Vještice su uništavale plodove zemlje, provodile tajnovite obrede, svojim su vračanjem pojedincima uzrokovale bolest, mogle su bacati ljubavne čini. Težnja viziji i proricanju, znanja o pripremanju lijekova te s tim povezana nezaobilazna bliskost s prirodom, sve je to govorilo u prilog ideji o ženama kao vješticama. Lik vještice je svoj konačni oblik poprimio u poganskim antičkim ženskim kultovima i to od grčke božice lova i plodnosti, Artemide, odnosno od odgovarajuče rimske božice Dijane. No žene su samo bile djelom renesansne pripovijesti i nevjerojatnih okrutnosti koje su zadesile sve nesretnike koji su tijekom tih stolječa stradali, pod optužbom da su žene-vještice ili muškarci-vješci. Žene prve u redu, kao niža biča, bez prava glasa, bez zaštite pretvorene su bile u žrtve ljudske izopačenosti. VJEŠTAC ILI ČAROBNJAK? Vještac je obično osoba čiji zao duh valja nahraniti životnom snagom drugih ljudskih biča. Vješci če obično uzeti slab život, poput dječjega. S obzirom da se smrtnost djece u mnogim djelovima Afrike penje i do 50 posto, ne začuđuje da još i danas postoje brojne optužbe za čaranje. Riječ «čaranje» je ipak pomalo nejasna, nije riječ o vještini, več o urođenom svojstvu. Netko je s tom vještinom rođen, to mu je suđeno. Kao što su neki ljudi nespretni, neki skloni nezgodama, kleptomani ili nadareni za telepatiju, drugi su vješci, a ispoljavanje te crte karaktera samo je pitanje vremena. Čarobnjak je močniji od vještice ili vješca. Razlika je tomu što čarobnjak nije prisiljen da se bavi magijom, čarobnjak to radi iz ljubavi prema zlu i svojevoljno. Neki vjeruju da je čarobnjak i sam zloduh, ali toliko močan da može nadzirati druge duhove i prisiliti ih da rade za njega. Čarobnjak može načiniti fetiš, drvenu statuu ili predmet te svojom čarolijom natjerati duha da se nastani u njemu. Takav kip ili predmet čudom će se nači kod osobe koju je njegov gospodar naumio ućiniti svojom žrtvom i progoniti je. Na taj način čarobnjaci mogu nadzirati cijele zajednice pukim ulijevanjem straha. Za vještice smatralo se žene koje jednostavno žive u osami ili ne mogu rađati djecu ili se bilo kakvim drugim slučajem ističu kao recimo liječenjem biljem i travama. Mnoge žene koje su pomagale bolesnima ili ranjenima prirodnim lijekovima sastavljenima od raznoraznih ljekovitih biljaka koje danas smatramo najzdravijim lijekovima, osuđene su za vračanje i šurovanje s đavolom. Nepoštena i nepravedna suđenja takvim osobama osumnjičenih da su vještice, ili vješci ili čak vukodlaci ukazuju nam kako je često ne znanje i strah o nepoznatog bilo uzrokom strahotama i «božjim kaznama» koje je crkva provodila stolječima proganjajuči ljude koje se smatralo neprihvatljivima. |
