MIT O VAMPIRIMA
Mit o vampirima složena je i različita podrijetla, da navedem samo nekoliko
primjera: stara praznovjerja, jeziva otkriča preranog zakapanja ljudi koji su patili od
katalepsije (besvjesno stanje nalik smrti), psihopatski ubojice sa suludom žudnjom za
krvlju, jezive priče o šišmišima-vampirima koji piju krv i koje su Cortesovi suputnici
donijeli u Europu nakon istraživačkih eksepidicija na povratku iz amerike...
Primjera ima još mnogo, i svi su oni doprinjeli stvaranju zamršene legende o
postojanju tih nočnih utvara. Na tu temu objavljene su brojne knjige, najprije na
Balkanu, gdje su vampirizam i «živi leševi» igrali važnu ulogu. Kako u knjigama piše,
Vampiri spavaju u grobu otvorenih očiju, a iz lijesa izlaze obično kad mjesec raste.
Nemaju sliku u zrcalu i ne bacaju sjenu. Vampir se javlja i u životinjskom liku: kao
konj, koza, žaba ili zmija, no najpoznatiji su postali u liku šišmiša. Sve ovo zajedno
karakterizira «pravog» vampira.
Prema pučkom vjerovanju, vampiri su mrtvaci koji se mogu vračati, najčešće to su
samoubojice, izopčenici, i svi ostali ljudi koji su pokopani bez blagoslova Crkve. Strah
od tih ljudi neprestano se raspirivao jer su našli prazne grobove i trupla koja nisu
strunula i još su imala krv u žilama.
Crkva je često vjerovala u postojanje krvopija. Propovjedala je naravno
vjernicima da uvijek uza se nose križ kako bi se mogli suprotstaviti vampirima
obuzetim sotonom. Time ih ne navodno moguče otjerati. No seljaci su se radije
pouzdali u češnjak. Eterični mirisi ove biljke spasili su ih več od gamadi koja izaziva
teške bolesti. Pa prema tome zašto nebi i od vampira.
I eto sakupljene sve elemente koji čine karakterističnu legendu o vampirima.
Post je objavljen 02.07.2005. u 13:38 sati.