Vampire eyes
30.06.2005., četvrtak
ORGANIZIRANA ZAVJERAVještica u kasnoj srednjovjekovnoj i ranoj novovjekoj Evropi nije tek netko tko navodno s pomoću tajnih zlih sila izaziva smrt, bolest i zlo. Vjerovalo se da je on, a mnogo češće ona, član gigantske zavjere koju je organizirao i vodio đavo, a cilj joj je bilo uništenje kršćanstva, unižavanje svih čudorednih vrijednosti, podbadanje siromašnih protiv bogatih, mladih protiv starih i rušenje društva u prah i pepeo. Oni na koje bi se posumnjalo da su počinitelji takvih prestupa bili su mučeni i obrađivani sve dok ne bi priznali, a potom su bili smaknuti. Smatra se da je optuženih nesretnika bilo između 250 000 do milijun. Svi se općenito slažu da ih je zacijelo većina bila posve nevinih. U maniji proganjanja vještica leži mit o organiziranoj zavjeri. Taj mit se temelji na vjerovanju da zlo koje redovno napada svijet nije proizvod uobičajenog toka događaja, već ga izazivaju rušilačke grupe ljudi odgovorne za sve okolnosti koje ozbiljno ugrožavaju život. U vrijeme progona vještica te su okolnosti uključivale se od lošeg vremena, loše ljetine i epidemija. U kasnom srednjem vijeku, kad je lov na vještice uzeo velikog maha, zbivala se promjena u društvu. Uobičajene institucije su opadale, a crkva je trpjela od napada reformatora. Javio se strah da je sveukupno ustrojstvo društva u opasnosti. Vjerovalo se da se iza te opasnosti kriju đavolovi prsti. Kršćani su oduvijek bili skloni tome da sve zlo svijeta pripišu «neprijatelju», a teolozi su od njega napravili lik titanske snage. Kasnije je napetost između rimokatoličke i protestantske crkve, od kojih je svaka bila uvjerena da je istina na njezinoj strani i sljedno tome vjerovala u đavolsku zlonamjernost svake opozicije, pridonjela da taj strah dosegne vrhunac. Strah je silio na iznalaženje izlaza. I katolici i protestanti vidjeli su u vješticama, ili pretpostavljenim vješticama, Sotonine službenike u ljudskom liku u okviru silne tajne zavjere protiv svega što im je bilo dragocjeno i reagirali su jezovitim divljaštvom. Mit o organiziranoj zavjeri nije odumro s prestankom lova na vještice. U 18 stoljeću tajna su društva, posebice slobodni zidari savez udruženja klesara i zidara koji su 1717.g. utemeljili u Londonu Theofil Desaguilers, James Andeson i George Payne, osuđivani da kuju zavjeru protiv društva. U 19. stoljeću ista je optužba izrečena Jevrejima. U 20. stoljeću taj je mit bio na djelu u antisemitizmu, a nacističkim strahotama u Njemačkoj, u progonu pretpostavljenih neprijatelja društva u Americi te iza željezne. Upravo ovaj primjer mita o vješticama, sve od njegovih početaka je dokaz da mit nije nužno sila koja pridonosi dobru. |
VJEŠTICEŽene vještice Vjerovanje u vještice vrlo je stara i raširena pojava usko povezana sa šamanizmom. Puno je razloga zašto su uglavnom žene bile vještice. Vještice su uništavale plodove zemlje, provodile tajnovite obrede, svojim su vračanjem pojedincima uzrokovale bolest, mogle su bacati ljubavne čini. Težnja viziji i proricanju, znanja o pripremanju lijekova te s tim povezana nezaobilazna bliskost s prirodom, sve je to govorilo u prilog ideji o ženama kao vješticama. Lik vještice je svoj konačni oblik poprimio u poganskim antičkim ženskim kultovima i to od grčke božice lova i plodnosti, Artemide, odnosno od odgovarajuče rimske božice Dijane. No žene su samo bile djelom renesansne pripovijesti i nevjerojatnih okrutnosti koje su zadesile sve nesretnike koji su tijekom tih stolječa stradali, pod optužbom da su žene-vještice ili muškarci-vješci. Žene prve u redu, kao niža biča, bez prava glasa, bez zaštite pretvorene su bile u žrtve ljudske izopačenosti. VJEŠTAC ILI ČAROBNJAK? Vještac je obično osoba čiji zao duh valja nahraniti životnom snagom drugih ljudskih biča. Vješci če obično uzeti slab život, poput dječjega. S obzirom da se smrtnost djece u mnogim djelovima Afrike penje i do 50 posto, ne začuđuje da još i danas postoje brojne optužbe za čaranje. Riječ «čaranje» je ipak pomalo nejasna, nije riječ o vještini, več o urođenom svojstvu. Netko je s tom vještinom rođen, to mu je suđeno. Kao što su neki ljudi nespretni, neki skloni nezgodama, kleptomani ili nadareni za telepatiju, drugi su vješci, a ispoljavanje te crte karaktera samo je pitanje vremena. Čarobnjak je močniji od vještice ili vješca. Razlika je tomu što čarobnjak nije prisiljen da se bavi magijom, čarobnjak to radi iz ljubavi prema zlu i svojevoljno. Neki vjeruju da je čarobnjak i sam zloduh, ali toliko močan da može nadzirati druge duhove i prisiliti ih da rade za njega. Čarobnjak može načiniti fetiš, drvenu statuu ili predmet te svojom čarolijom natjerati duha da se nastani u njemu. Takav kip ili predmet čudom će se nači kod osobe koju je njegov gospodar naumio ućiniti svojom žrtvom i progoniti je. Na taj način čarobnjaci mogu nadzirati cijele zajednice pukim ulijevanjem straha. Za vještice smatralo se žene koje jednostavno žive u osami ili ne mogu rađati djecu ili se bilo kakvim drugim slučajem ističu kao recimo liječenjem biljem i travama. Mnoge žene koje su pomagale bolesnima ili ranjenima prirodnim lijekovima sastavljenima od raznoraznih ljekovitih biljaka koje danas smatramo najzdravijim lijekovima, osuđene su za vračanje i šurovanje s đavolom. Nepoštena i nepravedna suđenja takvim osobama osumnjičenih da su vještice, ili vješci ili čak vukodlaci ukazuju nam kako je često ne znanje i strah o nepoznatog bilo uzrokom strahotama i «božjim kaznama» koje je crkva provodila stolječima proganjajuči ljude koje se smatralo neprihvatljivima. |
