Whisky bar
To see a world in a grain of sand
And a heaven in a wild flower,
Hold infinity in the palm of your hand
And eternity in an hour.
William Blake (1757-1827)
28.10.2007., nedjelja
Heroj kulture
|
Bienale Kvadrilaterale 2 koje se održava u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci od 15. 10. do 15. 12. ove godine nosi naziv "Heroj kulture". Tamo se na pojam heroja osvrću i s cinizmom ali i s poštovanjem prema osobama koje su kroz razna vremenska razdoblja bile proglašavana takvima. Jasno često negiraju mogućnost da u našem posmodernističkom dobu postoje takve osobe, jer to zahtjeva nekakvu eshatološku ideologiju, a heroj je ujedno i cilj ali i kao nekakav arhetip ili uzor heroj je sredstvo za dostizanje cilja, pa sam podcrtao riječi iz teksta Nevenke Šivavec koja kaže "Točnije, heroizam rađa jednu urgentnu asocijaciju i predviđa vrstu stabilnog fokusa, budući je upravo to jedno od centralnih obilježja konzistentnog napretka prema plemenitom idealu.". S obzirom na komentare sa prošlog teksta i pokušaj ustoličenja jednog pop pjevača pod heroja kulture, napisao sam sljedeći tekst: UMRJETI MLAD Je li dovoljno za neku pop zvijezdu umrjeti mlad pa da odmah postane "heroj kulture"? To pitanje me počelo zanimati nakon što sam počeo nailaziti na razne tekstove povodom smrti pop izvođača Toše Proeskog u kojem ga autori tekstova (ne želim navoditi da se netko ne uvirijedi) svrstavaju uz bok s mračnim herojima rocka Kurtom Cobainom, Ian Curtisom i Jim Morrisonom. Jeli, svi su umrli prije tridesete, imali svoje fanove, a mogli su još toga dati :)(. Ipak postoji ogromna razlika. Naime,za Cobaina, Morrisona i Curtisa nije presudno što su umrli mladi, jer su oni stvorili neke od najvažnijih rock pjesama, odnosno od rocka učinili umjetnost, pa bi postali mitske figure rocka bez obzira jesu li umrli mladi, imamo primjer Jimmy Pagea koji je živ i zdrav, a drži se za gotovo najboljeg rock gitaristu. Prerana smrt navedenog trojca je možda samo ojačala njihov mitski status, a nikako nije bila presudna za njega. Znači presudne su bile njihove pjesme. Dok u situaciji kod makedonskog pop pjevača nema nekih antologijskih pjesama rock i pop kulture, sve su to manje više zabavne pjesme koje se štancaju na pokretnoj vrpci i koje popularnost ne steću same po sebi, nego kao popratna muzika sapunica. Stoga je čak uvreda za makedonskog pjevača kada se njegova smrt koristi da bi se od njega učinila legenda, jer ispada kao: "Ako već nije imao pjesme kao Morrisson, onda je barem umro mlad kao on". ŽIVOTNI STIL ODREĐUJE SMRT Druga stvar s kojom mogu povezati ovu priču je stih iz pjesme Frantic, grupe Metallica koji glasi "My life stile determines my death stile". Pa onda vidimo kako je Curtisovo samoubojstvo preslika njegove depresivne prirode, Morrisonova smrt je preslika njegove furke da se pretjerivanjem u opijatima preopterete osjetila kako bi se prodrlo u nepoznato, a baš takav njihov životni stil je utjecao da njihove pjesme budu toliko kvalitetne. Kakav životni stil se odražava u smrti makedonskog pjevača. Poginuo u saobraćajnoj nesreći u sponzorskom autu. Sponzorski auto, luksuzni terenac. Njegov životni stil je tipičnog korporativnog pjevača koji izvodi pjesmice koje nizu provokativne, ne propitkuju stvarnost, ništa nego podilaze masovnom ukusu publike. Još jedan razlog za odbijanje mitskog statusa. Stoga čini mi se da je potpuno nepotrebno precjenjivati nekoga. Razumljiva je žalost nekog fana, ali od Toše činiti nešto što nije, nit je imao ambicije biti (jer bi onda sigurno izvodio drugačiju muziku) to je vrijeđanje same te umrle osobe. A izjednačavanje s Curtisom samo pokazuje ili da zbilja pojam heroja u današnje doba više nema smisla ili da je plemeniti ideal našeg doba dobro se prodat, slično se može primijeniti i na nobelovu nagradu za mir koju je dobio Al Gore, ali o tome možda u komentarima više. Joy Division - "Atmosphere" |
13.10.2007., subota
Ideja jednakosti i žrtva
|
Često sam slušao kako je glavna stvar koju je krščanstvo dalo ljudima bila ta što je po prvi put u povijesti izjednačila sve ljude. Razni krščanski filozofi su čak tvrdili da bez kristove ideje o jednakosti ljudi ne bi bilo niti Francuske revolucije potaknute slobodarskim mislima Rousseaua i Voltaira. Na prigovore o gotovo 1800 godina feudalizma, koliko je proteklo od Kristovih propovjedi do Francuske revolucije, samo bi odgovarali da je toliko vremena trebalo proći kako bi ideja sazrila. S druge strane Nietzsche se žestoko okomio na krščanski moral kao nešto što je sve vrline proglasilo lošima (užitak, junaštvo) a sve loše, sve mane, proglasio je vrhunskim dobrom (askeza, trpljenje, odnosno nalaže umijsto da se borimo za nešto u što vjerujemo, radije trebamo pasivno trpiti i po uzoru na Krista žrtvovanjem svojeg života dosegnemo najviše dobro). citat"Krščanstvo je stalo na stranu slabih, niskih, neuspješnih, od oprečnosti s instinktima za održanje jakog života stvorilo je ideal; iskvarilo je um i duhovno najjačih priroda poučavajući da najviše vrijednosti duhovnosti treba smatrati griješnima, varavima, iskušenjima." Friedrich Nietzsche, Antikrist, Izvori, Zagreb 1999., str 10. A u navedenom Antikristu Nietzsche iznosi svoje shvaćanje vrline "Što je dobro? - Sve što jača moć, volju za moć, samu moć u čovjeku. Što je loše? - Sve što potječe od slabosti. Što je sreća? - Osjećaj da moć raste, da se savladava prepreka." Friedrich Nietzsche, Antikrist, Izvori, Zagreb 1999., str 8. S krščanskim moralom dolazi do propadanja ljudskog roda, jer jaki ljudi unutar društva s krčanskim moralom ne mogu razviti svoje potencijale. Ipak, možda mit sa žrtvom heroja može oslobađajuće djelovati na ljude i dati im primjer kako izbjeći zle radnje. Film "Posljednje Kristovo iskušenje" kontrastira dva načina života; ugodan, ali običan život i žrtvovanje puno patnje, ali ulazak u mit - kao što se dogodilo Kristu. U filmu, posljednja varka sotone je bila ta da Kristu, već razapetom na križu, prikaže kako bi mu mnogo ugodiniji i ljepši bio običan život anonimnog poljoprivrednika sa lijepom ženom i mnoštvom djece, umjesto što pokušava svojom žrtvom spasiti ljudski rod, koji uopće ne cijeni njegovu žrtvu. Ipak, Krist spoznaje prevaru (uz pomoč Jude) i shvaća da je vrijedniji život koji nije ugodan, ali je posvećen ostvarenju vrhunskog ideala, vrhunskog dobra i odbacuje običan život i vraća se na križ. Tu je žrtva prikazana doslovno kao sredstvo za dostizanje blaženstva. Apsurdno bi bilo tvrditi da se to ne može nazvati žrtvom, primjerice: Ako Krist takav život smatra kreposnim, onda je žrtva nešto ugodno!!, pa dakle nije žrtva. Ne. Upravo ta sumnja, dilema, izabrati prosječan i ugodan život ili patiti za neki uzvišeni ideal dokazuje taj izbor težega žrtvom, jer ne želi se osjetiti bol, ali da bi ostvarili ideal ili vrhunsko dobro za to moramo patiti. Drugim riječima, žrtva je sredstvo za ostvarivanje blaženstva kod krščana. Većina mitova o herojima prikazuje trenutke u kojima su patili i baš patnja, primjerice mit o Prometeju, je bila nužna za emancipaciju ljudi od bogova i urezala im pojam slobode u umove. I takav pojam žrtve bi trebao biti ono što nas vodi u nedoumici kada se pitamo hoću li pogaziti svoje principe kako bih ostvario neko materijalno dobro ili ću odbiti materijalno blagostanje čak po cijenu života. Primjerice, u ratu su pojedinci poneseni, bolje reći ucjenjeni masom ljudi i čine ratni zločin kako sami ne bi bili ubijeni od svojih suboraca ako ga odbiju učiniti. Čini mi se da bi Krist prije žrtvovao svoj život nego ubio nevinu osobu. I to je najvažnija, ako ne i jedina vrijednost priče o Kristu i njegova mita, a svakako jedina dobra stvar koju je krščanstvo ostavilo ljudima. Iz te priče vidimo da nas principijelnost i trpljenje žrtve može zaustaviti u činjenju zločina. Sličnu stvar je već učino Sokrat, ali na manje bolan način, dok se Krist prikazao kao Nietzscheovac jer se odmaknuo od težnje prosječnih ljudi ka mirnom, ugodnom životu. Ipak, njegova žrtva nije nadljuska jer Krist trpi nepravdu umjesto da se bori protiv nje, zato Nietzsche najavljuje nadčovjeka koji će ljudima više ličiti na đavla nego na boga. |
04.10.2007., četvrtak
Tribute za Caneta
|
U Palachu je danas najavljen koncert Tribute za Caneta koji će se održati u subotu 6. listopada s početkom u 19:30 sati u klubu Palachu. Radi se o koncertu kojim prijatelji žele odati počast tragično preminulom Dejanu Saničaninu- Canetu uz glazbu koju je volio, rekao je Canetov brat Bojan Saničanin. Na koncertu će nastupit sastavi s kojima se Cane družio ili djelovao, a šest članova Ri teatra Kalavarija izvest će skečeve koji neće biti toliko komični kao obično, ali niti previše žalosni. Cane je Ri rock scenu najviše zadužio svojim djelovanjem s grupom The Stuff. S njima je proveo pet godina i snimio angažirani rock album «Pare ili Život». Zdravko Kasapović, lider The Stuffa rekao je da će koncert posvetiti borbi protiv droge dok je Damir Čargonja dodao da je događanje u prvom redu oproštaj za prijatelja, ali se ipak želi upozoriti ljude neka prestanu zatvarati oči pred problemom, a ne da i dalje nedostatak komunikacije generira loše stvari. Cijena ulaznice bit će 20 kuna, a sav novac ide obitelji preminuloga Saničanina. U muzičkom djelu nastupit će: 1.Bruno 2.River Sharks 3.My buddy moose 4.Stoned Cows 5.OŠ Sulud III 6.The Stuff Iz Ri teatra Kalvarija nastupit će: Sarah Švegar, Filip Ličanin, Nebojša Zelić, Maja Dobrila, Bojan Lakoš i Nino Bijelat |
