Whisky bar
To see a world in a grain of sand
And a heaven in a wild flower,
Hold infinity in the palm of your hand
And eternity in an hour.
William Blake (1757-1827)
23.07.2007., ponedjeljak
Antitehnološka predavanja s Liburnicona
|
Na prvom Liburnikonu (SF konvenciji održanoj u Opatiji 20. i 21. srpnja) održana su (između ostalih) dva predavanja Marjana Vejvode i Korada Korlevića. Zajednički im je bio stav protiv tehnološke civilizacije. Vejvoda, sveučilišni profesor, se u svom predavanju osvrnuo na 2. zakon termodinamike – entropiju i primijenio je na razvoj, odnosno raspad civilizacije. Rekao je da tamo gdje se stvori red po zakonu entropije nužno se javlja i nered, tako u prirodi kada naraste neka travka, odnosno nastane nešto malo reda (koliko je u prirodi moguće) nastane minimalno nereda. Međutim, kada se izgrade gradovi s pravilnim rasporedom ulica i pravilnim kućama nered koji nastaje je mnogo veći od reda. Drugim riječima red koji predstavljaju gradovi izaziva kaos!(što je vidljivo po sve obimnijoj crnoj kronici u novinama). Entropija se ubrzava, pa stoga (kao što zakon kaže da je entropija zaslužna za raspad nečega, tvari, odnosno zaslužna je što sve stvari teže propadanju) tim redom se ubrzava kraj svijeta jer, što je nered veći to je sistem manje sposoban obavljati koristan rad. Tome još više doprinosi ovisnost naše tehnološke civilizacije o znanosti koja sve stvari kategorizira, odnosno uređuje, te time još više doprinosi neredu i ubrzava svoj kraj. Na to se nadovezalo predavanje Korada Karlovića iz Zvjezdarnice Višnjan o svjetlosnom zagađenju. On je rekao da najoptimističnija predviđanja tvrde da tehnološke civilizacije traju maksimalno 300 godina. To znači da nam je najviše ostalo još nekih 150 godina? Kao primjere civilizacija koje su propale zbog pretjeranog iskorištavanja resursa i tehnologije naveo je civilizaciju Maja u Meksiku i civilizaciju Uskršnjih otoka, a kao pozitivne primjere civilizacija koje su opstale tisuće godina upravo zbog svoje antitehnološke usmjerenosti naveo je Japan kamo je jedan vladar zabranio sječu šuma pod prijetnjom smrtne kazne, zatim Indiju gdje su se od zlouporabe tehnologije obranili kastinskim društvenim uređenjem (u što se baš i ne uklapaju ljudska prava –što je važnije ???) i Kinu koja je zabranila istraživanja i otkrića, a cilj svakog učenika je bio da dostigne, a ne prestigne, svog učitelja. Opet prežimanja predavanja. Naime, Vejvoda je u svom predavanju spomenuo anegdotu o kineskom vladaru koji je vidjevši seljaka kako se muči sa vađenjem vode iz bunara, želio ga podučiti kako lakše, odnosno sa đeramom (preko poluge) si olakša vađenje vode. Seljak mu je na to odbrusio da on to zna, ali ne želi koristiti stroj (makar taj najprimitivniji), jer kada čovijek koristi stroj počinje se ponašati kao stroj, te na koncu gubi svoju dušu. Iz tog razloga su kinezi ograničili korištenje tehnologijom, dok je u Europi došlo do potpuno drugačije situacije, stoga smo prema ovoj anegdoti mi europljani bezdušni strojevi i našoj tehnološkoj civilizaciji prijeti brzi kraj! Zato, da bi izbjegli kraj civilizacije i gubljenje duše (odnosno da bi je vratili – što god to značilo) potrebno je u potpunosti promijeniti način života i početi se ravnati po prirodnim ciklusima (primjerice zbog pretjeranog i neekonomičnog osvjetljenja čime životinje više ne prepoznaju ciklus noć dan galebi uopće ne spavaju, brže rastu, već su počeli jesti štakore, a ako se tako nastavi nakon goluba meta galeba mogli bi postati ljudi – kao bizarnost istaknuo je Korlević u svom predavanju). Čini mi se da je pristup takvom životu u skladu s životnim ciklusima nešto što nalaže kineska fislozofska škola Taoizma. Možda je to rješenje problema? |
20.07.2007., petak
Rad ili nerad?(kako nam određuju pogled na svijet)
|
Koliko nas prevelika zaokupljenost obavezama i poslom udaljava od razmišljanja i kreativnosti? Jedna linija mišljenja je ta koja tvrdi da upravo kroz obavljnje mnoštva posla mi skupljamo razna iskustva koja nas potiču na razmišljanje, jer učimo nove stvari i nove načine kako riješiti probleme. Prema tome slijedilo bi da što više posla imamo to nam mozak bolje radi. Ipak, često se susrećem s izjavama ljudi koji nakon obavljenog posla više nemaju energije za bilo kakav intelektualni napor, te smoždeni padnu u fotelju i gledaju TV ili drijemaju. Ja također ima slična iskustva. Stoga ispada da nam mnoštvo posla i obaveza zapravo smanjuje razmišljanje i kreativnost, budući smo dnevno usmjereni na obavljanje samo zadataka vezanih uz posao i nakon toga pustamo istrošeni mozak na pašu, a sva nova iskustva se automatski brišu i zapravo prezaposlenost nam onemogućava da od svih novih inputa nešto stvorimo, budući smo prezasićeni informacijama i brišemo ih iz sjećanja, dok probleme rješavamo mehaničkim putem, na jedan standardni način koji koriste svi koji se bave sličnim poslom kao i mi. Zagovornici takve linije su tzv. «Novi Primitivci» John Zerzan koji uprvo tvrde da nam je potrebno razdoblje potpunog nerada kako bi se posvetili isključivo kontemplaciji, te tada iz tih misli nastaju nove ideje. Drugim riječima, nerad povećava kreativnost. Djelomično se slažem s tim mišljenjem iz razloga što smatram da nas obavljanje posla čini takvima da na svijet gledamo isključivo s pragmatične perspektive. Što je korisno kako bi što lakše obavili zadane zadatke, te zaradom koju dobijemo od tog posla kupujemo si stvari koje će nam dati bolju ispašu za naš istrošeni, umorni i gladni mozak nakon cjelodnevnog posla i obveza. Mi si na taj način stvaramo pogled na svijet koji je mehanički i koji ne dozvoljava razvoj ideja koje su suprotne nekom praktičnom i zdravorazumskom pogledu na svijet. To znači isključuje se bilo kakav metafizičko ili nadrealno razmišljanje, poput pitanja «Zašto postoji nešto, ane ništa» ili pitanja univerzalnog smisla života ili dozvoliti da nam snovi uzrokuju ponašanje u javi, dok se koncentriramo samo na kratkoročne praktične ciljeve i od njih činimo momentalne «sitne» smislove i ostalih raznih pitanja na koje se ne može naći odgovor unutar pragmatične paradigme, a snove, jasno odmah zaboravljamo. Zato se često svaku osobu koja se ne uklapa u takvu pragmatičnu paradigmu i čije misli lete na razne strane te ih je teško iskoristiti za ostvarivanje nekog materijalno cilja proglašava ludom. Ne trebam ni spomenuti da je takva osoba predmet ismijavanja i na kraju takva istraumatizirana završi u ludnici ili izvrši samoubojstvo. Stoga često volim obratiti pažnju na misli takvih odbačenih osoba, jer mi se čini da je njihov pogled na svijet mnogo bogatiji, ljepši pa čak i kreativniji nego pogled na svijet neke prezaposlene osobe zarobljene unutar pragmatične paradigme. Iz toga slijedi da ludilo zapravo nije bolest već bogatiji pogled na svijet. A korisniji za kreativnost, jer nam prikazuje kako stvoriti nešto novo, drugačije pristupe problemu. Ipak, može se prigovoriti da zapravo te osobe pate od halucinacija zbog raznih poremećaja unutar mozga, ali meni se čini, budući je svo naše viđenje svijeta uvjetovano sintezom podražaja dobivenih od osjetila, zapravo halucinacija! Samo oni koji žive unutar pragmatične paradigme imaju dosadnu halucinaciju, mehaničku, dok oni koji žive izvan nje zbog svojih vjerovanja neuvjetovanim praktičnim imaju «šareniju» ljepšu halucinaciju. Stoga je poželjno odbaciti tvrdnje pragmatika da je svijet sam po sebi dosadan, a da se metafizička pitanja javljaju zbog nezadovoljstva dosadnim svijetom. Ti ljudi zapravo sami žive dosadni život i stoga tako percipiraju svijet. Kada bi se oslobodili svoje praktične uvjetovanosti vidjeli bi svijet pun mistike, čudnih puteva...pun bogatsva. Mašta bi im eksplodirala. Ali mašta nije korisna za praktični život, stoga se ona u potpunosti isključuje. Međutim time se svijet ne spoznaje u potpunosti, na taj način se spoznaje samo njegov mehanički dio, a ne ono što stvarno jest. Čini se da je svijet mnogo bogatiji nego što nudi paradigma prezaposlenih osoba. Nažalost, osobe sa bogatim pogledom na svijet teško mogu preživjeti u toj pragmatičkoj matrici, ali bez njih ne bi bilo napredka u umjetnosti, znanosti, općenito u razvoju ljudske rase. Zato je zabrinjavajuće aktualno stanje koje od ljudi zahtjeva standardizirano ponašanje i zahtjeva neka na svijet gledaju čisto praktično i mehanički. |
13.07.2007., petak
Empatija kao osjetilo za dobro i zlo
|
OK, kako nam empatija može poslužiti za spoznaju dobra i zla. Prvo moramo prihvatiti da dobro i zlo postoje kao ontološki entitet nezavisno od ljudi, odnosno da nisu neki ljudski apstraktni pojam. Drugim riječima obvezujemo se na moralni realizam. Zatim, da bi izbjegli prigovore da je to neka čudna stvarnost koju ne možemo spoznati ili da nepotrebno obogačujemo ontologiji, moramo uvesti neko osjetilo kojom tu moralnu stvarnost možemo direktno spoznati, a ne putem nekih meditativnih ezoteričnih načina. To osjetilo bi bila empatija. Naime nurolozi su utvrdili da postoje tzv. samozrcaleći neuroni u glavi koji su odgovorni za to da se suosjećamo s drugim ljudima, odnosno prepoznamo kada pate, što kod nas izaziva određen osjećaj neugode i spoznaju da je to što im se događa je loše. Iako se takvom pristupu može prigovoriti da mi samo zamišljamo sebe u topj situaciji i prebacujemo svoje osjećaje i vjerovanja na drugu osobu koja možda nema takve osjećaje i vjerovanje, ono što ostaje jest činjenica da mi to direktno prepoznajemo kao nešto loše, a ne tek nekom naknadnom intorspekcijom. Naime, ne može se dogoditi, kao što tvrdi Hume, da mi kada vidimo čin nasilja vidimo samo fizičke pokrete, dok vrijednost da je taj fizički čin dobar ili loš dodajemo naknadno. Ne, mi u istom trenutku taj čin percipiramo kao loš upravo zbog empatije. Ipak empatija može pogriješiti, primjerice u slučaju linča kada se nevinu osobu, zbog nekih predrasuda i prevelikim suosjećanjem s žrtvom, ubije. Također, nacionalisti mogu imati empatiju samo prema svojoj naciji ili određenoj skupini kojoj pripadaju. Međutim ti prigovori ipak ne mogu pokazati da mpatijom ne pecipiramo dobro i zlo, budući su sva naša osjetila podložna iskrivljavanju od naših vjerovanja (iako svi čujemo tonove, biramo onu muziku koja se uklapa u neka naša vjerovanja) ili naprosto iskrivljavanju zbog nepoznavanja potpunog konteksta (neka kulisa nas iz daljine može zavarati te možemo pomisliti da je to kuća, a ne komad kartona). Stoga da bi bilo koje naše osjetilo ispravno funkcioniralo pa i empatija i davalo nam prave podatke moramo biti u povoljnim uvjetima, oslobođeni predrasuda (primjerice često se kaže za onoga tko sluša muziku koju preziremo da je gluh ili onoga komu se sviđa neki pejzaž koji se nama gadi da je slijep) i u potpunom poznavanju konteksta (da ne zaključujemo na brzinu jeli nešto kuća, a ne kulisa ako nismo sigurni). To je idealna situacija i rijetko kada dostižna, ali ta pogrešivost ostalih osjetila je dovoljna da odgovori na kritike da se empatijom ne može spoznavati dobro i zlo jer nije pouzdana. Pogrešivošću drugih osjetila pojazujemo da je empatija pouzdana koliko i druga osjetila, dakle ne potpuno, ali može percipirati dobro i zlo, a što više pazimo da budemo u povoljnim okolnostima to jasnije percipiramo dobro i zlo. S empatijom se poigrao i popularni pisac znastvene fantastik Philip K. Dick u svojim androidima koji sanjaju električne ovce. O tome sam već pisao u članku o Patokraciji, pa se ne bih želio ponavljati, ali važno je napomenuti da je upravo empatija bila ono što je robote razlikovalo od ljudi. Sad, čini se da je time PKD želio reći da je empatija neko isključivo ljudsko stanje, ali ako je dobro i zlo nešto realno postojeće nezavisno od čovjeka, ne bi me brinulo ako i životinje imaju empatiju, jer ako mogu pecipirati oblike, zvukove, zašto ne bi mogle i dobro i zlo. Jasno, na način koji je primjeren njihovoj vrsti. |
