Whisky bar
To see a world in a grain of sand
And a heaven in a wild flower,
Hold infinity in the palm of your hand
And eternity in an hour.
William Blake (1757-1827)
20.07.2007., petak
Rad ili nerad?(kako nam određuju pogled na svijet)
|
Koliko nas prevelika zaokupljenost obavezama i poslom udaljava od razmišljanja i kreativnosti? Jedna linija mišljenja je ta koja tvrdi da upravo kroz obavljnje mnoštva posla mi skupljamo razna iskustva koja nas potiču na razmišljanje, jer učimo nove stvari i nove načine kako riješiti probleme. Prema tome slijedilo bi da što više posla imamo to nam mozak bolje radi. Ipak, često se susrećem s izjavama ljudi koji nakon obavljenog posla više nemaju energije za bilo kakav intelektualni napor, te smoždeni padnu u fotelju i gledaju TV ili drijemaju. Ja također ima slična iskustva. Stoga ispada da nam mnoštvo posla i obaveza zapravo smanjuje razmišljanje i kreativnost, budući smo dnevno usmjereni na obavljanje samo zadataka vezanih uz posao i nakon toga pustamo istrošeni mozak na pašu, a sva nova iskustva se automatski brišu i zapravo prezaposlenost nam onemogućava da od svih novih inputa nešto stvorimo, budući smo prezasićeni informacijama i brišemo ih iz sjećanja, dok probleme rješavamo mehaničkim putem, na jedan standardni način koji koriste svi koji se bave sličnim poslom kao i mi. Zagovornici takve linije su tzv. «Novi Primitivci» John Zerzan koji uprvo tvrde da nam je potrebno razdoblje potpunog nerada kako bi se posvetili isključivo kontemplaciji, te tada iz tih misli nastaju nove ideje. Drugim riječima, nerad povećava kreativnost. Djelomično se slažem s tim mišljenjem iz razloga što smatram da nas obavljanje posla čini takvima da na svijet gledamo isključivo s pragmatične perspektive. Što je korisno kako bi što lakše obavili zadane zadatke, te zaradom koju dobijemo od tog posla kupujemo si stvari koje će nam dati bolju ispašu za naš istrošeni, umorni i gladni mozak nakon cjelodnevnog posla i obveza. Mi si na taj način stvaramo pogled na svijet koji je mehanički i koji ne dozvoljava razvoj ideja koje su suprotne nekom praktičnom i zdravorazumskom pogledu na svijet. To znači isključuje se bilo kakav metafizičko ili nadrealno razmišljanje, poput pitanja «Zašto postoji nešto, ane ništa» ili pitanja univerzalnog smisla života ili dozvoliti da nam snovi uzrokuju ponašanje u javi, dok se koncentriramo samo na kratkoročne praktične ciljeve i od njih činimo momentalne «sitne» smislove i ostalih raznih pitanja na koje se ne može naći odgovor unutar pragmatične paradigme, a snove, jasno odmah zaboravljamo. Zato se često svaku osobu koja se ne uklapa u takvu pragmatičnu paradigmu i čije misli lete na razne strane te ih je teško iskoristiti za ostvarivanje nekog materijalno cilja proglašava ludom. Ne trebam ni spomenuti da je takva osoba predmet ismijavanja i na kraju takva istraumatizirana završi u ludnici ili izvrši samoubojstvo. Stoga često volim obratiti pažnju na misli takvih odbačenih osoba, jer mi se čini da je njihov pogled na svijet mnogo bogatiji, ljepši pa čak i kreativniji nego pogled na svijet neke prezaposlene osobe zarobljene unutar pragmatične paradigme. Iz toga slijedi da ludilo zapravo nije bolest već bogatiji pogled na svijet. A korisniji za kreativnost, jer nam prikazuje kako stvoriti nešto novo, drugačije pristupe problemu. Ipak, može se prigovoriti da zapravo te osobe pate od halucinacija zbog raznih poremećaja unutar mozga, ali meni se čini, budući je svo naše viđenje svijeta uvjetovano sintezom podražaja dobivenih od osjetila, zapravo halucinacija! Samo oni koji žive unutar pragmatične paradigme imaju dosadnu halucinaciju, mehaničku, dok oni koji žive izvan nje zbog svojih vjerovanja neuvjetovanim praktičnim imaju «šareniju» ljepšu halucinaciju. Stoga je poželjno odbaciti tvrdnje pragmatika da je svijet sam po sebi dosadan, a da se metafizička pitanja javljaju zbog nezadovoljstva dosadnim svijetom. Ti ljudi zapravo sami žive dosadni život i stoga tako percipiraju svijet. Kada bi se oslobodili svoje praktične uvjetovanosti vidjeli bi svijet pun mistike, čudnih puteva...pun bogatsva. Mašta bi im eksplodirala. Ali mašta nije korisna za praktični život, stoga se ona u potpunosti isključuje. Međutim time se svijet ne spoznaje u potpunosti, na taj način se spoznaje samo njegov mehanički dio, a ne ono što stvarno jest. Čini se da je svijet mnogo bogatiji nego što nudi paradigma prezaposlenih osoba. Nažalost, osobe sa bogatim pogledom na svijet teško mogu preživjeti u toj pragmatičkoj matrici, ali bez njih ne bi bilo napredka u umjetnosti, znanosti, općenito u razvoju ljudske rase. Zato je zabrinjavajuće aktualno stanje koje od ljudi zahtjeva standardizirano ponašanje i zahtjeva neka na svijet gledaju čisto praktično i mehanički. |
