Whisky bar
To see a world in a grain of sand
And a heaven in a wild flower,
Hold infinity in the palm of your hand
And eternity in an hour.
William Blake (1757-1827)
08.08.2007., srijeda
Rock and roll suicide- (antologijski albumi 3)
|
U ovom tekstu pozabavit ću se rock pjesmama koje se bave samoubojstvima. Na razmišljanje o tome me je potakla pjesma grupe Danzig «How the Gods Kill». U toj pjesmi sam isčitao gotovo egzistencijalistički gubitak smisla života, odnosno trenutak kada čovjek osjeti mučninu i hladnoću i ispraznost kao u Sartreovom romanu Mučnina, gdje se gola stvarnost bez ljudskog doprinosa u obliku smisla i ljubavi predstavlja kao jedna «mučna kaša». U pjesmi se kaže da je nastavak života u toj situaciji inercija jer se pita «Would you let it go?», a ako se osoba ipak ubije to je smrt koju su pripremili Bogovi otkrivši nam besmisao stvarnosti što nas plaši, baca iz ravnoteže i ubija. Dakle dilema je ili živjeti po inerciji ili biti božija žrtva? Prava gothic dilema u stilu Danzig muzike. Još jedna rock pjesma koja se bavi suicidom, a po kojoj je imenovan ovaj tekst je «Rock and roll suicide» s albuma «The Rise and Fall of Ziggy Stardust and The Spiders from Mars» Davida Bowiea. U toj pjesmi se samoubojstvo prikazuje kao jedini mogući kraj (da li i nužni?) «brzosagorjevajućih» rock i pop zvijezda, koje, kada izgube svoj mladalački ili moderan sjaj, gube svoju sljedbu (fanove) time i smisao svog postojanja. Pa ako već ne umru nesretnim slučajem poput nekog slučajnog alkoholnog ili drug owerdosea, jedini način za spašavanje od budućeg životarenja u anonimnosti, običnosti, što im se čini kao život bez smisla i ljubavi - jest samoubojstvo. Drugim riječima, onaj tko smisao pronalazi u toma da bude obožavan od drugih, kada izgubi to obožavanje gubi i smisao svog postojanja. Po uzoru na Bowieve postavke o duljini života rock zvijezde je utjecala na samoubojstvo pjevača grupe «Joy Division» Iana Curtisa, prema legendi baš pjesma «All the young dudes» iz koje se može isčitati da je poželjno umrjeti do 25 godine (citat: Well billy rapped all night about his suicide, How he kick it in the head when he was twenty-five, Speed jive dont want to stay alive, When youre twenty-five ). Još jedan rock samoubojica, Kurt Cobain. On se sprdao sa tekstom grupe The Who iz pjesme «My generation» koji ide: «Hope I die before I get old» promjenivši je u «Hope I die before I turn in to Pete Townshend (gitarista grupe The Who, koji je svojim ostankom na životu prekršio svoje obećanje)», a u svojem oproštajnom pismu je citirao dio teksta iz pjesme «Hey, hey, my, my (Into the black)» Nieil Younga u kojoj se kaže «It's better to burn out than to fade away». Dakle, to je još stara beatnička težnja iznesena u romanu «On the Road» Jacka Kerouaca za krtakim životom, ali koji je toliko bogat iskustvima da brzo izgori. Iskustvo kao gorivo života tijela, što ga je više motor je brži ali brže se i troši. Sad, mnogi će reći da je samoubojstvo slabost, te da je prava vrlina živjeti dalje bez obzira na nepovoljne okolnosti. Ali, stajući u obranu «brzogorećih zvijezda», možemo reći da su oni svojim činom pokazali da se ne žele prilagoditi okolnostima koje im nisu povoljne i u trenutku kada su svjesni da ih više ne mogu okrenuti u svoju korist (bilo da su izgubili fanove, nisu više moderni ili im se sve skupa gadi) svojom slobodnom voljom su odlučili okončati si život, učinivši i svoju smrt uzbudljivom kao što su im bile pjesme. Drugim riječima zaključili su da je jedino takva smrt prikladna kao kraj života kojeg su živjeli ili kako se kaže «Konac djelo krasi». Ali od kuda sva ta silna depresija i toliki niz suicid pjesama u rocku? Neko normalnije tumačenje bi bilo da je to bunt mladih naspram starih, doveden do apsurda, odnosno do zabrane da se postane star i postane jedan od onih protiv kojih se buni, stoga ako već «brzi» život pun nezdravih poroka ne uništi tijelo, samoubojstvo je jedino rješenje da se bude dosljedan u svojoj pobuni. Drugo tumačenje bi bilo takvo da ti rock izvođaći imaju sasvim drugačiji pogled na svijet nego što nam nekakva pragmatična paradigma želi prikazati. Pragmatička paradigma stavljanjem ponašanja ljudi unutar standarda življenja rad-odmor, rad- odmor i tako ciklički stvara dosadnu halucinaciju kod većine ljudi, jer su svi podvrgnuti takvom standardu ponašanja i halucinacija proizvedena takvim ponašanjem proglašava se stvarnošću. A svatko tko želi preživjeti mora se prilagoditi toj stvarnosti i odbaciti svoju drugačiju. To se čak i zahtjeva, jer su norme ponašanja usklađene s takvom pragmatičnom halucinacijom, odnosno sa izabranom stvarnosti. Rock izvođači, razni umjetnici su nezadovoljni zahtjevom pragmatičnog društva za odbacivanjem svojeg bogatijeg, «šarenijeg» pogleda na svijet, a suicid pjesme su samo rezultat tog njihovog nezadovoljstva. Oni se ne mogu uklopiti u pragmatičnu paradigmu, jer ono što oni vide, tj. njihova stvarnost, je mnogo ljepše nego ono što se proglašava stvranošću od strane institucija, koje takvo tumačenje stvarnosti koriste samo da bi ljude zarobile u začaranom krugu «rad-odmor», na svoju korist, a na štetu ukupnog društva koje živi mehanički život. Zato, zbog nemogućnosti življenja u svojoj stvarnosti oni se ili ubijaju ili polude. Dok oni koji ostare i prilagode se često postaju sami svoje karikature, što je najgora sudbina i upravo ona koje su RnR samoubojice vlastitom odlukom izbjegle. |
06.08.2007., ponedjeljak
Svejedno
|
Zbog svog tog mlohavog buljenja u TV zaključio sam da sam neprestano izložen krupnim planovima ljudskih lica. «Kako i nećeš, kad je TV od ljudi i za ljude. Prema tome pokazuje ljude.» javlja mi se advocatus diaboli u glavi. Ma...jasna je meni ta uloga televizije i njezina namijenjenost ljudima, ali već mi je postala dosadna i živcira me ta stalna izloženost mojih očiju čovječijim glavama. Malo razvijeniji primati, ali ipak primati. Majmuni. Stalno prave nekakve grimase ili još gore, ozbiljni, usredotočeni pogledi. I tako stalno. Pizdim od tih lica! U idućem životu moram izabrati neku apstraktnu formu. Možda čak neki oblik života koji je bez forme. Čistu esenciju. I tada sam zaključio: «Ovo je moja zadnja inkarnacija! Spreman sam za Nirvanu!» «Misliš, spreman si ponovno poslušati bend Niravna?» javlja se advocatus diaboli, zlobni, crveni čovječuljak što lebdi dva centimetra iznad kralježnice i hrani se leđnom moždinom. «Ne, već sam spreman za apsolut, za beskonačnost!» To ga je ostavilo bez teksta. Njegov spoznajni aparat je znatno primitivniji od ljudskog. On nikako ne može pojmiti beskonačnost. Naprosto nema kategoriju pod koju bi tu riječ svrstao. Tako sam ga ostavio u zapečku svoje podsvjesti neka razmišlja o značenju riječi «Beskonačno», a ja sam se sretan ispružio po narančastim plahtama kreveta. Utonuo sam u razmišljanje o gubitku suprotnosti. Hiperstvarnost – materijalizirano Sve-jedno, pa nam postaje svejedno u životu baviti se raznim, odnosno svim problemima. Jednako i svaki odašiljatelj medija, revolucije i iluzije životari u svejednome, materijaliziranom na gruboj demijurgovoj podlozi. «Ali ja više ne! Ja idem u nirvanu. Dematerijalizirano svejedno.» i još više se ispružim po narančastim plahtama kreveta. Podražaji svemira Ispružen u apsolutu Trajem Tvoj traljavi pokret Je besmislen U svom postojanju Virtualno novijih događanja Istina Boga u isti mah S ove ili one strane Širi se daleko preko seksa |
