DATUM

srijeda , 16.03.2005.

... je sutra, veliki i sudbonosni 17.3., a u stvari se danas, 16.3. odlučuje da li će Hrvatska započeti pristupne pregovore s EU. Ako se nešto senzacionalno ne dogodi u zadnji tren, šta ja znam, da Carla ustane i kaže "baš je lijep dan, mogla bi sad malo jebat neku drugu državu" ili se Ante nakon lude noći tulumarenja ne pojavi u Haagu, nema ništa od pregovora.

Moram priznat da sam zbunjen oko cijele priče, EU, uvjeti, Gotovina, medijska histerija, cirkus u cijeloj državi... Na iracionalnoj razini (koja ne pali u politici) bi ja na Sanaderovom mjestu rekao "ma jebite se lipo i vi i Gotovina i Haag i uvjeti i EU i pregovori". Toliko se o tome priča i na tome inzistira da ti se stvarno više moraju popet na vrh neke stvari sa svojim zanovijetanjem. A opet je to njihovo inzistiranje kompleksna stvar - neki nas tlače jer nam nisu politički skloni, neki valjda i briju na te principe vladavine prava, neki ne žele postavit presedan popustljivosti pa da sutra i druge države to isto traže itd...

A i ovi naši političari su se, tipično hrvatski, u 5 do podne sjetili da imaju još jedan mali uvjet za ispuniti pa se sad razletili po Europi uvjerit sve da surađujemo, samo nema Gotovine u Hrvatskoj. Do sada se nisu baš trudili riješit tu stvar, malo su se makli s mjesta tek kad su vidili da su ovi iz EU ipak ozbiljni. Vlast nam se ponaša po principu studenta-kampanjca "ma vjerojatno me neće baš to pitat... ma ako me to i pita, smuljat ću nešto, valjda će me pustit...". Ali eto izgleda da smo naletili na strogog profesora, nema prolaza bez uvjeta, nema onog našeg "ma lako ćemo, dogovorit ćemo se, ljudi smo...".

Zanimljiva izjava jednog europskog diplomata glede suradnje hrvatskih vlasti. Rekao je otprilike:

Bogme jeste čudno. Bilo kako bilo, meni je cijele priče dosta. Puca mi za datum, a ako ćemo iskreno i za EU. Da, znam da bi bilo dobro da uđemo, najprije da se malo uvede reda u ovu državu jer sami očito nemamo volje za to. Nama je lijepo u našoj balkanskoj prpošnosti i uživamo u tome, zašto bi morali biti uređena i dosadna država kao Skandinavci? Čime bi se zabavljali? Bilo bi nam dosadno.

Mar adentro ("Život je more")

ponedjeljak , 14.03.2005.

Ovogodišnji dobitnik Oscara za najbolji film van engleskog govornog područja, režiser - Alejandro Amenabar. Odličan film, nastavlja vrlo dobru seriju filmova ovog režisera, prvo "Abre los ojos" (izmrcvarena hollywoodska verzija zove se "Vanilla Sky") a zatim "Uljezi" s Nicole Kidman.

Dakle, dva ovogodišnja dobitnika Oscara za najbolji film imaju istu temu - pravo na smrt. Po mom mišljenju, iako je "Million Dollar Baby" vrlo dobar film, ovaj španjolski film je bolji u obradi te teme. Kad režiser krene obrađivati jedno tako kontroverzno pitanje vrlo je realna opasnost da će film biti preemocionalan iliti patetičan, da će dati prevelik naglasak na pravna i moralna pitanja, metafiziku i slično. Međutim, Amenabar je genijalno izbjegao te klopke i napravio odličan film u kojem se u centru pažnje nalazi jedan običan čovjek, njegova obitelj i prijatelji koje je stekao tokom 28 godina (!) prikovanosti za krevet zbog tetraplegije uzrokovane nespretnim skokom u plitko more pri čemu je slomio vrat. Atmosfera filma je pozitivna, Ramon (glavni lik) nije neki ogorčeni invalid koji tlači okolinu, nego je dio obitelji koja se vrlo rado brine za njega. Svi likovi koji se pojavljuju oko njega su odlično nijansirani, od brata koji se boji izraziti emocije prema njemu, bratove žene koja ga voli kao sina, nećaka kojem kao pravom tinejdžeru starci idu na živce ali u ujaku nalazi uzor, prijateljice iz nekakve udruge koja mu pomaže oko pravnih pitanja... Oko Ramona se počinju vrtit i dvije žene koje ga iskreno zavole - odvjetnica Julia (i sama pod udarom teške degenerativne bolesti) i samohrana majka Rosa koja u njemu nalazi idealnog sugovornika i bijeg iz svoje teške svakodnevice. Odnosi između svih njih su jako pozitivni, puni emocija, čini se da mu je život ispunjen i oko njega su ljudi koji ga vole, a opet Ramon uz sve to želi umrijeti.

Film, dakle, priča o teškoj temi kroz svakodnevni život obične obitelji, ne moralizira, ne daje stav, ne bavi se pravom. Režija je dobra, neke scene su izvrsno snimljene, a fotografija je također dobra, puna boja i života. Film je lako gledati, nije predug, ali pripremite maramice jer na neke scene jednostavno ne možete ostati ravnodušni.
Jedan od onih filmova koji ostavljaju trajni dojam, zbog svega u njima, glumaca, teme, režije, muzike (sam Amenabar je napravio soundtrack), atmosfere... Nikako ne propustiti.

"New money"

petak , 04.03.2005.

Gornja mudra izreka govori da "Plemenitost obvezuje". Nastala je u Francuskoj, zemlji koja je imala dugu tradiciju plemstva, bogataša i familija koje su to bogatstvo prenosile s koljena na koljeno. Smisao je u tome da bogatstvo nije samo privilegija i užitak, nego i obveza da se pomaže manje sretnima od sebe, siromašnijima. Ili da im se barem to bogatstvo ne utrljava kao sol na ranu na svakom koraku.
Naravno, ta društvena norma nastajala je stoljećima tradicije i premda se sigurno nisu nje pridržavali, preživjela je kao izreka iliti narodna mudrost. Postoji još jedan francuski izraz koji se često koristi u ovom kontekstu, a to je "noveau riche" ili na engleskom "new money" koji pogrdno označava one koji su do bogatstva došli naglo, a ponašanje im je ostalo isto kao i prije, nisu usvojili i manire koje idu uz visok društveni status.

Mi smo u Hrvatskoj "blagoslovljeni" samo ovom vrstom novih bogataša, koji su ponekad i doslovno iz opanaka uletjeli u najnovije BMW-e, Audije i ostale statusne simbole. Razumljivo, kad smo 50 godina svi morali bar naizgled biti isti, iako su se i tada razlike između proletera i komesara jako dobro vidjele. Povod ovom tekstu je splitski poduzetnik Kerum, koji, nakon poznatog "Vlaybacha", kupuje najnoviji Lamborghini Murcielaga, (cijena: prava sitnica - 300 000 eura) dok će oko 800 njegovih zaposlenika otići na minimalac i na famozno "čekanje". Čekanje čega? Posla ili smrti od gladi, ne zna se, šta prije dođe.

U cijeloj priči me uopće ne zanima Željko Kerum kao osoba, i premda bi se dalo raspravljati o načinu stjecanja njegovog bogatstva, ako država ne vidi tu nikakve nepravilnosti, čovjek ima pravo trošiti svoje novce kako god želi. E, tu se vraćamo na ono francusko "noblesse oblige", tj. na moralnu dimenziju cijele priče. U firmi (ili jednom njenom dijelu) očito ne cvjetaju ruže, 800 ljudi ide u jako neizvjesnu sudbinu, a Kerum ko zadnji putnik na Titanicu, kupuje bolesno luksuzan auto, kojeg pravo rečeno po hrvatskim cestama neće imati gdje ni voziti. Tu se očito radi o potpunom nedostatku najobičnijeg ljudskog suosjećanja, odgovornosti prema vlastitim zaposlenicima koji su ipak ljudi, a ne imovina koju se može odbaciti ili prodati kad stvari malo krenu lošije. Nedostaje ono što se učilo po salonima pariških, bečkih, londonskih bogataša, ali ne samo tamo, nego i po kućama naših starih imućnijih obitelji. Onaj tko je imao novaca cijeli život, kome je to normalno stanje stvari, nema potrebu takvim načinima reklamirati svoj status. Bezbroj je primjera bogataša koji ni po čemu ne odskaču u odijevanju, ponašanju od ostalih ljudi jer im je njihovo bogatstvo samo još jedna od njihovih osobina.

Nažalost, godine komunizma pa rat su uništili kod nas visoku i srednju klasu, dobili smo širok sloj relativno siromašnih ljudi i onih koji preživljavaju i mali sloj nove "visoke" klase koja je to samo i isključivo po stanju na računu. Noveau riche, new money, new primitives... kako god ih zvali, pojavili su se u svim tranzicijskim zemljama, u Rusiji možda i najizraženije. I sad jednostavno trebaju godine, ako ne i stoljeća odgoja te klase da bi postali ono što su nekad bile stare, ugledne i bogate obitelji.

Tako da više ne moramo čitati o tome kako dok 800 ljudi ide na ulicu dotični Kerum izjavljuje o svom najnovijem Vlay-mobileu:


Samo se nadam da ga ovaj put neće izložiti u svom trgovačkom centru da nad njime slini raja koja je upravo kupila spizu na 6 čekova s odgodom plaćanja, a već je debelo u minusu na tekućem.