Inventura Vlade: Opet HDZ - udav

utorak , 26.04.2005.

Sprema se kao "senzacionalna" rekonstrukcija Vlade, odlaze Mlinarić (who the fuck is Mlinarić, anyway?) i Škare-Ožbolt. Premijer nam se u prčevito-splitskoj maniri naljutio na Predsjednika jer je ovaj Vladi udijelio negativnu ocjenu. Danas je, pak, demantirano da se mijenjaju ministri. Show must go on. Ali koga briga više? Ova Vlada je toliko jadna po svojim postignućima nakon već godine dana vlasti, da se cijela promijeni preko noći, po rezultatima vjerojatno ne bi ni primijetili.

Počelo je kilavo, sklapanjem saborske većine. Zatim su stvorena mega-ultra-turbo Ministarstva čija imena jedva stanu u dva retka na papiru.

Naravno paradoks je u tome što bi na čelu tih ministarstava trebali biti i super-sposobni ljudi, a mi im većini ni imena ne znamo, pa makar i po lošem. Pod izlikom samnjene i efikasne Vlade dobili smo i glomaznije institucije, a armija činovnika se samo stisla pod jedan krov da ih se teže primijeti.

Zatim je Sanader, kao personifikacija ove Vlade i jedina jaka ličnost, nastavio sa pobjednosnim hodom prema Europi i nizom simboličkih gesta koje su dobro prihvaćene. Mora se priznat, u početku je zračio optimizmom, potpuno je zasjenio bezvoljnog Račana, imidž nove vlasti izgrađen je pozitivno. Nažalost, na tom imidžu i simboličkim gestama je uglavnom i sve ostalo. Na vanjskom planu zajeb u vidu suradnje s Haagom. Na domaćem planu sam Sanader nije ni stigao ništa napraviti jer je bio zauzet sa EU, a od njegovih ministara je bilo previše očekivati da sami nešto naprave. Počela su kola klizit nizbrdo, domaći problemi izviruju ispod tepiha, a nema novih šarenih pakiranja i iluzija koje bi Sanader ponudio, jer je najveća šarena lopta EU, odgođena na neodređeno vrijeme. Otišli su Žužul i Hebrang, Jadranka Kosor se debelo iskompromitirala i kao predsjednički kandidat i kao ministrica. Trebali bi otić Mlinarić i Škare-Ožbolt, Matulovićka se natječe za Zagreb, ostali su nevidljivi. Dogodio se u međuvremenu i Glavaš. Logično, kad stranku gradiš jakom rukom, kad se izgradiš kao jedini lider, onda ti fali kadrova. HDZ-u očajnički fali kvalitetnih i sposobnih ljudi.
Rezultati većine ministara su mizerni. Što je napravio Kalmeta u svom turbo-resoru, osim par skandala? Ministru policije pred nosom se događaju masakri. Za ministra gospodarstva i ministra obrane ne znam ni da postoje. Kosorici je otpušteno barem 5 suradnika zbog raznih malverzacija. Novog ministra zdravstva dočekao štrajk. Financije su nam poslovično u banani. I tako dalje...

Nekidan pričam s prijateljicom koja radi u privatnoj firmi o tome kako ide posao i rekla mi je znakovitu rečenicu "A tako, nije baš dobro, totalno se vidi da je HDZ na vlasti." Kako to? Pa opet se zavrtio krug neplaćanja i nelikvidnosti, država opet duguje svima, a onda svi oni drugima, opet se rade kompenzacije, pa za obavljeni posao nećeš dobit pare, nego ako si sretan, nekakvu robu, svinjske polovice, hrpu cementa, novi mobitel, šta ja znam...

Najveća komedija zabune je u tome što HDZ, kao stranka desnog centra daje lovu za socijalu (naravno, radi glasova), a SDP je kao lijeva stranka u svom mandatu više štitila gospodarstvo nego socijalu. A po svakoj političkoj teoriji i praksi u Europi i svijetu trebalo bi biti upravo obrnuto. I sad ti budi pametan u ovoj zemlji i izađi na izbore :)

Poanta je da se nakon godinu dana ove Vlade većina Hrvata osjeća kao na ovoj gore slici. Opet nas HDZ davi svojom vlašću pritom nas sveudilj uvjeravajući kako nam je u stvari dobro.

Habemus Papam

srijeda , 20.04.2005.

Svakako mu neće biti lako, što zbog velike sjene Ivana Pavla II, što zbog ugleda čvrstog konzervativca koji ga prati. Vrijeme će pokazat kakav će biti novi Papa - Benedikt XVI.

Kazni me k'o ženu...

utorak , 19.04.2005.

Osmi amandaman američkog Ustava kaže

U zemlji koja ima smrtnu kaznu i to raznim metodama: injekcijom, plinom, a mislim da su električna stolica i vješanje ukinuti jer su, eto, nehumani. Protivim se smrtnoj kazni, iz čitavog niza razloga, tako da to odmah riješimo. Ali nije mi cilj sad o Amerima govorit, nego o sve prisutnijoj raspravi o našem kaznenom sustavu, koji je po mnogima, preblag.

Nepotrebno je nabrajat sve one slučajeve u kojima su naši suci dosudili bezobrazno niske kazne (Makarska kao najčešći primjer).
Da odemo u drugi ekstrem, nedavno je u Iranu pogubljen višestruki ubojica djece na način da je obješen na velikoj dizalici da ga svi vide, a prije toga je bio dobro izbatinan, a jednoj majci žrtve je dozvoljeno da ga ubode nožem. OK, smatram da ipak ne trebamo prakticirat šerijatske zakone i ovakve kazne, toliko se od špilje valjda jesmo odmaknuli, iako nas emocije nakon posebno groznih zločina tjeraju baš na ovakve postupke.

Jel se itko normalan danas boji hrvatske Pravde i Pravosuđa? Ne bih rekao. Ajmo vidit na primjeru Zakona o 0,00 promila. U početku je bila strka i panika, a danas većina ljudi koje znam i dalje voze nacvrcani ili se dogovaraju kako će kaznu izbjeć zašprehavanjem policajca ili dijeljenjem kazne na sve pijane u autu. Dobit ćeš doma kaznu pa ćeš se žalit nekoliko puta, pa će sve past u zastaru. Jednostavno postoji atmosfera izbjegavanja sankcija, u ovom slučaju prekršajnih. Tragedija je što se i kaznene sankcije jednako traljavo određuju i provode. Procesi traju godinama, kazne su smiješne, psihopati nerijetko na ulicama. Trebalo se dogoditi nekoliko masakra, ogavnih naručenih ubojstava da bi naše sudstvo počelo donositi stroge kazne i sad se raspravlja o doživotnom zatvoru.

Znači došlo iz dupeta u glavu. Treba gasit požar, panika. Ljudi pogibaju na cestama, ajmo donit zakon o promilima. Ljudi se ubijaju ko zečevi, ajmo doživotna kazna. Nema onog političara koji se nakon takvih događaja neće založit za radikalne nove mjere. Ključna riječ ovdje je NAKON. Kad se govori o potrebama borbe protiv alkoholizma, PTSP-a, više novca za edukaciju, za stručne osobe i ustanove - nema se para, nema se mogućnosti. "When the shit hits the fan" iliti kad sranje udre u ventilator i razleti se po svima, e onda svi skoče i mijenjali bi svijet. Pa nije to iz vakuuma došlo, niti će se riješit preko noći s promjenom dva zakona, jebali vas zakoni gospodo.

Svakako sam za puno strože kazne, ali bojim se da će sve opet ostati na malo predizborne magle i čačkanja po lošim zakonima. Uzroke svekolikog rasta kriminala političari još nisu ni spoznali, a kamoli da bi ih riješavali. U međuvremenu za zabavu imamo Antu Gotovinu, Datume, antifašizam i ostale krucijalne teme.

Pozdrav

nedjelja , 03.04.2005.

Dok nas sad razni mediji zasipaju činjenicama o Papi, dobrim i lošim stranama, i ja sam se sjetio mnogih sitnica koje sam mogao napisat u donjem tekstu. Onda mi je palo na pamet da bi se o Ivanu Pavlu mogle ispisati (a sigurno i hoće) knjige i knjige... I uvijek će bit još nešto za reć, uvijek će nešto ostat nedorečeno.
Ja ću ga pamtit po njegovom optimizmu i energiji koju je zračio oko sebe (pa čak i u onom kratkom trenutku kad sam ga vidio da prolazi u papamobilu ispred Lisinskog u Zagrebu). Ni u najslabijim danima, ni u najtežoj bolesti, na njegovom licu nikad nisam vidio umor i tugu. Samo jedinstveni osmijeh koji je svima značio puno. Takav duh nijedno tijelo i nikakva bolest nije mogla zadržati.
Još jedan pozdrav čovjeku, u najboljem smislu te riječi.

Prelazak u svetost

Karol Wojtyla je bio Papa katoličke crkve skoro cijeli moj život tako da iz izravnog iskustva mogu govoriti samo o njemu. Ali od početka pontifikata vidjelo se da je ovaj Papa bio različit, bliži ljudima. U svom prvom obraćanju vjernicima na trgu sv. Petra našalio se na račun svog znanja talijanskog jezika. Poslije je talijanskim savršeno ovladao, a govorio je još niz jezika, a i u tri posjeta Hrvatskoj govorio je na hrvatskom. Iako će mu mnogi zamjerit da je bio i ostao konzervativan u mnogim društvenim pitanjima, potaknuo je mnoge simboličke i stvarne promjene u Crkvi.

Prvi je Papa koji je odbio i ukinuo «sedia gestatoria» što je nosiljka u kojoj su nošeni novoizabrani Pape, tako da bi mogao hodati među okupljenim vjernicima, a ne da lebdi na nečijim ramenima iznad ljudi. Prvi je Papa koji se liječio u javnoj bolnici «Gemelli» da bi i tamo bio blizak običnim bolesnicima. Prvi je Papa koji je posjetio džamiju, sinagogu, pravoslavnog Patrijarha, židovski memorijalni centar Yad Vashem. Priznao je javno «Mea culpa» i zatražio oprost za grijehe Crkve u vrijeme Inkvizicije, rehabilitirao je Galilea, posjetio Zid Plača i ispričao se za grijehe Crkve prema Židovima. Na prvoj misi koju je održao kao Papa spustio se prema bolesnima i invalidima i pokazao da neće biti udaljen od najobičnijih vjernika. Kao jedan od najvažnijih dokaza da je ovaj Papa živio sve principe svoje vjere je i taj da je oprostio čovjeku koji je pucao na njega, posjetivši ga u zatvoru.

Kontakt s ljudima, bili vjernici ili ne, bio mu je jedna od najvažnijih stvari. Najviše je putovao po svijetu, a sastajao se jednako sa najvišim državnicima, estradnim zvijezdama, nogometašima, običnim ljudima i pri svemu tome bio je jako neposredan. Jednom se uključio telefonom i u TV-emisiju u kojoj se raspravljalo o njegovom pontifikatu. Osim toga, na TV sam nekidan vidio njegov susret s majkom Terezom, od koje je bio za glavu viši, te ju je samo zagrlio i poljubio u čelo i oboje su se smijali tome. Veliki i dobri ljudi uvijek su jednostavni i ne pate od protokola.
Primio je i Castra, Gorbačova iako se s njima nije nimalo slagao, a svima je bila velika
čast da ih on primi na razgovor. Bez obzira na razlike, kod Pape je svatko mogao doći.

Kao državnik-političar, imao je važnu ulogu u demontiranju komunizma, a glavni moto mu je bio «Ne bojte se!». U Poljskoj je snažno podržavao pokret «Solidarnost», a svojom posjetom je otvorio put raspadu komunističke vlasti. Za Hrvatsku znamo da je napravio puno, priznao nas je prije zemalja EU, posjetio nas je tri puta, prvi put 1994. još u vrijeme dok je dio Hrvatske bio okupiran.

Za mene osobno je Ivan Pavao II bio netko na koga se u sve konfuznijem i nasilnijem svijetu uvijek možeš osloniti. Čak i ako se ponekad ne slažeš s njim i Crkvom, mogao si računat na njegov jasan stav i putokaz koji možeš prihvatiti ili ne. Njegov moral i osjećaj za pravdu bio je nepogrešiv i kao takav je bio jedna konstanta u današnjem svijetu. Na Papu se uvijek moglo računati da će osuditi nasilje i ratove, podržavati pomoć sirotinji i svima kojima pomoć treba.
A sve to je Papa pokazivao vlastitim životom i primjerom, ne želeći odstupiti pod teretom teških bolesti. Do samog kraja, 2. travnja 2005. u 21:37, borio se hrabro protiv teških bolova, čak i u tim trenucima poslao je zadnju poruku "Radostan sam, budite i vi... Radosno se predajem djevici Mariji”.

Vijest o njegovoj ozbiljnoj bolesti pa sad i smrti me isprva jako rastužila jer sam imao osjećaj da ćemo ostati sami na ovom nelijepom Svijetu današnjice. Ali imajući u vidu jedan od njegovih gesla «Ne bojte se», siguran sam da će nas i dalje paziti i usmjeravati pravom cilju.
Znam da je sad na jednom lijepom mjestu gdje nema više bolesti i bolova, gdje normalno hoda i govori i da će s tog mjesta nastaviti biti dobar duh cijelog svijeta.