Karol Wojtyla je bio Papa katoličke crkve skoro cijeli moj život tako da iz izravnog iskustva mogu govoriti samo o njemu. Ali od početka pontifikata vidjelo se da je ovaj Papa bio različit, bliži ljudima. U svom prvom obraćanju vjernicima na trgu sv. Petra našalio se na račun svog znanja talijanskog jezika. Poslije je talijanskim savršeno ovladao, a govorio je još niz jezika, a i u tri posjeta Hrvatskoj govorio je na hrvatskom. Iako će mu mnogi zamjerit da je bio i ostao konzervativan u mnogim društvenim pitanjima, potaknuo je mnoge simboličke i stvarne promjene u Crkvi.
Prvi je Papa koji je odbio i ukinuo «sedia gestatoria» što je nosiljka u kojoj su nošeni novoizabrani Pape, tako da bi mogao hodati među okupljenim vjernicima, a ne da lebdi na nečijim ramenima iznad ljudi. Prvi je Papa koji se liječio u javnoj bolnici «Gemelli» da bi i tamo bio blizak običnim bolesnicima. Prvi je Papa koji je posjetio džamiju, sinagogu, pravoslavnog Patrijarha, židovski memorijalni centar Yad Vashem. Priznao je javno «Mea culpa» i zatražio oprost za grijehe Crkve u vrijeme Inkvizicije, rehabilitirao je Galilea, posjetio Zid Plača i ispričao se za grijehe Crkve prema Židovima. Na prvoj misi koju je održao kao Papa spustio se prema bolesnima i invalidima i pokazao da neće biti udaljen od najobičnijih vjernika. Kao jedan od najvažnijih dokaza da je ovaj Papa živio sve principe svoje vjere je i taj da je oprostio čovjeku koji je pucao na njega, posjetivši ga u zatvoru.
Kontakt s ljudima, bili vjernici ili ne, bio mu je jedna od najvažnijih stvari. Najviše je putovao po svijetu, a sastajao se jednako sa najvišim državnicima, estradnim zvijezdama, nogometašima, običnim ljudima i pri svemu tome bio je jako neposredan. Jednom se uključio telefonom i u TV-emisiju u kojoj se raspravljalo o njegovom pontifikatu. Osim toga, na TV sam nekidan vidio njegov susret s majkom Terezom, od koje je bio za glavu viši, te ju je samo zagrlio i poljubio u čelo i oboje su se smijali tome. Veliki i dobri ljudi uvijek su jednostavni i ne pate od protokola.
Primio je i Castra, Gorbačova iako se s njima nije nimalo slagao, a svima je bila velika
čast da ih on primi na razgovor. Bez obzira na razlike, kod Pape je svatko mogao doći.
Kao državnik-političar, imao je važnu ulogu u demontiranju komunizma, a glavni moto mu je bio «Ne bojte se!». U Poljskoj je snažno podržavao pokret «Solidarnost», a svojom posjetom je otvorio put raspadu komunističke vlasti. Za Hrvatsku znamo da je napravio puno, priznao nas je prije zemalja EU, posjetio nas je tri puta, prvi put 1994. još u vrijeme dok je dio Hrvatske bio okupiran.
Za mene osobno je Ivan Pavao II bio netko na koga se u sve konfuznijem i nasilnijem svijetu uvijek možeš osloniti. Čak i ako se ponekad ne slažeš s njim i Crkvom, mogao si računat na njegov jasan stav i putokaz koji možeš prihvatiti ili ne. Njegov moral i osjećaj za pravdu bio je nepogrešiv i kao takav je bio jedna konstanta u današnjem svijetu. Na Papu se uvijek moglo računati da će osuditi nasilje i ratove, podržavati pomoć sirotinji i svima kojima pomoć treba.
A sve to je Papa pokazivao vlastitim životom i primjerom, ne želeći odstupiti pod teretom teških bolesti. Do samog kraja, 2. travnja 2005. u 21:37, borio se hrabro protiv teških bolova, čak i u tim trenucima poslao je zadnju poruku "Radostan sam, budite i vi... Radosno se predajem djevici Mariji”.
Vijest o njegovoj ozbiljnoj bolesti pa sad i smrti me isprva jako rastužila jer sam imao osjećaj da ćemo ostati sami na ovom nelijepom Svijetu današnjice. Ali imajući u vidu jedan od njegovih gesla «Ne bojte se», siguran sam da će nas i dalje paziti i usmjeravati pravom cilju.
Znam da je sad na jednom lijepom mjestu gdje nema više bolesti i bolova, gdje normalno hoda i govori i da će s tog mjesta nastaviti biti dobar duh cijelog svijeta.
Post je objavljen 03.04.2005. u 02:15 sati.