Još jedna premijera: Hitler - konačni pad (der Untergang)

četvrtak , 24.02.2005.

Odoh pogledati i ovaj film, na preporuku Jesusa. Nisam se pokajao, dobar film, solidna četvorka (na skali od pet ocjena, jel). Ono što me malo nerviralo je opet trajanje, valjda nemam više volje po tri sata sjedit u kinu, a i filmu po mom guštu fali malo ritma, trebalo je to propadanje malo ubrzat...

Uglavnom, od filma se dosta može naučit o činjenicama same propasti nacizma i atmosfere u kojoj se to odvijalo, jer je film sniman prema knjizi Hitlerove tajnice Traudl Junge koja je preživjela rat i nedavno umrla. Glumac (Bruno Ganz) koji je utjelovio Adolfa je odradio odličan posao, posebno promjene raspoloženja Fuhrera, koji jednog trena pada u depresiju, a drugog i dalje vjeruje u spas svog demonskog projekta razmještajući svoje trupe koje su odavno razbijene. Hitler nije prikazan kao luđak zakrvavljenih ruku koji stalno riga vatru, nego su čak prikazane i humane strane njegovog karaktera, dobar odnos prema tajnicama, vojnicima, Evi, generalima, da bi sljedećeg trena ipak pao u napadaje bijesa i karakteristične seanse urlanja na sve i svakoga. Ipak Zlo nije potpuno i uvijek crno, a i Hitler je bio samo čovjek. Monstruoznih ideja, ali ipak čovjek.
Zanimljiv mi je bio i germanski duh reda, discipline i nepredavanja. Čak i u zadnjim satima, prije samog ulaska Rusa u centar Berlina, zapovjedna linija je ipak nekako funkcionirala, Hitlera nitko nije ni krivo pogledao, a kamoli krivio za poraz, generali su ga se još bojali. Iako je bilo onih koji su bili za predaju, pred samim Vođom nitko nije pokazao neslaganje. Po Berlinu je njemačka vojska hvatala dezertere i vješala one koji su se htjeli predati, čak i kad su Rusi bili 100 metara dalje i poraz je bio neminovan. Mnogi su izvršili samoubojstva, a dok Rusi osvajaju grad ulicu po ulicu u podzemnim tunelima oficiri njemačke vojske dijele odlikovanja hrabrim vojnicima...
S jedne strane se prikazuju ljudi koji su shvatili da je sve gotovo, a s druge fanatični sljedbenici koji ne prihvaćaju poraz i do zadnjeg trena pružaju otpor.

Osim samog Hitlera, prikazan je i niz drugih zanimljivih likova, bračni par Goebbels, do kraja odani Vođi i nacizmu, koji su radije otrovali svojih 6 djece i ubili se nego živjeli u svijetu bez nacional-socijalizma. Albert Speer koji je odbio zapovijed o uništenju Njemačke da neprijatelju ništa ne bi palo u ruke osim ruševina, čime je zaslužan za spas mnogih Nijemaca i samog sebe na sudu u Nurnbergu. Eva Braun, koja je u zadnjih nekoliko sati života postala gospođa Hitler do samog kraja je pokušala živjet kao da se ništa neće dogoditi iako je znala da je svemu kraj. Neki vojnici u bunkeru su do kraja bili disciplinirani, a neki su se opijali i tako veselo skončali svoje živote.

Sve u svemu, iako predug, jako zanimljiv film, i dobra mi je stvar što središte samog filma nije samo Hitler, nego čitava situacija, zadnji dani Reicha, niz likova i načini na koji se svaki od njih nosi s porazom. Obavezno pogledati.

Gledao "Avijatora"

ponedjeljak , 21.02.2005.

Odgledah sinoć u sklopu revije filmova nominiranih za Oscara i tog famoznog "Aviatora" koji slovi za najvećeg favorita ovogodišnje dodjele.
Prvo generalni dojam - malo je dosadan i predug. Ne znam, sad nakon gledanja kad su se dojmovi malo slegli, ipak mi nije toliko loš koliko sam u kinu puhanjem od dosade izluđivao svog prijatelja koji obožava hollywoodske spektakle. Mislim, film traje tri sata i prvih sat vremena mi je spor i ništa se bitno ne događa osim pričanja priče o uspjehu jednog bogataša. Poslije se stvari malo krenu razvijat, počinje se i sa psihološkim portretiranjem Howarda Hughesa, njegovo padovi i usponi, borba sa korumpiranim političarima, sa bolesti, sa ljubavnim jadima i to je malo gledljiviji dio filma.

Pozitivna stvar mi je to što sam doznao neke stvari o samom Howardu (npr. da je projektirao avion Hercules, da je bio vlasnik TWA kompanije, da se spičkao s avionom i jedva osta živ...) ali cjelina filma me nije impresionirala. Nemam inače problema ako film dugo traje ali je zanimljiv, međutim, ovaj put sam se ukočio, zabolilo me dupe i sve to ukazuje da me film nije okupirao. Javljaju se i neki elementi iz filma "Beautiful mind" (naime i Howard je patio od psihičkih bolesti koje sam veći dio filma pokušavao dijagnosticirat i došao do zaključka da se radi o opsesivno-kompulzivnom poremećaju te u kasnijim fazama i paranoidnoj shizofreniji).

Preporuka - pogledajte, ali se udobno smjestite. Nećete požaliti ali bar u mom slučaju nećete ni dobiti neki trajniji dojam.

Update o idiotima

petak , 18.02.2005.

Moj apel o smanjivanju koncentracije budala u medijima nije uspio jer dr. Buković ("Biblija je najbolja medicinska knjiga") gostuje u Stankovićevoj emisiji "Nedjeljom u 2". Eto nama sat vremena čiste zajebancije.

Ohrabren zadnjim valom idiotizma, iz naftalina se samoizvadio i dr. Zvonimir Šeparović, koji u današnjem Jutarnjem opet zaziva zabranu pobačaja.

Komedija se nastavlja, o najnovijim detaljima informirajte se na ovim stranicama...

Navala idiota u javni život Hrvata

utorak , 15.02.2005.

Ako mi išta ide na živce onda su to idioti koji dobiju priliku da svoje mentalne uratke provjetravaju na javnoj televiziji i u ostalim medijima. Uopće nije sporno da ti ljudi govore gluposti, zanimljivo je samo tko takve pripušta medijima i što je još tragičnije, javnim funkcijama.

Danas se u Dnevniku pojavio određeni dr. Buković kao predstavnik udruge katoličkih liječnika (??) i brstio nešto u vezi umjetne oplodnje kao zla i grijeha, a onda sve začinio debilizmom stoljeća

Pa stvarno nisam znao da Biblija rješava probleme slabe pokretljivosti spermija, bolesti jajnika i ostale medicinske probleme vezane uz reprodukciju. Kad takva izjava dolazi od liječnika, stvar je još neshvatljivija i potpuno van pameti. Napominjem samo da se radi o istom dr. Bukoviću koji je bio zastupnik HSS-a u gradskoj skupštini Zagreba u vrijeme kad predsjednik Tuđman nije htio priznat oporbenog gradonačelnika pa mu je trebalo kupiti još par zastupnika. Naravno, Canjuga je uspio potkupiti moralnog katolika dr. Bukovića i protivno volji birača postaviti HDZ-ovog gradonačelnika. I sad taj lik po televiziji priča o Bibliji i moralu. Da se izrigaš.

Ovih dana se još jedan liječnik proslavio svojim izjavama i djelovanjem. Radi se o psihijatru, dr. Grudenu koji je – pazite sad – predsjednik povjerenstva koje će se baviti uvođenjem seksualnog odgoja u škole. Prvo, tip je očajan relikt u psihijatrijskoj praksi jer se u današnjem vrijeme najnovijih pristupa u terapiji on i dalje drži Freuda i psihoanalize kao pijan plota. Iz toga slijedi biser-izjava:
Volio bi da mi ovaj nadriliječnik objasni kako je batine poželjelo jednomjesečno dijete koje je otac nekidan namlatio o čemu su pisale novine.
Nadalje, protivno stajalištu vlastite struke, homoseksualnost smatra bolešću, iako je ona uklonjena iz klasifikacije bolesti još 70-ih godina. O PTSP-u, od kojeg boluju mnogi branitelji iz domovinskog rata, je izjavio da nastaje kao posljedica trauma iz djetinjstva (opet Freud i psihoanaliza). Dakle, nisu krive granate koje su pucale pored glave, nisu krivi ratni užasni prizori, smrt prijatelja i rodbine, ne. Uzrok se krije u tome što je dotičnog branitelja tata u prvom razredu osnovne ošamario zato jer nije na vrijeme došao na ručak.
Eto, takva osoba vodi povjerenstvo koje bi trebalo osmisliti program seksualne edukacije za mlade. Treba li reći da je gospodin doktor blizak vladajućoj stranci? Blago nama i našoj djeci s programom koji on osmisli.

Apelirao bih na sve koji su u stanju to napraviti da se ovakvim moronima u cilju mentalnog zdravlja nacije ograniči bilo kakav vid javnih nastupa.

Hrvati i sport

ponedjeljak , 07.02.2005.

Krenulo nas je u sportu zadnjih dana, možda i predobro da bi bilo istinito. Zato je valjda neka kozmička pravda malo zaustavila naš pohod na titule svjetskih prvaka. Stvarno, kad sam gleda spust i Janičino osvajanje zlata, pomislio sam poslije "E sad ako u istom danu obranimo i svjetsko zlato u rukometu, stvarno smo face..." a nešto mi je govorilo da je to fakat previše :)

I bi tako... Rukometno finale je krenulo kilavo, da bi se nastavilo razdobljem malog sramoćenja i razlikom i od 13 golova, a završilo da smo ipak nekako spasili obraz sa samo 6 golova razlike. Sad kad pogledam unatrag, vidim da su Španjolci ušli u to finale sa više želje da ga dobiju. Mi smo imali već titulu i svjetskih i olimpijskih pobjednika, a oni su se nabrusili da dobiju taj prvi naslov. Krenuli su žestoko, a naši su pod umorom, neispiriranošću ili ne znam ni ja čime već, poklekli i nisu našli energije da se izvuku. Naravno, ne treba im to nikako zamjeriti, imaju niz rezultata koji se samo može poželjeti, na koji svatko mora bit ponosan. Zato im svaka čast, a veličina se pokazuje i time da treba znati i gubiti i priznati da je protivnik u ovoj utakmici bio puno bolji. Iako sad sve zvuči kao racionalizacija neuspjeha, srebro je objektivno veliki uspjeh, a pogotovo kontinuitet odličnih rezultata na velikim natjecanjima.

Kad se navikneš na odlično, teško je primit išta manje od toga. Gledajući hladne glave, stvarno imamo razloga bit itekako ponosni na naš sport i sportaše. Veće i bogatije države od Hrvatske se ne mogu pohvaliti tolikim uspjesima, trg bana Jelačića nam je ionako barem nekoliko puta godišnje rezerviran za razne dočeke prvaka i pobjednika. Rukometaši su svjetski prvaci, viceprvaci i olimpijski pobjednici, nogometaši su bili treći na svijetu, imamo dva pobjednika Grand Slam turnira i konstantne dobre rezultate u tenisu, o skijanju da i ne govorim jer je teško i pobrojit sve medalje, vaterpolisti su nekoć bili odlični, veslači i plivači imaju olimpijske medalje, i tako dalje... A na slici vidite da nam ni najčudniji sportovi nisu strani :) Šta je najbolej, bob-ekipa je trenirala u Splitu:)

Dakle, ne može se ništa zamjerit našim sportašima, osim što većinu utakmica igraju na način da poraste broj infarkta i čireva na želucu. Nije ni čudo što imamo nizak očekivan životni vijek u Hrvatskoj. Nije to zbog loših uvjeta života, sportaši nas lagano ubijaju u svakom finalu :)))

Snaga medija

utorak , 01.02.2005.

Evo, prvi post u Novoj Godini. Jedno vrijeme mi se nije dalo pisat, a onda je ovo čudo riknulo.

Opet sam jučer gleda Latinicu koja je za temu imala "Big Brother". Neću sad o BB-u, već je prežvakana tema, sam show i njegove zvijezde su, čini mi se, već potrošile svoj vijek trajanja. Zanimljiva mi je bila jedna izjava Massima Savića koji je, po meni, najpametnije govorio u cijeloj emisiji. Rekao je "da stavimo gusku 24 sata na televiziju 100 dana, to bi bio najskuplji komad mesa" :)) Iz čega se stvarno vidi snaga medija koji i od govna često mogu napraviti pitu.
A još mi je bolja bila ona priča koju je rekao o dočeku zvijezda Strory Super Nove u Rijeci kad se okupila masa zaluđenih tinejdžera i onda im se ukazao Tironi. Mahnuo im je i... šta sad? Nema im šta reć, nema šta pokazat, ponudit, on je samo tu jer je "poznat". Dakle, od nekakvog smislenog sadržaja ni s.

Druga stvar u kojoj se vidi snaga medija je nova moda u Hrvata, a to je otkrivanje tzv. "medijskih hajki ili linčeva". Jeste primijetili da bilo koji političar ulovljen u nekom skandalu odmah počne vrištat da je nevin, a sve to šta piše je u stvari smišljeni medijski linč kojeg su potakli nekakvi ljudi iza kulisa... Reklo bi se da su svi nevini i čisti ko suza, dok ti novinarski lešinari (c) by Hebrang, samo organiziraju hajke. To je po onoj staroj "ubij glasnika loših vijesti"...

Aj dobro, ne treba bit ni francuska sobarica, pa mislit da nema i takvih stvari, organiziranih napada na neku osobu kroz medije. Ali mislim da su naši političari i ostali malo pretjerali s time i uvijek se vade na medijski linč, ne bi da su svi od reda sveci.

U svakom slučaju dobra je stvar da se političari boje barem medija, ako se već ne boje svojih glasača. I tu je, mislim došlo do velikog napretka jer se više novinski napisi ne ignoriraju, a neke face su već platile položajem radi afera koje su otkrili novinari. Iako bi nam novine i televizija mogli biti puno bolji, barem dok ispunjavaju ovu kontrolnu funkciju u društvu, dobro je.