četvrtak, 21.02.2008.

You're too late

ponedjeljak, 18.02.2008.

Every day is another story

Društvena je bila prepuna. Učenici od 2. do 7. godine nagurali su se u tom malom prostoru, 1. godina uredno je spavala, iako nisam baš sigurna da je itko spavao zbog proizvedene buke. Prostorija je bila ukrašena različitim trakicama, mašnicima i ostalim glupostima. Ipak, na podu još uvijek je bio crveni sag, iako pun onih istih trakica, a zid je još uvijek bio bijel i prepun starih slika s važnim osobama koje su nekoć pripadale Gryffinorskom domu, nadala sam se da će te slike i večeras ostati na zidu jer ako se nešto dogodi, ode nam glava. Ionako je ovaj tulum trebao biti tajan, ali s obzirom na tu preglasnu muziku, vjerojatno su svi profesori znali da su svi Gryffindori budni. Tako je već bilo 4 godine, od kada sam ja došla, i niti jednom niti jedan profesor nije došao opomenuti nas. U kaminu gorjela je lagana vatrica, kao i uvijek, više za ukras nego da grije prostoriju koja je zaudarala na znoj, dim i alkohol, što dokazuje da je večina Gryffindora bila pijana, što nije bio baš ugodan prizor.
Sjedila sam u naslonjaču, umorna od skakanja i pjevanja, do Victorie koja je čitala neku debelu knjigu. Nagnula sam se na nju, na koricama velikim zlatnim slovima ocrtavalo se ime: Sumrak. Bila sam sigurna da sam tu knjigu već prije vidjela u Victoriinim rukama, a Evan ju je stvarno hvalila. Zapravo, već par godina sam planirala pročitati tu knjigu, ali uvijek bi me nešto spriječilo. Pogledom sam prešla prostoriju. Gryffindorci još uvijek su plesali u ritmu muzike, koliko im je to doza alkohola dozvoljavala, pomalo su nalikovali na ribe koje se pokušavaju domoći vode, pa rade neke čudne pokrete. Pogled mi je pao na Audrey koja si je točila još jednu čašu neke tekućine veoma čudne boje, a pored nje je stajala Evan, pričajući s nekim crnokosim tipom, činilo mi se da to nije uobičajeni razgovor: 'Što imamo za zadaću iz Preobazbe', s obzirom na to u što je bio upiren Evanin pogled, a crnokosog da i ne spominjemo. Zakolutala sam očima, tako poznat prizor. "Omg, kako možeš čitat uz ovu buku?!" viknula sam Victorii na uho, što je nju očito naglo vratilo u stvarnost, trgla se, a knjiga joj je gotovo ispala iz ruke. "Victoria, pa ti si spavala!" šokirano sam ju pogledala. Nisam shvaćala kako netko može spavati uz toliko buke. "Da... Što je tu toliko čudno?" još uvijek ošamućeno je odgovorila. "Je ti išta čuješ? Pa muzika para sve bubnjiće!" vikala sam svom snagom, to je bilo dovoljno da me barem ona čuje. "Znam! Ja idem u spavaonicu!" zaderala se te uzela u ruke Sumrak te krenula prema spavaonici. Razogračila sam oči, nisam mogla vjerovati. Victoria se stvarno čudno ponašala, dobro, obično je čitala knjigu za vrijeme tuluma, ali kako je samo uspjela zaspati?
Audrey se bacila pored mene. "Audrey, je ti dobro?" pitala sam zijevajući. "R... Recimo", rekla je ošamućeno od alkohola. "Di je Evan?" upitala sam. "Otišla je s onim... Crnim... Prema našoj spavaonici..." govorila je Audrey stajući na svakoj dugoj riječi, ali "bar su bile smislene, koliko toliko. Problijedila sam. Evan je krenula prema našoj spavaonici, a i Victoria je krenula prema našoj spavaonici, ali Evan je krenula s... Šokiran usklik dopirao je do mene, prepoznala sam ga - Victoria. Nisam se prevarila, u drugom trenutku Victoria je već stajala pored mene širom razogračenih očiju. "Evan... Evan... Evan je...", mucala je nemogavši vjerovati. "Dobro, neka je", mračno sam odgovorila, "To ti je kada ti se spava na tulumu!" Pogledala me -.- pogledom i sjela pored mene. "Čovjek više ne može ući ni u svoju spavaonicu", njurgala je, a oči su joj se malo smanjile, iako je još uvijek izgledala i više nego šokirano, dok je Audrey mirno zaspala na sofi.

* * *

Otvorila sam oči, dižući teške i umorne kapke. Soba je još uvijek bila tamna, što je značilo da još nije svanulo. Oči su mi se počele privikavati na tamu. Pogledom sam tražila sat koji je stajao na mom ormariću, pored male bilježnice u kojoj su se nalazile moje črčkarije što neki ljudi nazivaju pjesmama, pričama i crtežima. Ta bilježnica bila je zabranjena svima osim meni, barem sam ja bila sigurna da nitko nikada nije virnuo u nju, ali također sam poznavala Victoriu - njuškala. Na satu bliještale su brojke: 6:17. Uspravila sam se na krevetu, bacajući pogled po prostoriji koja je još uvijek izgledala pomalo uredno. Victoria se usnulo okretala s jedne strane na drugu, ali bez ikakvog zvuka, Audrey je tiho hrkala, a i Evan je bila u svom krevetu.
Ponovo sam glavom utonula u jastuk. Znala sam da ako sada zaspim da me ni top neće probuditi u sedam sati. Ponovo sam pogledala na sat, gotovo se nadajući da ću na njemu naći brojku 7, ali tamo je samo stajalo 6:18. Divno, čak jedna minuta više! Pogled mi je, ponovo, pao na malu bilježnicu pored sata. Lijeno sam izpružila ruku te dohvatila bilježnicu. Prolistala sam par listova i okrenula na praznu stranicu. Ponovo sam se podigla kako bi uzela kemijsku olovku koja je stajala u ladici. Otvorila sam ladicu svom snagom jer - uvijek se teško otvarala. No, na moje veliko iznenađenje ladica je izletjela iz ormarića, pod mojom snagom te s treskom pala na pod. Victoria je skočila iz kreveta, pomalo uplašeno zvjerajući u noć. Evan je sjela na krevet gledajući u smjeru treska. Samo je Audrey ostala mirno hrkati. "Što je to bilo?" upitala je Victoria šaptom. "Lumos!" viknula je Evan, a iz štapića koji je u međuvremenu uzela s ormarića, bljesnula je jaka svijetlost. Dovoljno jaka da probudi Audrey. "What the hell?" pogledala je blijedo Evan, koja je zurila u pod. "Ladica?!!" iznervirano je rekla gledajući u mene. "Ja... Potegla sam ju jer se inače teško otvarala, pa sada... Ne znam kako to da je postala tako labava!" opravdavala sam se. Evan je nešto promrmljala sebi u bradu, što je nekim djelom nalikovalo na neku psovku, a onda ponovo legla u krevet. Audrey je zakolutala očima, iako sam bila sigurna da uopće nije shvatila što se zapravo dogodilo. Victoria je mirno legla u krevet, što je sporije mogla, valjda da da svima do znanja da se nije prepala. "Šta si se tako prepala?" izazivački sam je pitala. "Nisam se prepala!" "Jesi!" "Nisam!" "Jesi!" "Nisam, valjda ja znam da li sam se prepala ili nisam!" "Prepala si se, samo to ne želiš priznat!" "Kako si...", započela je rečenicu, ali ju je Evan prekinula: "Dođavola, dali vi ikada šutite?!" "Da, zar mi tebi sličimo na tebe?" sarkastično sam odgovorila, ali ona je već spavala, valjda bi mogla postavit rekord u 'tko-će-prvi-zaspat' igri. Pomislila sam kako ja još uvijek nemam svoju olovku. "Accio olovka", prošaptala sam u noć. Istina - olovka je doletjela, ali ne baš na pravo mjesto, zapravo pogodila je točno moj nos, precizna olovka, nema šta! Zakolutala sam očima te primila olovku u ruke. Uvijek me preko noći hvatala neka čudna inspiracija, koja me vukla da napišem neku pjesmu. Tako je bilo i ovoga puta. Glava me bolila od umora, ali ruke su same pisale. Pjesme jednu za drugom. Te pjesme bile su ogledalo mene, pokazivali su me onakvu kakva sam. Kada sam bila tužna, moja pjesma bi bila tužna i uvijek bi me podsjetila na taj trenutak. Ako bi bila sretna, pjesma bi to pokazala još sretnije nego što zapravo je. Tako, sve pjesme bile su povezane uz neki trenutak, trenutak koji je meni u životu puno značio.

* * *

"Opet si pisala pjesme cijelu noć?" upitala me Audrey, zijevajući. "Da i mrtva sam umorna!" rekla sam nadovezujući se na njezino zjevanje. "Ja sam spavala kao top", ponovo je rekla. "Primjetila sam", rekla sam sarkastično. Sarkazam bio je jedan od mojih specijalnosti. Ljudi se baš i nisu voljeli hvatat u vrijeđanje ili natezanje s mnom, uvijek sam imala neku pametnu, uvrijedljivu i nekome tko sve gleda s strane, smiješnu, uvredu. Dakle, ljudi se baš i nisu voljeli sramotiti, razumijem ih. Nekada sam i ja bila takva, nikada nisam imala ništa pametno za reći, samo bi povučeno stajala u kutu, ali život me naučio da time nećeš ništa dobiti, nikada se neće uvažavati tvoje mišljenje, nikada te nitko neće poštovati i sada je tako kako je.
Audrey i ja sjedile smo u društvenoj prostoriji, nakon nastave. Čekale smo da Victoria napiše domaću zadaću, koju sam imala u planu prepisati od nje, te da Evan završi obilazak žicanja cigareta, Hallow nam je javila da nam mora nešto jako važno reći, dogovorile smo se u četiri sata. Sada je već bilo četiri i pol, ali dobro. Bio je to vedar dan. Zrake sunca prodirale su u društvenu, koja je odavala sviježinom. Na sreću svih polaznika Gryffindorskog doma, nakon našeg malog tuluma, vilenjaci su sredili prostoriju. Šteta što nijedan učenik nije odavao sviježinom, svi su bili umorni i pospani. Uspjeli smo, kao i svake godine, uvrjeriti nastavnike da smo bili jako umorni od puta i da se nismo uspjeli naspavati. Nisam bila baš sigurna da smo ih uvjerili, nego da nam jednostavno oproste prvi dan (iako mi je teško zamislit McGonagallicu kako nekome oprašta).
"Aha! 6 cigara! Moš ti to?" rekla je Evan ponosno vrteći cigarete između prstiju. "Ne, ja ne moram prosit cigare da bi ih imala", odvratila joj je Audrey. "Di je Victoria više?" upitala sam spriječavajući daljnji rasplet priče, koji je mogao završiti kobno. "Ne znam, pa koliko ima te zadaće iz Preobrazbe? Mislim, za prvi dan.." njurgala je Audrey, a Evan se zavalila u sofu pored nje. "Možda piše još i zadaću koju smo imali preko ljeta", razmišljala sam na glas. "Hej! To je Victoria, nema šanse da je tako!" rekla je Audrey sada pogledom obilazeći onaj nokat koji je jučer pukao, nekom čarolijom uspio je zarasti, ali Audrey se valjda htjela uvjeriti da se ne vidi niti jedna crtica koja bi mogla pokazati da je nokat pukao.
"Cure! Evo me! Sorry kaj ste tako dugo čekale!" rekla je Victoria trčeći prema nama. Evan ju je prostrijelila pogledom, a ja sam samo zakolutala očima s nadom da će biti dovoljno uočljivo. "Hallow će šizit, znaš to!" rekla sam ustajući s sofe, koja je ostala malo udubljena na mjestu gdje sam sjedila. Sve smo krenula prema dvorištu, gdje smo se trebale naći s Hallow i Kendom, njezinim dečkom.

Dvorište je vrvilo od učenika koji su željeli iskoristiti koliko toliko - tople dane, dok ne nastupi snijeg i led. Lišće je bilo uredno pometeno u kut kod dvorca, hrpa je bila poveća. Vjetar je lagano fijukao kroz zrak, lagano nam zanoseći kosu iza. U zraku osjećao se miris slatkiša, učenici još nisu ostali bez zaliha koje su ponjeli od kuće. Naravno, čuo se veseli žamor i smijeh, pogotovo od mlađih razreda. Prvašići su još bili uzbuđeni zbog prvog dana kojeg su proveli u ovoj školi, razumjela sam ih. Između ostalog, pa i ja sam bila mali prvašić koji se nije znao zauzeti za sebe. Ali sada su se stvari promjenile, na bolje.
"Evan! Noah! Aud! Vic!" Hallowin uzbuđen povik proparao je žamor učenika. Prije nego što sam se okrenula je gotovo skočila na mene zagrlivši me. "I ja tebi želim dobar dan", odgovorila sam uz blagi osmijeh. "Ne znate kako ste mi falili!" rekla je gotovo skačući od sreće što nas vidi, očito je zaboravila i na naše kašnjenje od negdje... Gotovo sat vremena? I za promjenu, nije bila moja krivica! Do nas došepurio se i Kenda, Hallowin dečko. Nikada mi nije bio simpatičan, uvijek se doimao uobraženo, kao da je on iznad svega na svijetu, ali bio je veliki oslonac Hallow, pa mu je na neki način bilo oprošteno. "Hello!" pozdravio nas je, na što smo mi, ne baš tako veselo, odgovorili: "Hej!" Ni Evan, Audrey i Victoria nisu bili njegovi fanovi, za razliku od ostatka ženskog dijela Hogwartsa, koji je naravno, bio lud za njim. "Što si nam tako važno morala reći?" upitala je Evan paleći upaljačem isprošenu cigaretu te je stavljajući u usta. "Da ste mi jako falile", nacerila se. Hallowin hobi bio je da hitno sazove sastanak, a onda kaže neku glupost koja nije bila vrijedna našeg trčanja na sastanak. Nevjerojatno činjenica je - svaki puta bi zaboravili na njezinu omiljenu prevaru i svaki puta bi došli s očekivanjem nećeg pametnog! "Hallow, ja idem do svojih!" rekao je Kenda ljigavo poljubivši Hallow. Victoria je naborala nos: "Ne morate tu pred djecom!" Hallow se nasmiješila, od srca, kako vjerojatno dugo nije. Hallow je osoba koja je imala težak život. Njezini roditelji su je mrzili iz jednostavnog razloga što su oni željeli dječaka, a ne djevojčicu, a kamoli ne vješticu! Hallow je bila veliki borac u životu, nikada se nije prepuštala njihovim ispadima, uvijek je znala kako odgovoriti. Jednostavno, kao i s mnom, s njom se nije bilo pametno posvađati.
"Ajmo do jezerca!" rekla je Victoria uz onaj zarazni osmijeh od uha do uha kojeg je bilo teško ne uzvratiti. "Oke, tamo barem nema nikoga", rekla sam. Nikada nisam voljela gužvu i mjesta s mnogo ljudi, sječam se da su mi moji čak jednom pričali kako smo išli u muzej, a tamo je bilo mnogo ljudi i da sam ja jednostavno istrčala van. Uvijek sam se bojala mjesta s puno ljudi. Previše različitih priča za moju jednu jedinu glavu. Evan, Audrey i Hallow su se složile - naravno. Mi smo se zapravo tako dobro slagale jer smo bile veoma slične. Ni one nisu voljele gužvu.

Dovukle smo se do jezera. Njegova površina bila je glatka, a i djelovala je veoma toplo. Trava je bila mokra od kiše koja je padala ujutro, ali to nas nije spriječilo da sjednemo na nju. Bila je gnjecava i hladna, definitivno. Legla sam na trbuh i prst umočila u vodu. Doista, bila je topla! "Jezero je toplo!" uzviknula sam iznenađeno. "Dobro jutro! Jezero uvijek bude toplo sve dok ne padne snijeg", poučila me Audrey, a zatim zabila obje ruke u vodu. "Kažu da slatka voda iz jezera ubrzava rast nokti", objasnila je, na što smo nas tri složno zakolutale očima. Audrey kao Audrey.
"Noah", začula sam iza sebe, meni jako poznat glas. Munjevito sam okrenula glavu, a zatim naborala nos. To je bio on, ponovo. Glas mu je bio poznato hrapav i snažan, djelovao je mirno i spokojno. Plave oči sjajile su se na slabom suncu, a plava kosa koju mu je nemarno padala preko uha blještila je kao da je upravo oprana. Usne su mu bile razvučene u širok osmijeh, no još uvijek su bile jednako opojne. Nosio je džemper u nijansama plave boje koji mu je savršeno pristajao uz kosu. Imao je široke, crne trapercie, koje su na nekim mjestima bile izlizane, savršenu su mu pasale uz figuru. Izgledao je savršeno, prelijepo... Božanstveno, kao i uvijek. Ali na meni nije bilo da tako razmišljam. "Larry?!!"

petak, 15.02.2008.

Welcome back

Stare zidine dvorca ostavljale su sjenu na jezeru koje je bilo puno malih barčica kojima su učenici mlađih godina plovili u Hogwarts. Hogwarts je, kao i uvijek, izgledao čarobno i izdignuto iznad svega na svijetu. Taj dvorac bio je jedna posebna uspomena, koju sigurno nikada neću zaboraviti.
Krhotina na kočiji zapela je za moje nove, ispeglane traperice. Ovo je zapravo bila moja prva godina da se vozim kočijama koje vuče jedno veliko ništa. Zapravo, kažu da neke čudne životinje s imenom testrali vuku te kočije te da ih možeš vidjeti samo ako si gledao nečiju smrt. Ja nikada nisam gledala ničiju smrt, valjda je to razlog zašto nisam vidjela te testrale, a iskreno njihov opis me nije nimalo privlačio.
Krajolik Hogwartsa izgledao je kao i uvijek kada smo dolazili u Hogwarts. Sve je bilo osuto žutim, crvenim i smeđkastim lišćem. Kada bi hodao po njemu ono bi lagano krckalo ispod tvojih nogu, što je meni bilo poprilično neugodno, s obzirom da slično zvuče bube kada staneš na njih. Listopadna stabla već su bila izglađena, bez ijednog lista, dok su se vazdazeleni borovi uzdizali visoko u nebo. Nebo je bilo vedro, ali puhao je vjetar koji je raznosio miris jutrarnje kiše. Prošlo je četiri godine od kako sam prvi put vidjela ovaj krajolik, a još uvijek čini mi se kao da je bilo jučer.
"Noah!" Evan je povisila ton. "Što je?" trgla sam se iz prisječanja. "Cijelim putem nisi niti riječ progovorila, ozbiljno sam zabrinuta za tebe s obzirom da te inače ne možemo zaustaviti", rekla je Evan suzdržavajući smijeh. "Zato si ti cijelo vrijeme brbljala", odvratila sam joj. Zapravo uopće nisam slušala što su one pričale po putu, ali nije bilo teško pogoditi tko je najviše pričao. Evan se ponosno nasmiješila, uobičajeno. "Ja sam ful umorna od puta", požalila se Audrey zijevajući. Kočija se odjednom zaustavila. "Stigli smo!", rekla je Victoria skidajući pogled s knjige koju je čitala za vrijeme puta. "Primjetih", odgovorila sam joj. Imala sam lošu naviku da na sve imam odgovor. Audrey i Victoria jurnule su na stepenice, naravno Audrey je uspjela izgurati Victoriu i prva se spustiti. Nije mi se dalo gurati s njima, pa sam samo skočila s druge strane, a Evan me slijedila. Nagazila sam na hrpu lišća, koje je onako neugodno krcnulo. Stresla sam se, opet mi se pred očima stvorila slika velikih crnih žohara kako krckaju ispod mojih nogu. Nastavila sam krckati do Audrey i Victorie. "Home sweet home!" nasmiješila se Victoria te raširila ruke, činilo se kao da pokušava zagrliti dvorac. "Oket, hajdemo!" rekla je Audrey već hodajući prema dvorcu. Krenule smo za njom i dalje krckajući svakim svojim korakom. Lišće je k tome još bilo mokro od kiše koje je padala ujutro te je meni izgledalo kao veliki, spljošteni, šareni i krckavi pokrivač. U hodu naglo sam stupila na tvrdo, betonirano tlo. Odahnula sam, iako me to nije spasilo krckanja, iza mene bilo je još stotinjak učenika koji su hodali po tom šarenom pokrivaču. Naravno, čuo se uobičajen žamor. Inače sam uvijek bila puna energije nakon dolaska u Hogwarts, no ovoga puta bila sam premorena, što me doista čudilo.

"I'm dead tired!" bacila sam se na krevet kada sam došla u spavaonicu nakon večere. "Ništa zato, nećeš propustit tulum koji počinje u pola noći", nacerila se Evan sjedajući na svoj krevet. Spavaonica je bila gotovo neprepoznatljiva s obzirom na to da kovčezi i roba nije bila na svim živim mjestima u spavaonici, već su kovčezi neraspakirani bili naslonjeni na zid. Naša spavaonica zapravo se nije razlikovala od ostalih. Zidovi su bili bijeli, možemo tako reći, iako se boja već ljuštila na većini mjesta, pa tako i na stropu gdje se nalazila velika stropna svjetiljka, iako je mi nikada nismo koristili. Na podu bio je veliki crveni tepih, nekada mekan te si mogao po njemu hodati bosih nogu. Sada samo ako želiš izgrebane tabane. Bio je u potpunosti otrcan i hrapav, kao da je netko probio pod žiletima te ih postavio prema gore. Spavaonicu sam djelila s Audrey, Evan i Victoriom. Godine kada smo Victoria i ja došle u Hogwarts (godinu dana nakon Audrey i Evan) Audrey i Evan odjelile su se od nekih cura s kojima su bile do tada te ih je McGonagallica odlučila staviti s nama.
"Obožavam te partye za početak godine", nasmiješila se Audrey vadeći kaput, par majica i par hlača iz svoje torbe te ih spremajući u ormar. Svake godine obečamo da ćemo držati spavaonicu urednom... Naravno, to svake godine bude samo puko obečanje. Evan je nešto glasno opsovala. "Kaj je sada?" zakolutala sam očima. "Ostala sam bez cigara", potužila se. Već u drugom trenu prema njoj letila je kutija cigareta. "Thank you Aud", rekla je spremajući kutiju u džep. "Hej! Nisam ti dala sve", prostjerila ju je pogledom. "Aud, pa kaj nisi ti prestala?" upitala sam ju zbunjeno. "Da, samo preko ljeta. Mama me previše davila pa eto.. Ali sada opet vračam na staro", rekla je s pakosnim osmijehom. Uzalud smo Victoria i ja njima objašnjavale kako to šteti zdravlju, ako su dobre volje većinom su samo govorile "Da, da", a ako ih uvatimo u lošem trenutku obično bi se izderale, uglavnom dođe na isto. Zakolutala sam očima, iskreno se nadajući da je Audrey to primjetila. "Puko mi je nokat! Puko mi je nokat!" viknula je Audrey, širom razogračivši oči. Podigla je srednji prst visoko u zrak te ga ogledala s svih strana. "Da, puko je", razočarano ga je pogledala, kao da je nokat kriv što je pukao. "Reparo", zafrkavala se Victoria. "Jako smiješno! Ali meni je puko nokat!" šizila je još uvijek buljeći u svoj nokat. "Daj malo smiri doživljaje", odvratila joj je Evan, svojom najdražom rečenicom tj. jednom koju je najviše upotrebljavala, ako izostavimo one s kojima je psovala sve oko sebe. "Oke, Evan sada mi vrati cigarete, ja sam platila taj paket!" viknula je na Evan. Evan ju je prostjerila pogledom i ljuto joj dobacila kutiju. Krajičkom oka vidjela sam da je tri cigarete zapravo strpala u džep.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.