subota, 05.04.2008.

Long Lost Words

Hladna kiša glasno je lupala o prozore, baš kako se i očekivalo za jedan jesenski dan. Mokro lišće lijepilo se o prozore davajući sobi čudne sjene na zidovima, koliko su se vidjele s obzirom na blago jesensko sunce. Ležala sam na krevetu, osluškujući glasnu pjesmu koja je dopirala iz Victoriinih slušalica. Nakon kratkog osluškivanja, shvatila sam o kojoj se pjesmi radi. Any Other Day. Bon Jovi. Postaje nepodnošljiva s tom pjesmom. Meni je iskreno pjesma ok, ali nije ništa posebno da bih je mogla slušati 20 puta za redom. Evan je pretraživala džepove u potrazi za nečim i svakih par minuta bi s oduševljenjem uskliknula: "Evo ga!" a onda bi opet smoždeno počela pretraživati. Audrey nije bila u sobi. Ona je bila u društvenoj s ostalim Gryffindorima. Victoriu, Evan i mene nije baš oduševljavala velika gužva ondje. Moje raspoloženje često je imalo povezanost s vremenom, a s obzirom na tu divnu kišu - bila sam smoždena i izmorena kao da sam cijeloga dana radila u rudniku. K tome, još nešto je uništavalo moje raspoloženje - Sienna. Ležala je na krevetu kojeg joj je McGonagallica donjela. Okretala je nešto na svom mp3. Svako toliko imala sam naglu ideju da joj dobacim nešto oholo, ali svakoga puta bi se također ugrizla za jezik. Barem je bio mir. "Vic, mogu posudit Sumrak?" brzo sam upitala, nadajući da će me čuti, pošto je na preglasno slušala refren Any Other Day-a. Samo je sporo kimnula glavu, a onda nastavila blijedo gledati pred sebe. Lijeno sam ustala s kreveta i uzela debelu knjigu s njezinog ormarića te okrenula prvu stranicu i počela čitati. Već sam vidjela da će mi se ova knjiga svidjeti - barem, svidjeo mi se uvod, ne?
"Noah", odjednom je izustila Sienna, kada sam već bila na 5. poglavlju, a svi su tupo pogledali u nju, uključujući i Victoriu - koja je napokon prebacila na neku drugu pjesmu. "Da?" odgovorila sam ledeno, ni ne pogledavši je. "Idemo razgovarati u 6 očiju", oči su joj se zasjajile. Znala sam točno što taj sjaj kod nje predstavlja - odlučnost. "U redu", prozborila sam, a Evan je značajno podigla obrve - dok je Victoria opet bila zadubljena u svoje misli - ili u svoj mp3. Bilo je krajnje neobično da sam ja popustila jer - bila sam poznata po užasnoj tvrdoglavosti, tupila bih po svome sve dok mi netko nebi dokazao suprotno. Sienna je istoga trena skočila s svoga kreveta, već spremna da pozove Larrya. "Hajde!" požurivala me, na što sam joj ja odvratila otrovan pogled - na koji je odmah stala. Za inat, naravno, sporo sam zgrabila papirić s stola i označila stranicu, a onda polako odložila knjigu. Ustala sam i otišla do nje. Uzdignula je obrve, ali primjetila sam da su joj se kutovi usana lagano uzdignuli.

* * *

"Dakle...", Larry je počeo, ali Sienna ga je prekinula: "Reći ćemo ti istinu." "Ne znam zašto bih vjerovala", rekla sam arogantno već prelazeći u ležeći položaj na krevetu. Bili smo u muškoj spavaonici, zapravo, Larryevoj spavaonici. Zastori na prozorima bili su uništeni i tako prostoriji davali divljački izgled. Tepih je bio novi, tamno plavi - očite kvalitete. Bio je veoma mekan, što je za mene bilo pravo osviježenje od hrapavoga u našoj sobi. Prljavo bijela boja na zidovima počela se guliti. Unutra bilo je 5 kreveta. Nikoga u spavaonici nije bilo osim nas. "Zato što je ovo istina", šapnula je Sienna, kao da ne želi da itko vani čuje išta. "Da čujem", rekla sam uzdignuvši obrve i čekajući objašnjenje. "U redu", šapnuo je Larry. "Događa se nešto loše. Morali smo otići", rekla je Sienna kroz zube, kao da se boji da ne kaže previše. "Što to?"; glumila sam znatiželjni ton, a onda zakolutala očima. "Moji roditelji", šapnuo je Larry, stavljajući glavu u ruke. "Bili su u opasnosti. Morao je otići", dovršila je Sienna. "Zbog čega?" odgovorila sam brzo i bezizražajno. "Imali su neke petlje s mračnim magovima.", šapnuo je ljuto Larry. "Linco...", započela sam, a onda pregrizla jezik. Lincolen. Larryevo pravo ime, sjetila sam se zadnjeg puta kada sam ga tako nazvala. Bilo je to dva dana prije njegova odlaska. Nikada se nisam osjećala lijepše, nikada poletnije, nikada zaljubljenije... Zatvorila sam oči i uzdahnula, te nastavila slušati, bez dovršene rečenice. "Sienna je pošla s mnom jer... Njezini roditelji... Znaš da je njezina majka najbolja prijateljica još od malena moje majke?" Larry je bezizražajno pričao, kao da ne želi napraviti neki krivi izraz lica, kao da ne želi pokazati što ga zapravo toliko muči. "Prijetili su.. Prijetili su da će ih ubiti, samo zato što su njihovi prijatelji... Znaš da se moji roditelji nisu slagali s drugima baš pretjerano, oni su im bili jedina poveznica s svijetom. Morali su nešto učiniti... Pobjegli su. I mi smo morali ići." rekao je, sada već stiščući čeljust. "Nismo ti htjeli reći. Znali smo da se nikada nećeš prestati brinuti, da ćeš biti neizdrživa" rekla je Sienna, gledajući u Larrya, koji je posramljeno gledao u mene. Ustala sam polako i šokirano te koraknula prema vratima. "Noah!" Njihov složan uzvik nije me zaustavio. Blago sam izašla, a vrata su glasno lupila za mnom.

Nisam znala kamo bih otišla, gdje bi imala toliko mira koliko mi je trenutno trebalo. Htjela sam vjerovati u njihovu priču, ali neki dio mene nije mi to dozvoljavao. Stala sam na stepenicama koje bi se trebale premještati, još uvijek u nadi da ću naći neko mjesto koje bi mi sada odgovaralo. Kada sam letom stuba napokon stupila na hladni mramorni pod, potrčala sam. Trčala sam najbrže što sam mogla, iako sam već dahtala od umora. Trčala sam brzo, ali kondicija mi je bila ravna nuli. Stala sam tek pred velikim, smeđim vratima. Divovskim vratima. Vratima za izlaz iz dvorca. Drvo vrata bilo je mokro od kiše koja se itekako čula izvana. To me nije sprječilo da izađem van.
Bilo je hladno, a ja nisam imala jaknu. Stresla sam se. Ugazila sam u mokro, gnjecavo blato u kojemu je ostao otisak mojega stopala. Zgađeno sam podigla nogu i pogledala tenisici. Na moju žalost, na njoj je bilo barem centimetar zemlje koja je jezivo klizila s nje, usput mi padajući na traperice. Koraknula sam još par koraka i stala na nešto mekano, na čemu nisam propadala - lišće. Obično bi mi zvuk lišća bio daleko od ugodnoga, ali sada je to bilo tiho škripanje, a ne zvuk gnječenja žohara. Ponovo sam se stresla od pomisli na velike, ružne, crne žohare. Nikada nisam voljela bube. Jezive, leteće, velike, male. Iako su bile duplo manje od mene, uvijek bi istrčala iz prostorije kada bih vidjela i najmanjeg pauka, iako je potpuno logično tko bi se tu koga trebao prepasti. Uzdahnula sam, rukom prolazeći kroz mokru, plavu kosu. Još uvijek nisam znala kamo idem, ali - zaustavila sam se i okrenula prema dvorcu. Gotovo jezivo se uzdizao ispred mene. Zidovi koji su obično odavali domom i toplinom, sada su bili hladni, mokri, blatnjavi. Pogled mi je prešao preko svakoga djela dvorca. Samo sam tako stajala na kiši i gledala tu gromoglasnu utvrdu. A onda, pogled mi je pao na nešto drugo. Na blato po kojemu sam gazila prije nego što sam stigla na lišće. Na njemu nisu bili samo otisci moje tenisice, bili su tu i neki puno veći otisci. Što bi netko radio na kiši po ovome danu? Zašto bi uopće izašao iz dvorca? Nakon što sam se zapitala par pitanja, sjetila sam se da i ja tu stojim, nasred velike praznine ispred Hogwartsa i činim što - stojim i gledam u blatu. A zašto sam došla? Da razmislim o nećemu sama. Da, tako je. Okrenula sam glavu u desnu stranu i hrabro koraknula - ponovo u moje drago blato. Suzdržala sam se od ikakvih komentara, makar i u sebi. Pogled mi je ponovo pao na mokru, gnjecavu zemlju. Otisci. Otisci, isti oni kao i na onom blatu. Ali, prije par minuta nisu bili ovdje! Prije nego što sam krenula, vidjela sam ovaj dio - i na njemu nije bilo ničega. Samo gola zemlja. Ustuknula sam, osvrćeći se okolo. Lice mi je poprimilo prestrašen izraz lica. Bila sam ovdje, sama, iza dvorca, bez štapića ili jakne. Da se itko i pojavi ovdje, iz mojeg grla ne bi izašao vrisak. Mogla bih samo jedno - prepustiti se, tko god da to bio. Vratiti se - to bi bio pametan odabir. Ali nešto me ganjalo naprijed. Jednom će me moja užasna znatiželja odvesti na kriva mjesta... Što ako je jednom sada? Stala sam, ponovo. Zatvorila sam oči na koje je istog trena palo dosta teških kaplji kiše. Trebala sam - ali nisam to učinila. Nastavila sam dalje.

* * *

Ležala sam na hladnome, mramornome podu, naslonjena na topli, drveni stol. Nije bilo ugodno za spavanje, ali prostorija mi se činila poznata, iako se nisam sjećala od kuda. Ustala sam s poda, zabacujući svoju dugu, plavu kosu preko ramena. Kako sam dospjela ovamo? Na stolu bilo je mnogo knjiga, poluprazna bočica za tintu te jedno pero. Velika stolica koju je prekrivala crna koža bila je okrenuta tako da sam vidjela naslon. Zbog moga ukočenoga vrata prilikom spavanja na podu, dobila sam jaku želju da sjednem u tu stolicu. Odjednom, stolica se okrenula. Nije bila prazna - na njoj sjedila je djevojka. Njezina smeđa, kovrčava kosa padala joj je na ramena. Bila je sjajna, kao da je oprana najboljim šamponom za kosu i to prije par trenutaka. Usne, neke svijetlo crvene boje, bile su izvijene u lagani smiješak. Tople, smeđe oči bile su uprte ravno u mene. Imala je blagi pogled. Ispod smeđeg ogrtača nazirala se crvena majica i široke traperice. Nije mogla imati više od 16, 17 godina. "Drago mi je što te vidim, Noah", rekla je blago, a glas joj je bio kristalno čist i siguran. "Tko si ti?" upitala sam, a moj glas mi se učinio užasno piskutavim nakon što sam čula njezin. "Nije važno tko sam ja", rekla je, a osmijeh joj se nije skinuo s lica, nego samo još više proširio. Taj osmijeh me već lagano počeo iritirati, ali nisam ništa rekla, čekala sam da nastavi. Vladala je kratka tišina, a onda je progovorila: "Važno je tko si ti. I tko su oni oko tebe. Zar ne razumiješ?" rekla je, ne mičući iritantni osmijeh. "Ne. Gdje sam uopće?" rekla sam kratko. Željela sam što prije završiti ovaj razgovor, a opet znati par stvari. "Ovo je samo moj ured. Sviđa li ti se?" odgovorila je rukama podignutima u zrak. "Jesmo li u Hogwartsu?" upitala sam zbunjeno. "Ne... Nismo u Hogwartsu, naravno!" odgovorila je, a osmijeh joj se još više proširio liceom zbog moga pitanja. Osjećala sam se tupo. "Pa, ako nismo u Hogwartsu... Gdje smo? I ja moram ići u Hogwarts!" rekla sam sada već uzbuđeno gledajući na sat. Pokazivao je 7 sati i 9 minuta. Pogledala sam prema kazaljki koja bi trebala pokazivati sekunde - ali ona je stajala. Nepomično. "Dovraga", tiho sam opsovala kuckajući sat, ali nije se ništa dogodilo. Djevojka se još šire nasmiješila. Došlo mi je da joj nešto bezobrazno dobacim, ali ipak su mi usta ostala čvrsto zatvorena u tvrdu crtu. "Zapravo, veoma smo daleko od Hogwarta. "Moramo razgovarati", rekla je. "O čemu?" rekla sam nezainteresirano i nezadovoljno - većinom zato što sam ja stajala, a ona sjedila na toj udobnoj stolici. "Sienni. I Lincolenu", rekla je. Protrnula sam na zadnje ime. Ne zbog mržnje ili ljubavi nego iz nekog drugog, meni nepoznatog razloga. "Šta ti znaš o njima?" odgovorila sam bezobrazno, prebezobrazno, ali ona je odgovorila smiješkom. "Puno više nego što ti misliš", rekla je zagonetno. "Na primjer?" odgovorila sam posprdno, ali ni to ju nije izbacilo iz takta - samo je nastavila. "Grmilo je, a nebo je bilo crno. Bilo je jezivo, osjećala sam se izgubljeno. No, u tom trenu netko je samo izašao iz mraka i izvadio me iz te tame. To je bio odličan osjećaj - ponovo biti na sigurnome, na svijetlu", izrecitirala je. Sledila sam se na te riječi i progutala knedlu. Izgubila sam gravitaciju i tupo pala na pod.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.