Stare zidine dvorca ostavljale su sjenu na jezeru koje je bilo puno malih barčica kojima su učenici mlađih godina plovili u Hogwarts. Hogwarts je, kao i uvijek, izgledao čarobno i izdignuto iznad svega na svijetu. Taj dvorac bio je jedna posebna uspomena, koju sigurno nikada neću zaboraviti.
Krhotina na kočiji zapela je za moje nove, ispeglane traperice. Ovo je zapravo bila moja prva godina da se vozim kočijama koje vuče jedno veliko ništa. Zapravo, kažu da neke čudne životinje s imenom testrali vuku te kočije te da ih možeš vidjeti samo ako si gledao nečiju smrt. Ja nikada nisam gledala ničiju smrt, valjda je to razlog zašto nisam vidjela te testrale, a iskreno njihov opis me nije nimalo privlačio.
Krajolik Hogwartsa izgledao je kao i uvijek kada smo dolazili u Hogwarts. Sve je bilo osuto žutim, crvenim i smeđkastim lišćem. Kada bi hodao po njemu ono bi lagano krckalo ispod tvojih nogu, što je meni bilo poprilično neugodno, s obzirom da slično zvuče bube kada staneš na njih. Listopadna stabla već su bila izglađena, bez ijednog lista, dok su se vazdazeleni borovi uzdizali visoko u nebo. Nebo je bilo vedro, ali puhao je vjetar koji je raznosio miris jutrarnje kiše. Prošlo je četiri godine od kako sam prvi put vidjela ovaj krajolik, a još uvijek čini mi se kao da je bilo jučer.
"Noah!" Evan je povisila ton. "Što je?" trgla sam se iz prisječanja. "Cijelim putem nisi niti riječ progovorila, ozbiljno sam zabrinuta za tebe s obzirom da te inače ne možemo zaustaviti", rekla je Evan suzdržavajući smijeh. "Zato si ti cijelo vrijeme brbljala", odvratila sam joj. Zapravo uopće nisam slušala što su one pričale po putu, ali nije bilo teško pogoditi tko je najviše pričao. Evan se ponosno nasmiješila, uobičajeno. "Ja sam ful umorna od puta", požalila se Audrey zijevajući. Kočija se odjednom zaustavila. "Stigli smo!", rekla je Victoria skidajući pogled s knjige koju je čitala za vrijeme puta. "Primjetih", odgovorila sam joj. Imala sam lošu naviku da na sve imam odgovor. Audrey i Victoria jurnule su na stepenice, naravno Audrey je uspjela izgurati Victoriu i prva se spustiti. Nije mi se dalo gurati s njima, pa sam samo skočila s druge strane, a Evan me slijedila. Nagazila sam na hrpu lišća, koje je onako neugodno krcnulo. Stresla sam se, opet mi se pred očima stvorila slika velikih crnih žohara kako krckaju ispod mojih nogu. Nastavila sam krckati do Audrey i Victorie. "Home sweet home!" nasmiješila se Victoria te raširila ruke, činilo se kao da pokušava zagrliti dvorac. "Oket, hajdemo!" rekla je Audrey već hodajući prema dvorcu. Krenule smo za njom i dalje krckajući svakim svojim korakom. Lišće je k tome još bilo mokro od kiše koje je padala ujutro te je meni izgledalo kao veliki, spljošteni, šareni i krckavi pokrivač. U hodu naglo sam stupila na tvrdo, betonirano tlo. Odahnula sam, iako me to nije spasilo krckanja, iza mene bilo je još stotinjak učenika koji su hodali po tom šarenom pokrivaču. Naravno, čuo se uobičajen žamor. Inače sam uvijek bila puna energije nakon dolaska u Hogwarts, no ovoga puta bila sam premorena, što me doista čudilo.
"I'm dead tired!" bacila sam se na krevet kada sam došla u spavaonicu nakon večere. "Ništa zato, nećeš propustit tulum koji počinje u pola noći", nacerila se Evan sjedajući na svoj krevet. Spavaonica je bila gotovo neprepoznatljiva s obzirom na to da kovčezi i roba nije bila na svim živim mjestima u spavaonici, već su kovčezi neraspakirani bili naslonjeni na zid. Naša spavaonica zapravo se nije razlikovala od ostalih. Zidovi su bili bijeli, možemo tako reći, iako se boja već ljuštila na većini mjesta, pa tako i na stropu gdje se nalazila velika stropna svjetiljka, iako je mi nikada nismo koristili. Na podu bio je veliki crveni tepih, nekada mekan te si mogao po njemu hodati bosih nogu. Sada samo ako želiš izgrebane tabane. Bio je u potpunosti otrcan i hrapav, kao da je netko probio pod žiletima te ih postavio prema gore. Spavaonicu sam djelila s Audrey, Evan i Victoriom. Godine kada smo Victoria i ja došle u Hogwarts (godinu dana nakon Audrey i Evan) Audrey i Evan odjelile su se od nekih cura s kojima su bile do tada te ih je McGonagallica odlučila staviti s nama.
"Obožavam te partye za početak godine", nasmiješila se Audrey vadeći kaput, par majica i par hlača iz svoje torbe te ih spremajući u ormar. Svake godine obečamo da ćemo držati spavaonicu urednom... Naravno, to svake godine bude samo puko obečanje. Evan je nešto glasno opsovala. "Kaj je sada?" zakolutala sam očima. "Ostala sam bez cigara", potužila se. Već u drugom trenu prema njoj letila je kutija cigareta. "Thank you Aud", rekla je spremajući kutiju u džep. "Hej! Nisam ti dala sve", prostjerila ju je pogledom. "Aud, pa kaj nisi ti prestala?" upitala sam ju zbunjeno. "Da, samo preko ljeta. Mama me previše davila pa eto.. Ali sada opet vračam na staro", rekla je s pakosnim osmijehom. Uzalud smo Victoria i ja njima objašnjavale kako to šteti zdravlju, ako su dobre volje većinom su samo govorile "Da, da", a ako ih uvatimo u lošem trenutku obično bi se izderale, uglavnom dođe na isto. Zakolutala sam očima, iskreno se nadajući da je Audrey to primjetila. "Puko mi je nokat! Puko mi je nokat!" viknula je Audrey, širom razogračivši oči. Podigla je srednji prst visoko u zrak te ga ogledala s svih strana. "Da, puko je", razočarano ga je pogledala, kao da je nokat kriv što je pukao. "Reparo", zafrkavala se Victoria. "Jako smiješno! Ali meni je puko nokat!" šizila je još uvijek buljeći u svoj nokat. "Daj malo smiri doživljaje", odvratila joj je Evan, svojom najdražom rečenicom tj. jednom koju je najviše upotrebljavala, ako izostavimo one s kojima je psovala sve oko sebe. "Oke, Evan sada mi vrati cigarete, ja sam platila taj paket!" viknula je na Evan. Evan ju je prostjerila pogledom i ljuto joj dobacila kutiju. Krajičkom oka vidjela sam da je tri cigarete zapravo strpala u džep.