Moje prvo kampiranje, dio III
Opaska uredništvu bloga:
Poštovani,
vrlo sam zahvalna što ste malenkost poput moje odlučili promovirati na svojim vijestima no uz svu zahvalnost moram ukazati na jednu malenu, sasvim spomena ne vrijednu,
činjenicu da se autorica ovog bloga u formularima, tekstovima, na plaži, u društvu i radnoj knjižici, na upit o spolu uvijek izjašnjavala sa Ž (= žensko).
Malčice sam ekscentrična po pitanju svoje fizičke predodređenosti, no, eto, što se može.
Molila bih da se zato naslov u vijestima preformulira iz «Njegovo prvo kampiranje» u «Njezino prvo kampiranje».
U zamjenu za taj ispravak nudim necenzuriranu sliku sebe na nudističkoj plaži.
Ostajem Vaša unaprijed zahvalna korisnica,
YT.
Sad kad smo razriješili misteriju mojeg spola, krenimo sa daljnjim putopisnim crticama….
Ah, da, zašto u kampu nismo smjeli roštiljati…..
Eh, pa, priča počinje sa prvim poznatim piromanom na našim prostorima, nazovimo ga Napaljenko Tupić. Bio je to pomalo čudan mladac, ne puno stariji od mene i ne puno mlađi od vas, koji je patio od čudne fascinacije vatrom. «Patio» je zaista pravi izraz, jer što doli patnje može čovjeka nagnati da zapali grm i onda zbriše, dok neumoljiva bura raznosi njegovih ruku djelo uzduž i popreko primorja i otoka.
I dan-danas svjedoci smo Tupićevih pizdarija, jer ni ovo ljeto nije moglo proći bez upozorenja o opasnosti od požara. Iz tog razloga su vlasnici kampova na Braču upozoreni da ako bilo koji od njihovih gostiju skrivi požar, a zbrišu prije dolaska nadležnih, onda vlasnici kampova plaćaju globu + 30 000kn po satu leta Sanadera….Ovaj, kanadera. Naravno da sam mislila na avion, a ne na našeg istaknutog političara, jer kud bi ova država došla da nam političari još i po nebu letaju. Dost nam ih je i po zemljici i prometnicama……
No eto, iz navedenih razloga, te zbog suše i jake bure, nismo smjeli paliti vatru, a policajci su nas mrko gledali i kad bi kutiju šibica kupovali na štandu, jer nikad ne znaš kad će taj purger kresnuti šibicu i utrčati u visoku travu.
Tako smo si kuhali hranu sve dok nismo shvatili da u šumarku iza Zlatnog rata postoji
self-service restauracija, sa poprilično razumnim cijenama, a jedino što im ne valja je miješano meso koje je nedopečeno i veličine dječje porcije.
Sve ostalo je za pohvalu. Pomfrit je uvijek vruć i uz njega imaš umak besplatno, salata je svježa i dobro očišćena, riba miriši po moru i češnjaku, gulaš i bolonjez nisu za bacit…
Samo staneš u red, proučiš jelovnik, uzmeš tacnu, podložak, salvete i beštek i jasno i glasno izgovoriš narudžbu. Prođeš do barmena i naručiš cugu i desert i na blagajni platiš.
Kad se sjedneš za stol, koji je izletnički i ima pripadajuće klupice, navališ dok sve ne pojedeš, a na kraju nemoraš ni počistit stol (a kamoli suđe prati), jer dolaze klinci-sezonci koji prazne tanjure sakupe i odnesu. Da mi je tak i doma imati…….
Što se tiče jake «bure», kao zagriženi kopnenjak, svaki vjetar zovem burom, osim ako od lokalaca načujem kakav drugi naziv, npr. Jugo, Maestral, Tramuntana, Adrija…
Iako su me u par navrata malo čudno gledali, kad bih recimo izjavila «Da, da, od tog Keruma me sve kosti bole, valjda će na kišu…», mislim da sam se čist fino uklopila u okolinu.
Inače, mi smo doputovali u ponedjeljak popodne i u prvi mah nam se sve oko nas činilo kao idila, jedino smo se jedan drugome te noći žalili da nam je vruće. Dalmacija, uslužna kao i uvijek, nas je očito prisluškivala, pa smo od utorka navečer do odlaska svaku večer imali vjetra na bacanje.
Iz svih smjerova, i uglavnom nižih temperatura, znao se stuštiti sa Vidove gore u pola osam navečer i puhati do tri- pola četiri ujutro, a bio je toliko točan da si vuricu po njemu mogao ravnati. Brzina je varirala od laganih 30 do bučnih 90 km/h, pa smo većinu noći proveli držeći sva četiri čoška šatora na podu. No, na sve se čovjek može priviknuti pa smo se i mi nakon tjedan dana prestali obazirati na brzine ispod cca 70 km/h.
-Čudovišta koja vrebaju
Za razliku od simpatičnih pixarovih likova, čudovišta koja ću vam sad opisati su ružna, najviše zbog viška očiju i nogu. Naravno mislim na paukove i bube.
Već sam opisala obade, raznih vrsta, čiji ubodi mogu biti velika zajebancija, no osim njih ima običnih muha (tzv. Zunzarus vulgaris) koje izluđuju svojom upornošću da vam pojedu netom napravljeni sendvič, ulovljenu ribu ili masku za lice (kunem se da su me dvije muhe izludile kad sam stavila Garnierovu masku za lice s mirisom krastavca, pa sam konstantno mahala u svim pravcima, što je rezultiralo općom pomutnjom u kampu jer su svi mislili da njima mašem). Osim njih postoje i mravi svih oblika, boje i veličina, pa ne mogu sa sigurnošću utvrditi da li se radilo o jednoj multietničkoj kloniji ili su se sve vrste bračkih mrava odlučile okušati u čišćenju svake i najmanje mrve hrane.
Ali daleko najgora vrsta su naravno paukovi.
Već sam u jednom od svojih prvih postova opisala svoj susret sa jednim ovećim primjerkom, no sad sam shvatila da nije on bio kriv što sam mu ja uletila u mrežu. Ako ćemo po istini, još sam i dobro prošla jer da sam na isti način uletila, recimo, susjedu u dnevni boravak, još bih i batine pokupila. No, ovaj pauk koji je nas obišao je daleko najgori kojeg sam ikad vidjela, zamišljala ili sanjala. S izuzetkom zoološke tartantule.
Imali smo ceradu ispred ulaza u šator, pa smo na nju stavili luftić, na kojem smo se voljeli izležavati. Jednom prilikom sam se ustala i otišla do frižidera, a kad sam se vratila imala sam što vidjeti. Moj dragi je primio luftić s namjerom da ga pomakne prema šatoru gdje je bilo više sjene, kad je na zidiću ugledao moju najgoru noćnu moru. Da se razumijemo, Dragi je vrlo tolerantan glede višenožnih dlakavih stvorenja s kojima dijelimo majčicu Zemlju,
i inače mu nije nikakav problem uhvatiti ikakvu vrstu pauka i izbaciti ju kroz prozor van,
ali ovo je čak i njemu bilo previše.
Pauk je bio sivkast, dlakav i promjera 15-tak centimetara, znači skoro ko moj dlan.
Vrisnula sam, i u suzama zbrisala kakvih 100-tinjak metara od šatora, i kukavički ostavila Dragog da se sam pobrine za neželjenog gosta.
Kad sam se vratila nakon pola sata, rekao mi je iskreno da ga nije ni okušao uloviti nego ga je samo potjerao preko zidića u susjedno polje.
«My hero!!!» je bilo sve što mi je u tom trenutku blinkalo u glavi. A onda sam mu i pokazala koliko sam zahvalna…mmm…
U početku smo se kupali na Ratu, ali smo već treći ili četvrti dan otkrili nudističku plažu na stijenama, malo iza Rata. Tamo smo našli dovoljno hladovine i sunca za oboje, pa još kad se oslobodiš onog poliesterskog badića na plus 40, nema ti kraja. Jedino kaj sam se uzrujavala oko onih jadnika koji doma nemaju dovoljno za posudit pornić pa su prisiljeni poskrivečki slikati i snimati nudiste. Jedan je pokupio i šamar.
Prišuljala sam se s leđa starom pljesnivcu, čije sam kretanje već par dana bila pratila, i kad sam se uvjerila da fakat snima jednu golu curu, počela sam vikati na svim svjetskim jezicima na njega, da je perverznjak i luzer, dabog mu buhe tisuću deva preplavile međunožje a njemu ruke bile prekratke za počešat se, kad je lik umjesto da zbriše u nepoznato, krenul prema meni da će on meni pokazat….Šljas- pljuska se čula do plaže, a kad su nudisti shvatili kaj se događa, uzeli su kukei motike, ko je već što pri ruci našao i sa pobjedonosnim pokličem krenuli u lov. Lik je nestao u nepoznatom smjeru, sa petokrakom na obrazu i vilama u guzici.
