Praznik za neradnike i kako je YT isprobala liposukciju
Bili mi na Sljemenu za praznik rada.
Obišli smo cijelo Sljeme, pa ga sad znam ko svoj džep.
Šteta kaj su mi džepovi probušeni, jel'.....
Vidjeli smo Šestine, Medvedgrad, Grafičar p.d., Žičaru....
Doduše obrnutim redoslijedom....
No pošto svi znamo da je priču bolje počinjati od početka,
onda ću ju i ja započeti baš od tuda, tj. Početka.
U Početku bijaše riječ, …..
Ne, ne to je predaleko u prošlost…..
Dakle, bili jednom Mama i Tata i oni se jesu, pa šta …..
Ne i to je preveć u prošlosti….
Ajmo mi počet sa jutrom 1.5.2007.
Utorak, Prvi maj, Praznik za neradnike i one koji će to tek postati.
Odoh ja do frižidera sa pjesmom na usnama:
«Vadim dva-tri jaja, kruh, salamu, sol,
pogledam u sendvič, a u7 njemu OOOOOOOON.
Uzela sam cipelu broj 42 (nemam pojma čija je jer oboje nosimo 39-40, ali bar se rimuje)
Ubila sam bastarda sa dva-tri udarca».
Nakon mog jutarnjeg okršaja sa najnovijim podstanarom sa osam nogu
Perem ruke i slažem sendviče.
Prije toga se svađam sa zakonitim koji se sad duri pa imam malkice blaženog mira.
Pakiramo se.
Nakon 2 sata stižemo različitim vidovima javnog prijevoza do Žičare.
Sad mi je blaženog mira već pun kufer i pokušavam inicirati razgovor sa dvije simpatične suputnice u žičarijskoj kabini. Kad sam izvalila par fora na koje su se djevojke uljudno zahihotale, došli smo do vrha Sljemena i sa suzama u očima se oprostili od dotičnih djevojaka.
Krenuli smo prema Grafičaru.
Zakoniti je tu i tam zaboravljal da se duri pa je čak i razgovaral z menom, ali čim bi se sjetio svoje svete dužnosti vađenja masti, blaženi mir (koji to više nije) se spuštao na Sljeme.
Došli smo do Grafičara.
Najeli smo se graha.
Otprdili prema Medvedgradu.
Došli do Medvedgrada.
Slikali Oltar domovine.
Slikao on mene mobitelom jer nam se fotić zgasil.
Ja obrisala sliku jer zgledam ko Medvedgrad, razvaljeno.
Svađamo se.
On se opet duri i vadi mi mast i krv siše. To mu je valjda za zimnicu.
Došli do Šestinskog lagvića.
Nastavili do autobusnog stajališta u Šestinama.
Sjedili na stanici.
Žuljevi od hodanja su mi bubnjali u ritmu muzike za ples,
a dragi kuži da bi bilo vrijeme da sad on oko mene obigrava.
U glavi mi se vrti crtić sa kojotom, pticom trkačicom i poltonskim nakovnjem.
Dolazi aklimatizirani bus, idemo doma.
U pol deset sam u zemlji snova i pred jutro sanjam da me Zakoniti opet podvrgava liposukciji.
Ni u snu nemam mira.
Buđenje.
Hvala blogu, radni je dan.
