Žudim za morem.
Ono ima neko umirujuće djelovanje na sve ljude
pa tako i na mene.
To prostranstvo i još neistražene dubine.
Jako me podsjeća ne ljudski um, točnije maštu.
Kao da nema granica i stalno se mijenja.
Toliko toga nestaje u dubini i ponekad trebaju godine
da bi se ponovo pojavile na površini.
Nekad su to dobre, a ponekad loše stvari.
No svaka od tih uspomena nas zna iznenaditi, obradovati, rastužiti i pokazati nam koliko smo se promijenili, razvili.
Nadam se da ću jednog dana živjeti kraj mora
kako bi iz njega mogla izvući svoje uspomene.
I one dobre i one loše.
Kako ne bih nikad zaboravila tko sam i kako sam živjela.
Strah- the enemy
Danas ću vam pričati o svojim strahovima.
Točnije o onim najskrivenijim nemanima koje iskaču u trenutku kad to nije nimalo poželjno i tjeraju vas na neodgodiv uzmak.
STRAH br. 1- pauci i ostali člankonošci
-počela sam ih se bojati još kao sasvim mala djevojčica. Naime, ne znam koliko vas se još sjeća 80-tih i onih strašnih ljigavaca u obliku pauka. Uglavnom, tu igračkicu se trebalo zavitlati sa udaljenosti od 2-3 m i baciti prema zidu kako bi ostala zalijepljena. Ponekad je čak pod utjecajem gravitacije počela puziti po glatkoj površini prema podu pa je zaista izgledala kao živ pauk. Elem, jednog dana sam bila u kuhinji i kroz prozor gledala kišovit dan, kad sam odjednom začula prasak iznad glave. Kad sam podigla pogled, prema mom licu je trzajući puzilo to odurno čudovište. Nije bilo važno što su me sestre i prije plašile istim. Valjda je bio bitan taj element iznenađenja. Vrisnula sam i pobjegla u sobu dok su suze špricale oko mene. 
Drugi razlog je taj što sam jednom na moru imala bliski susret sa ŽIVIM paukom veličine moje glave.
Bilo je to na jednom od naših slikovitih otoka.
Predvečerje, šum mora na stijenama, miris borova….. Nije mi se dalo ići okolo po putiću do kuće, nego sam presjekla po kozjoj stazici kuda sam oduvijek trčkarala do plaže i natrag. Stazica se nalazila na strmini i bila je okružena grmljem i visokim travama i nisu je često koristili. U onom sumraku sam se strmeknula niz obronke, onako dječje bezbrižno. Nisam stigla primjetiti da je poprek puta velika paukova mreža i da je u sredini ogroman žuto-crni krakati člankonožac odlučio prespavati. Inercija me ponijela i svom brzinom sam se zaletila kroz sredinu. Čuo se samo prodoran vrisak
i nakon toga sam zanijemila na dan i pol. Moja sestra je dotrčala sva u panici i odnjela me u kuću. Kasnije me tješila da se pauk toliko prepao mog vrištanja da je skočil prek litice u more.
Nije mi bilo smiješno.
STRAH br. 2- visina ( ali to ne uključuje strah od letenja
)
- ne sjećam se kako ni zašto, ali visina se bojim od kad znam za sebe. Naime, svaki put kad se vozim u liftu visoke zgrade pokušavam ne misliti na ponor ispod sebe. Ali svako racionaliziranje prestaje kad pogledam kroz prozor ičega što je više od 1. kata.
Dragi mi se znal drapat od smijeha kad bi mu došla doma u posjet i kad bi se malo povukli u osamu balkona. Procedura izlaženja je bila sljedeća:
-otvoriti vrata i ne gledati u ponor ispod.
-jednu ruku omotati oko kvake
-drugu ruku ispružiti i ne gledati dolje
- ispruženom rukom dotaknuti gelender u isto vrijeme se diveći ptičjoj populaciji.
- pustiti koju suzu i zaželjeti da se možeš povući (uzalud, On je već na pol izašao van)
- iznenada se sjetiti da ste nešto zaboravili u sobi i brzinom zvuka ispariti iz Njegovog vidokruga.
Nakon dugotrajnog uvjeravanja da balkon stoji na istom mjestu već desetljećima i da je susjed od 120 kila po njemu znal skakat na proslavama uz zvuke poskočice, skupila sam hrabrost i izašla van, priljubila rit uz zid i ponovo se divila gore spomenutoj ptičjoj populaciji.
Ipak, uz svestranu pomoć Dragoga 
, uspijevam se nekad, malčice osloboditi tih strahova. On je postao glavni terminator kukaca u našem domaćinstvu i uglavnom ukloni uljeze čim ih vidim. A što se tiče visine, planiramo kupiti prizemnicu.
Čisto zato da susedi ne slušaju moje vriskove svaki put kad budem prala prozore.
Dragi čitaoče
nadam se da sam ti ubila par minuta vramena i utješila te da nisi sam u svojim strahovima.
Najbolje nas opisuju stihovi: "kolko nas ima.........."
Uprkos jučerašnjoj najavi, nisam se uspjela probiti do Kine i njezinih slikovitih polja riže.
Naime, prionula sam kopanju revno i sa tvrdom odlukom da ne posustajem. Zgrabila sam lopatu kao da je zadnja sarma na novogodišnjoj proslavi. Znoj se slijevao u vidu slapova…..
Međutim, nisam se posavjetovala sa nacrtima jer bi tada možda uspjela izbjeći susjedovu septičku……..
Kad sam se probudila, odlučila sam se ipak još malčice strpiti. Čuda se događaju pa se možda i nama nebo smiluje i pljune par kapi h2o-a.
Nego, ajde da se okušam pisati o nečem drugom, vrućinu i vlagu sam iscrpila više nego one mene.
Neki dan sam skužila da je nama curama koje smo ovak amazonski građene kao ja (što od bavljenja sportom, što od zimskog špekeca) poprilično jednostavno zadiviti mušku populaciju.
Kupila sam si špagerice sa petom (cca 8 cm), trendy ciganski šos (ovo je samo po sebi oksimoron) i pripadajuću majičicu (usku, naravno). Kad se ispod dotične majičice narihta push up na već ionako bujno poprsje, učinak na cesti je jasno vidljiv.
Vozač busa me nije pitao za kartu, svaki drugi mužjak mi se nudio kupiti cugu/maknuti s mjesta/odvesti u bolnicu pod sumnjom povrede pluća ispod tog prsnog koša……..i sve to u razmaku od 3 autobusne stanice.
Velim, krajnje zanimljivi rezultat.
A da ne pričam o pogledima na cesti.
Mislim da ni prometna nesreća ne bi okupila takve pažljive ljude. Humanizam na djelu.
Kolega na poslu je baš izlazil sa službenim autom iz firme kad me ugledao. Prvo me nije prepoznal, onda je izbuljio oba oka, nacerio onim staklastim pogledom (u očima se vidio odbljesak misli: C I C E E E E…), trznuo volan u krivom smjeru i uspješno pokupio firmin kaslić sa zida.
Ja sam, mrtva hladna, legla i umrla od smijeha.
I onda mi netko ima hrabrosti tvrditi da muškarci nisu opsjednuti ženskim cicama. Jesu, jesu i kaj je najgore za jedan kratak pogled na dotične hrabro stupaju neistraženim predjelima gluposti.
Ali mora nam ih biti žal. Pa nisu oni jadni krivi kaj su stvoreni takvi. Kad se trude odhrvati napasti dolaze u popriličan konflikt sa onom manjom glavom. Kad si čovjek razmisli, 99.9 % muških su podvojene ličnosti.
Mislim kak drukče nazvati čovjeka koji djelu tijela nadjene ime, osobnost i vlastitu volju i onda se s njm razgovara.
Ja se nikad nisam spominala sa svojim «dijelom tijela» a pogotovo joj nisam davala imena. To je totalno bizarno. Kaj bi joj rekla? «Jadna moja mucica, ti je jako vruće tam dole? Odi, bude mamica obrijala bradu?»......
Mislim da bi me odmah spremili na promatranje. U centar za «kreativne» osobe. Mentalno kreativne.
Vrućina.
Ta uporna vrućina
Đonovi na trendy špagericama ostaju zaljepljeni za vrući asfalt.
Osnove fizike me tjeraju da se zapitam kuda ide sva vlaga isisana vrućinom.
U nebo ne ide što je očito čim podignemo pogled.
U zemlji nije pošto treba kopati do Kine da bi je našli.
U rižinim poljima. Mislim, tam je nađemo ak se probijemo do Kine.
O čemu sam ja zapravo pisala???????????
……………………………………………………………
Ah, da…………vrućina.
Zaljevam se hladnom vodom više nego gore spomenuta riža.
Nemoćno promatram kako se isparava s mene u oblacima koji nestaju u neki paralelni svijet pošto ih na nebu nema.
Podrum mi je postao suh nakon što sam jučer osmozom upila svu vlagu iz zidova.
Ova šljiva se zaista smanjuje na veličinu grožđice. Mislim da pisac u meni gubi svaku nadu u oporavak.
Tekst se mukom probija kroz kažiprste na tastaturu.
Zamišljam se u najnovijem modnom dodatku.
Frižideru.
Snatrim o temperaturama ispod 20 stupnjeva C.
Pitam se da li u paralelnom svijetu sad proživljavaju potope, hladnoću i sl. tegobe.
Nadam se da će netko čuti vapaje malene suhe grožđice i da će ju zaliti.
Ludnica mi je poručio/la da je super.
I AM SO FREAKIN HAPPY 4 U!!!!!!!!!!!!!
Kak dobijesa to pomaže meni?????????????:………………………………………
Mislim da sam polako ali sigurno počela šiziti. Sad se već svadim i sa ludnicama
Više ne vjerujem da bi kod nas mogla pasti kiša. To je samo još jedna urbana legenda.
Idem se primit lopatanja.
Uz malo sreće probit ću se do Kine za par mjeseci pa vam se javim od tam.
The heat os on 4 2 long
Danas je još jedan nepodnošljiv dan
barem što se tiče temperature.
Živa u termometru pored mog prozora
jutros je svom snagom inercije zviznula u gornji graničnik
i tada je objavila potpunu kapitulaciju.
Frižider mi je također pred otkazivanjem ugovora o djelu.
Kao razlog navodi neadekvatni radni prostor u potkrovlju
odmah ispod krovnog kuhinjskog prozora
kroz koji je 16 sati dnevno izložen Sunčevu maltretiranju.
Ventilator snage 0,5 konja daje sve od sebe
ali nas uspijeva rashladiti jedino kada ga pritisnemo
na majčinske (i očinske) grudi.
Uvjerena sam da me i šparet već sumnjičavo gleda
svaki put kad uđem u kuhinju. 
Jadnik vjerojatno pati od kuhanjofobije,
jer bi na ovim temperaturama prilikom uključivanja
vjerojatno doživio raspad instalacija
i potencijalnu predaju šparetskom raju.
(Nisam ni znala da ovakav pisac čuči u meni.
Sirotan ne može ni stajati jer sam se od vrućine skupila
ko sušena grožđica. Dobro, bliže sam sušenoj šljivi
jer nisam baš tak niska).
Kolegica na poslu je napomenula
da bi se moglo ispeći jaje na pločniku.
Ja sam odgovorila da jaje možeš ispeći još dok pada kroz zrak,
ali jednom kad dotakne pločnik prijeti mu kremiranje.
Na kraju smo zaključile da ćemo podijeliti salatu
jer su jaja preteška za želudac.
Iz pouzdanog izvora sam načula da bi nam se mogao zalomiti
kakav prolom oblaka tamo negdje oko Srijede
(se dani u tjednu pišu malim ili velikim slovom?
Još jedan od onih životnih misterija).
Anyway, nadam se da ću izdržati do tad.
Idem sad osmozom upijati vlagu iz podruma
ne bih li se malo povećala (to me nagovorio pisac.
Dosta mu je čučanja, treba lik malo noge protegnuti).
Zašto jednostavno ne popijem vode?
Probajte vi ušpricati vodu u suhu šljivu ak ste hrabri.
Javite mi o rezultatima experimenta, može?
U očekivanju Proloma, srdačno vaša YT.
Ustati ili odustati
Počela sam pisati ovo čudo samo zato jer mi je frendica postala iziritirana svakodnevnim punjenjem maila. I reče Ona: "Daj odi i napravi blog i širi mudrost svijetom. I prestani gnjaviti nas normalne ljude."
A ja , ne budi lijena, poslušah glas dugogodišnjeg prijateljevanja i prepustih se omiljenoj zabavi: truć-truć unedogled.
Ponosno sam zasjela za komp i počela iščitavati nepregledne stranice i postove.
Dakle, o čemu sve ljudi ne razmišljaju. Pa valjda ću i ja naći kakvu temu.
......................................................................................................................................................................................hm. Nije to baš ni tako lako.
Eh, imam ga. Mislim, muža. Nije ga bilo lako naći, to vam moram naglasiti. Cure i časne muške iznimke, jeste li svjesni kakove kreature mogu upasti u naše živote, nepozvane i ničim izazvane????????
U svom životu se baš i nemrem pohvaliti sa bajnom količinom ljubavnih veza. 4 ih je doguralo do fizičkog udruživanja, a ova zadnja, 5, i do oltara. 
Ali barem sam okupila šaroliku demografiju u svom tom (ne)iskustvu.
1. darker-metalac
-to je bila ona luda buntovnička faza koja je morala završiti loše iz jednostavnog razloga što smo se forsali (za sve vas koji mislite da ste Gobac- taj komentar nema veze sa sexom).
2. cura
- a što reći, svi smo mi kad tad probali experimentirati. Ja sam prešla i na praksu iako bi mse to moglo nazvati one night standom.
3. prijateljičin prijatelj
-zbilja ozbiljni gubitak vremena jer smo liječili ego jedan na drugome.
4. vojni policajac
-s konja na magarca ( a nijedno nije naziv od milja)
Ali napokon, nakon neumorne potrage predjelima gdje još nijedna ženska noga kročila nije, nađoh što sam tražila.
Vrstan primjerak muške populacije; kada je potrebno tu je, kad nije potrebno tu je, kad treba pomoći, kad ne treba pomoći, kad ga volim i kad ga "ne volim", i, konac djelo krasi, kad mi treba jutarnja kava
Ako mislite da imate boljega, čestitam, ali ja svojega neću zamijeniti.
A i guza nije za baciti
Javit ću se opet.
