Njegova mi žena kaže, on skoro ništa ne čuje. Gluh je kao top, govori stisnutih usnica, skoro optužujuće. Ali, gleda ga milo, s brigom u pogledu, dok barba Blasul sjedi pogrbljen nad lončićem bevande s udrobljenim kruhom, svojim omiljenim jelom. Njemu je skoro devedeset i more mu je uzelo natrag većinu onog što je u mladosti davalo. U njemu više nema snage, okretnosti nogu i ruku, što su izvlačile mreže i navigavale kroz bure, ali nekad je i on bio mlad. Nekad su i njega, kao dječaka, zvali - muali iz Kuali.
Sjedim na njihovoj terasi koja gleda na Batalažu. Čak ni barba Blasul ne zna odakle takvo čudno ime. Bit će još od Turaka, pred kojima se bježalo iz zadarskog zaleđa, pa preko kanala na otok. Zato za Ugljan zna sve tri teorije o porijeklu imena - po maslinovom ulju, drvenom ugljenu, ali najprije će biti po rimskom patriciju Gellanusu. Gledam njegove kvrgave, mrežama i pijeskom vremena nagrižene prste, podlaktice s plavičastim venama u kojima teku brojna mora i oceani. Georafija je to starenja koja govori - iz mora si nastao, u more ćeš se vratiti. Ali, ne još. Još malo. Oborenog pogleda u vlastite šake, razmišlja. Spava, pusti ga malo, govori baba. Ne zove ga unutra, da legne u postelju kao svaki pošten svijet. Neka ga tu, tu mu je najbolje. Ona valjda zna, nakon toliko desetljeća. Kuali tonu u ljepljivu omorinu, ali njima dvoma, izgleda, nije vruće, iako na sebi imaju više slojeva odjeće, teške od pamuka i sunčeve vreline. Nekakva tuge te obuzme, kad ih gledaš tako same i postojane u svojevoljnom propadanju u vrijeme, koje samo što ne iscuri. Lecnem se na resko odbijanje ure sa zvonika, pogledam prema njima - a oni spokojni. Za takvo što treba mudrosti, godina, ili tek obične vjere. Ništa od toga nemam niti mi izgleda privlačno, pa se izgovaram da žurim i nabrzinu opraštam. Na odlasku, baba mi u ruke gura kutiju keksa, kojima je davno istekao rok trajanja. Takav je običaj, čuvaju svaki doneseni poklon da ga mogu proslijediti dalje. Gledam datum - kupljeno još prije nekoliko godina. Znači, sin im baš i ne dolazi u posjet, nije me iznenadilo. Uostalom, njima je dobro, čim znaju da je sinu dobro. Kako i ne bi, eno ga u Zadru u lučkoj kapetaniji, s velikom plaćom i skupim autom.
Blasulova kuća gleda na zapuštenu lučicu gdje počinje Rahorača, s par nasukanih i trulih brodica. Očajnički trebaju svježu boju, pokoja i cijelu kobilicu. Sve je više odbačenih mreža, jer ih nema tko pokrpati. Bit će dobre za ukras na konobi, ili za turističku zajednicu, kad natkrivaju uličice za ribarsku feštu. Za par će godina sve to ionako nestati. Mladima je lakše nasuti more, graditi nove gatove, rive i eto novaca mukte. Danas svaki vez bolje zarađuje od ribarenja, jer mnogo je brodica. Iz San Pedra se vraća sve više domaćih, koji su konačno sustigli kruh i napunili trbuhe, pa i bogato preko toga. Eno se i Kongo vratio, izgradio najskuplju grobnicu od bijelog mramora na lijepoj parceli među čempresima, pa mirno čeka smrt.
Nekad se lovilo tune i plavu ribu tako vješto, da je ministarstvo slalo Blasula čak u Libiju i Tunis podučavati Afrikance ribolovu plivaricama i tunarama. Eh, koja su to vremena bila, Blasul bi započeo priču s iskrom u očima koja bi se polagano gasila, kako je priča išla svojem kraju. Iz tih mu je vremena i bakrena koža kao pergament, ljušti se i pucketa, dok se češe po ramenu. Prepečen, ali ravnomjerno, kao sveti Lovre. Govori, njega su rimski zlotvori pekli na ražnju, da otkrije gdje je skriveno crkveno zlato. Kao i onda, i sad je zlato, sva vrijednost crkve u ljudima, sirotinji. Crkva je to znanje vremenom zagubila, ali kualjske žene su dvaput dnevno na molitvi.
Batalaža u podne zjapi prazna. Na samoj plaži, konobarica iz kafića dokono lista novine. Žega je najbolja za posao – čuva noge od previše hodanja. Domaći, pogotovu starci, ne zalaze u kafiće. Potražite ih u crkvi, upućuje me.
Dok hodam prema trajektu, opustjeli Brgačelj sa svojim starinskim vilama i rimskim vrtovima opet me iznenadi. Posječene su divovske agave i stoljetni borovi, što su pružali hlad prolazniku i dom barem polovici svih šišmiša na otoku. Novi gazde ne žele privatnost, njima je draži otvoren pogled na more. Radoznalost prolaznika možda i godi novopečenim vlasnicima zdanja, sigurno se diče svježe betoniranim dvorištima i kičastim ogradama od ljevanog željeza. Povijesti, s kojom ionako ne znaju što bi, treba se što prije riješiti. Većina domaćih zna kamo s otpadom. Duboko je more, ono skriva sve od radoznalih očiju došljaka.
Još samo pogled na Ošljak preko puta, zadnju oazu bez auta i vreve. Staza me već dovela u Preko, a buka građevinskih strojeva i crvena prašina ispiru san o moru koje nestaje. Proširuje se pristanište i grade nova parkirališta za horde novovjekih nomada.Treba što prije, najbolje autom, osvojiti komadić raja, makar i na tjedan dana. Nasreću, spašava potmula sirena trajekta, pa bježim prije nego u sebi pokopam još jedan izgubljeni otok.
|
