-Ne bojte se! Ja sam Vaš prijatelj – rekao je doktor svilenim glasom, uzimajući Dunjinu drhtavu šaku u svoj ljepljivi dlan.
– Možete mi potpuno vjerovati! Jedini sam doktor s tri doktorata, dva iz medicine i jedan iz lijepe književnosti.
Dunja je teško uzdisala na njegovom kauču, prevrćući u rukama doktorovu posjetnicu, ispisanu baroknim zlatotiskom, na kojoj je vitičastim slovima pisalo: “Dr. Žiga Fraud, M.D. Ph.D, D.Lit., Académie des Inscriptions et Belles-Lettres, Literarni agent“.
U ušima joj je zujalo, a doktorov oznojeni dlan pomalo je izazivao napade panike. Ipak, početni strah i gađenje progutala je uz usiljeni smiješak. Žarko je željela da je netko razumije, a doktor je kvalificiran i veoma voljan. Vidjelo se po tome, što njezinu ruku nije ispuštao iz svoje. Dok joj je obećavao potpuno izlječenje i uz to, kao bonus, besplatno zastupanje kod renomiranog izdavača, Dunja nije mogla, nego da sklopi oči i prepusti se umirujućem glasu i uznemirujućim prstima iskusnog doktora.
Pet minuta kasnije, već je sve bilo gotovo. Vješto zakopčavajući hlače, doktor se nakašljao i suhim, službenim glasom saopćio joj da sad žuri, ali da joj ga prepisuje triput na dan.
- Ovaj, na mjesec, triput na mjesec! - zagrcnuo se i zakašljao, skidajući i brišući zamagljene naočale.
- Znate, triput na dan uobičajena je fraza, ali to bi ipak bilo malo previše – dodao je, šeretski namigujući. Dunja je ostala sjediti i kad je dobri doktor već odavno nestao iz ordinacije.
…….
Te jeseni, dunje u ormaru doktora Žige posebno su zamamno mirisale. Danima je njuškao drvena vrata ormara, odgađajući zadovoljstvo prvog zagriza.Unaprijed se veselio danu, kad će miris nadvladati njegovo odgađanje. Već je znao cijeli, poznati scenarij unaprijed: jednog će jutra, na putu iz kupaonice, bosonog došetati do kuhinjskog kredenca, onjušiti zrak i polako otvoriti vrata. Dunje će ležati žute i mirisne, pomirene sa sudbinom, a on će kao dijete odigrati eci-peci-pec i onda izabrati pobjednicu. Kad je lizne i konačno zagrize, trpki će sok ispuniti njegova usta; on će zagrgljati u grlu, ispljunuti, a nagriženu dunju pokriti čistom, bijelom maramicom s monogramom. Bio je to ritual, vrijedan muke i odgađanja, kruna njegovih cjelogodišnjih napora kao ljubitelja, poznavatelja i znanstvenika.
Dunje! Tko im može odoljeti? Na to ushićeno, retoričko pitanje doktora Žigu bi žignulo pod srcem od osjećaja ponosa i ispunjenja.
Naravno da mu je i ova Dunja vjerovala! Ako biste pitali doktora Frauda, sve su one bile iste:bez iznimke, mlađe žene na rubu živčanog sloma - zbog djece, nevoljenog muža, prevelikih očekivanja okoline… Nije im trebalo puno, naravno. Topla riječ, razumijevanje, uglađen i kićen govor i pohvale - bujica pohvala, koje su one upijale kao žedna lončanica vodu. Naravno, da su bile neshvaćene! Naravno, da su bile zapostavljene, crnčeći u kuhinji, na poslu, u krevetu, podajući se raznim muškim prohtjevima bez imalo razumijevanja za njihove unutarnje nemire; za njihove valunge, vreline koje su ih obuzimale u prsima, među koljenima, na zapešćima ruku, koje su tako željno čekale smiraj u nježnom zagrljaju razuzdana ljubavnika! Ili je bilo obrnuto – razuzdanom zagrljaju nježna ljubavnika?
- Ma, nema veze! - zaključio je samodopadno doktor Fraud.
- To sam ja, isto ja, sve opet ja, kako god okrenu!
Sad ste već nestrpljivi, dragi čitatelju, osjećam vaše zdvojno pitanje: tko je, dovraga, doktor Who i kako izgleda taj vrli primjerak ljudskog roda, ta muška esencija ljepote, vještine i muškosti?
Doktora Žigu upoznao sam slučajno, u mješovitom pjevačkom zboru. Sjedio je tri reda dalje od mene, među ostalim tenorima, na koje smo mi, pravi muškarci – ergo, basovi i baritoni – posprdno gledali s visoka. Naravno, lagali smo se i obmanjivali, kako tek dubina glasa muškarcu jamči testosteronski primat. Kako naše glasove svaka ženka, žena, po mogućnosti još sopran, prepoznaje kao jedine vrijedne primjerke za rasplod, dugoročne veze ili običnu zborsku avanturu. Tada još nisam znao da je Žiga doktor, liječnik dapače. Onako visok, plave kose i pomalo tupasta pogleda, bio je predmet poruge basova, pa čak i ponekog alta. Soprani, naravno, po definiciji nemaju pojma. Zna se, da mladost i neiskustvo idu pod ruku, iako su zborske cure u biblijskom smislu poznavale većinu nas u zadnjim, muškim redovima.
Ako iz mene i progovara teška ljubomora, oprostit ćete mi, jer sad znam dubinu svoje propasti. Ali, brzam s pričom i nepovezano govorim, moguće, pa mi dozvolite da nastavim.
Ljudi smo, dakle, površni smo, pa nije čudo da nas je sve smela dvojnost i sveobuhvatnost liječničkog poziva, struke i znanja našeg doktora Žige. Ipak je on jedini kompletni doktor za tijelo i dušu. Doktor Fraud je, naime, specijalizirao psihijatriju i patologiju, pa jedini može meritorno svjedočiti bolestima i opačinama ljudskog tijela i psihe, ante- i post-mortem. Kao i druge, i mene je fascinirao svojim titulama, stečenim dugotrajnim školovanjem, ali i briljantno odabranim specijalizacijama. Žiga je, potpuno opravdano hvaleći se i likujući, izvadio zlaćane posjetnice s titulama i objavio da je i doktor belles letres, na što su se baš svi soprani i pola altova htjeli podati dušom i tijelom istog časa!
Nije me bilo briga za druge žene, ali kad je i Dunja impresionirano zakolutala očima i počela se blesavo hihotati, teška me zavist i ljubomora ujela za srce. Priznajem to nevoljko i nijedna pokora nije dovoljna da ispere gorčinu iz usta, dok sam na jeziku prevrtao njegove titule, olimpska postignuća i konačno, budimo realni, očitu fizičku ljepotu.Ta nordijska plava kosa i tupi, smireni pogled čovjeka koji svakodnevno gleda u onostrano, prevrćući u rukama ljudske psihe, tijela i konačno - trupla! Čovjek, pred kojim život nije misterij; koji doslovce drži ljudska srca i jetru u vlastitim rukama, a sutra će možda i moja muda i bubrege!
Priznajem da mu nisam vidio mane, osim što je titula doktora lijepe književnosti (tako sam si protumačio francuski belles letres) zazvučala lažno i šuplje. Zvonila je kao nešto za guske, šiparice i one koji su u školi učili ruski, umjesto francuskog. Nakon tri dana proučavanja enciklopedija i raznih definicija zadnje, sumnjive titule doktora Žige, s oduševljenjem sam uočio napuklinu u njegovom savršenom rezimeu. Belles letres je, naime, titula ni vrit-ni mimo, koja ne opisuje beletristiku, pa čak niti lijepu književnost, ili pisanje, kako sam naivno pomislio u prvi mah. Radi se o usko specijaliziranom pojmu za one, koji ne pišu ni fikciju, ni poeziju, niti dramu. Prije će biti, da je termin izmišljen zbog revnih knjižničara, kako bi lakše svrstali tu nazovi-književnost, koja se uglavnom bavi esejima, pismima, pa čak i recitalima, koje ni uz najbolju volju ne mogu svrstati niti u jednu od književnih kategorija.
- Nešto kao juha od slova, a nisu rezanci! - zaključio sam sa zluradim olakšanjem.
Naravno, da je Dunja zatražila da joj vratim njezine rukopise, koje sam joj besplatno redigirao i prepravljao po stoti put. Bila je perfekcionist, a nakon sve češćih literarnih razmimoilaženja, objeručke je dočekala ponudu doktora Žige za literarnim zastupanjem.
- Vidjet ćete, pronaći ću Vam izdavače čak i za Vaše neobjavljene romane! – rekao je svojim piskutavim tenorom.
Nije mi bilo jasno kako ijedna žena može pasti na takav glas. Gdje su joj oči i uši? Te noći, nakon što sam joj vratio njezine rukopise, dugo nisam mogao usnuti, a kad sam konačno zaspao, sanjao sam noćne more od tekstova i nobelovce koji ne razlikuju č i ć, ije i je. Probudio sam se u grču, obliven znojem, s jedinom mišlju - Dunju treba spasiti!
Na pjevačkoj probi nestrpljivo sam se osvrtao, tražeći oboje pogledom. Žiga nije došao na probu, a niti Dunje nije bilo na vidiku. Dirigentici sam se na brzinu ispričao indisponiranošću (a baš sam solirao u Kyrie eleison) i promrmljavši u bradu ‘Gospodi, pomiluj!’ požurio u Opću bolnicu, na odjel patologije. Doktor Žiga je, izgleda, bio na dežurstvu te noći.
Ono što sam ugledao, šokiralo me i obilježilo za cijeli život. Doktor Žiga Fraud imao je na jednom obdukcijskom stolu rastvorene knjige Albertusa Magnusa, Corneliusa Agrippe i Paracelsusa! Znam, prepoznao sam ih po koricama i rastvorenim crtežima Prometeja. Uostalom, i sam se amaterski bavio alkemijom pisanja.
Iz tih vrijednih knjiga doktor Fraud je trgao listove i praveći loptice od papira, punio Dunju na susjednom obdukcijskom stolu. Na moj užas, ona je bila živa, budna i očito vesela, jer su joj oči blistale onim posebnim sjajem, kao kad ti obećaju ugovor za tri romana i odmah uplate avans, dovoljan za ljetovanje u Australiji! Čitao sam o takvim literarnim agentima s nadnaravnim sposobnostima, koji zaračunavaju i više od uobičajenih deset posto provizije.
K vragu, sam bih takvome dao desnu ruku (pišem lijevom!) i cijelih 15%. Jednim sam pogledom obuhvatio prostor, radnju i aktere, te na Dunjinom licu pronicljivo i, avaj, zaljubljeno prepoznao stockholmski sindrom opčinjenosti svojim tamničarem, literarnim agentom par excellence! Uostalom, umijeće oživljavanja i stvaranja nadčovjeka, kombiniranjem medicine, semiotike i umjetnosti možda neće napraviti zlato, ali nobelovca ili dobitnika Bookera svakako!
…..
Znam, opako sam podbacio i mojom krivnjom svijet sada strepi. Njemu, zlom doktoru Žigi Fraudu lako sam i bez dvoumljenja rascijepio glavu obdukcijskom satarom iz standardne post-mortem opreme. Ali nju, onako nevinu, lijepu i ustreptalu, prepunu alkemijskih kuglica papira, to faustovsko, frankensteinovsko Stvorenje i novovjekog Prometeja, nisam mogao.
.....
Zahvaljujući (ili unatoč?) lažnom literarnom doktoru i poznavatelju anatomije, dihotomije i literarnog zastupstva od 25%, Dunjina se predestinirana literarna sudbina ostvaruje. Možda zbog položaja zvijezda, možda od sretnog utjecaja olovnog tiska na papiru alkemičarskih tomova? Ili, jer je rođena za to, da bude novi Zlatousti?
Podbacio sam, ali ipak zahvaljujem Bogu na barem jednoj sićušnoj milosti. Dok sam je oslobađao okova, Dunja mi je šapnula na uho:
- Nakon pet minuta bio je mlohav i mekan kao tijesto!
Niti ne sluti, kako ovom opaskom spašava moju smrtnu,ranjivu dušu!
|
