Vijetnamske priče: HaLong Bay
Jednog mi je jutra ljubazni Amerikanac u hotelskom restoranu na sva usta hvalio Saigon i južni Vijetnam. Kad sam spomenuo da planiram i put do sjevernog Vijetnama i glavnog grada Hanoia, lice mu se smrknulo:
- Sjevernjaci su i dan-danas čudni i negostoljubivi. Znate li da su za vrijeme rata sedamdesetih znali danima čučati u rupama u zemlji, čekajući nedužne Amerikance, bolničare, civile. Onda bi noću izlazili i mučki ih ubijali!
Usne mu se skupljaju u ogorčenu crtu i pogled smrkne. Jedva se suspregnem da pitam koji su to Amerikanci u Vijetnamu bili nevini tih godina rata, ali prešutim.
- Ipak, svakako to treba posjetiti, a tamo je blizu i najljepši dio zemlje - zaljev HaLong. To ne smijete propustiti!
Amerikanac vadi zlatnu AMEX karticu, a ja ne zavidim njemu, nego ovim ljudima koji imaju rupu u pamćenju, pamte kratkoročno, samo sretne dane i primaju dojučerašnje pilote iz Kvake 22. Korejski, vijetnamski, svi američki ratovi sliče kao jaje jajetu.
Letimo za Hanoi od samo dva i pol milijuna stanovnika, a vani nas – umjesto tople i sparne klime juga - dočekuje hladnih 12 stupnjeva. Ovo su niske temperature za siječanj, pa na ulicama nose vunene kape i rukavice. Bježimo u hotel, jer nas rano ujutro čeka vožnja do zaljeva HaLong.
Jednom davno, dok je zemlja još bila mlada a domaće se stanovništvo borilo pritiv kineskih osvajača, bogovi su poslali cijelu obitelj zmajeva da obrane lokalno stanovništvo. Zmajevi su rigali vatru od bisera i žada, a kad se dim povukao, u zaljevu je ostalo tisuću otočića. Sada, u siječnju , vlažno i vrelo ljeto pobjeglo je pred suhom i hladnom zimom. Jutros je temepratura tek petnaestak stupnjeva. U luci nas čeka tradicionalna piratska junka s jedrima koja podsjećaju na nazubljene papirnate lampione. Brod je doslovce prazan, osim nas troje putnika i vodiča, a posada šutke vozi na petosatni obilazak točno 1969 monolitnih otočića, koji se kao vulkanski vrhovi izdižu iznad vode. Jednom davno plime su prekrile tisuću zmajevih rebara, ostavljajući tek porozni kamen i brojne spilje od vapnenca, da zjape nad kristalno-zelenom površinom vode.
Jedrenjak klizi, a drvena paluba i brojna užad škripe u ritmu povjetarca i kormila, koji voze slalom kroz ove otočiće iz bajke.
Nije ni čudo da je zaljev HaLong na listi zaštićene svjetske baštine. UNESCO brine o tome, a turisti koji plutaju ovim vodama i nakon prvih nekoliko stotina otoka i dalje neumorno snimaju.
Upravo prolazimo pored otočića, koji kao baba Jaga stoji na dvije kamene noge. Ta gromada iz daljine uopće ne sliči na otok, a dok naš jedrenjak klizi pored njega imamo utisak da će se, tako izjedenih kamenih stupova, samo strovaliti na naš brod. Pored nas promiču drvene pontonske kućice nekoliko ribara, koji žive u ovoj zaštićenoj divljini. Na pontonskim kućicama vidimo pse kako radoznalo gledaju prema nama, žene koje iz metalnih kaveza izvlače školjke i ribu. Čim nas spaze, djeca uskaču u malene čamce i kreću prema nama i vješto, kao njihovi gusarski preci, pristaju uz bok jedrenjaka. Nude na prodaju svježe voće i školjke.
Uskoro na brodu primjećujemo još jednog putnika. Žena lijepih crta lica, moglo bi joj biti pedesetak godina, prilazi nam i na palubi pred nama raspostire svoju robu. Prodaje specijalitet ovog zaljeva - bisere i nakit napravljen od njih. Cijene su za vijetnamske uvjete paprene, a meni od svega najviše zapadne za oko velika sedefasta školjka, koja na sebi ima tri bisera u raznim fazama formiranja, od napola formirane biserne kuglice do krupnog bijelog bisera, koji izvire iz sedefaste površine školjke. Uvjeren sam da me je oderala, ali s veseljem plaćam tih četrdesetpet dolara i pažljivo zamotavam školjku i njezin biserni sadržaj u torbu. Cjenkanje me je iscrpilo, pa se vraćam na palubu i prepuštam zurenju u izmaglicu koja skriva otoke pred nama.
Ubrzo pristajemo uz otok, poznat po dubokim spiljama. Vrijeme je oseke, koja u zaljevu dvaput dnevno harači, a četiri metra nadolazeće plime u sljedećem ciklusu vidljivo je po ogoljeloj pjeskovitoj plaži uz otok. Vodič ide ispred nas kamenom stazom do vrha otoka, gdje je ulaz u spilju, što su je u devetnaestom stoljeću otkrili Francuzi. Spilja i dan-danas čuva uspomenu na njih u obliku grafita. Što je nekad bilo barbarstvo, danas je povijest i trag u vremenu. Razmišljam kako je dobro da su čak i u piramidama pljačkaši i avanturisti Srednjeg vijeka pisali grafite. Povijest bi se mogla ponoviti, pa u mislima upisujem grafit. ‘Pročitaj me opet za sto godina!’ Možda u nekom drugom životu prepoznam vlastiti rukopis, tješim se i pažljivo silazim kamenim stubama u grotlo spilje.
Tisuće stakaktita i stalagmita vidljivo je od svjetla koje dopire kroz glavnmi ulaz u spilju, ali i kroz tisuće sitnih rupica u stijeni. Kroz njih sunčeve zrake i monsunske kiše stoljećima dube prolaze. Najljepši primjerci diskretno su osvijetljeni lampama, a igra svjetla i sjene pleše po okolnim stijenama. Skupina japanskih turista u trbuhu spilje bljeska stotinama bliceva fotoaparata, pa bježim dublje u tamu. Stotine metara dalje, hodnici se spuštaju skoro do razine mora, a vlaga iz stijena ugodno hladi. Neke od udubina u kamenu podsjećaju na prirodne nekropolise, s kamenim grobovima i posmrtnim sarkofazima. Ipak, ovdje mumije ne bi opstale zbog vlage u zraku, čak i ovako duboko unutar stijena.
Iz spilje izranjamo u blještavi sunčan dan. Unaokolo, većina otoka ima čudne oblike, koji podsjećaju na životinje. Ako ste na Kornatima u nekima od kamenih litica jedva prepoznavali pojedini oblik, ovdje stijene uistinu sliče na pijetle, majmune, iguane i antilope.
Vraćamo se na jedrenjak i krećemo natrag. Vodič više nema riječi, obojica šutimo zamotani u jakne.
Na jedrenjaku škripa jedara i konopa pjeva uspavanku. Nije ni pet popodne a ja već spavam.
|
