My Ningh se suzdržano smješka, rukuje i tek mrvicu nakloni. Ima traperice, ljetnu košuljicu živih boja i tropski šešir širokog oboda. Vodi nas prema autu s vozačem, a zatim pravac Saigon Park Royal hotel u distriktu Tan Binh. Ho Chi Minh City tako nazivaju uglavnom mlađi stanovnici, dok stariji u razgovoru spominju njegovo staro ime- Saigon.
Moja prva asocijacija na ime su slike Američkog rata, filma Apocalypse Now i mjuzikla Miss Saigon, prerađene Puccinijeve opere Madam Butterfly, standardne priče nježne Azijatkinje i njezina zapadnjačkog ljubavnika, koji je ostavlja i vraća se svojoj ‘pravoj’ obitelji. Pa ipak, u mislima i glavi prevladavaju slike iz filma Quiet American i atmosfera Saigona pred kraj francuske okupacije, u predvečerje američkog preuzimanja zemlje, njezina bogatstva i njezinih žena-djevojčica. Pogledom tražim francuski štih grada, ali njega odavno nema, kao ni zlatnog doba opijumskih kavana i dekadencije kolonijalizma na zalasku.
Umjesto toga, zapahnu me ispušni plinovi tisuća mopeda, motora, automobila; kakofonija glasova i zvukova osam i pol milijunskog velegrada u pokretu. Vozimo do pagoda Giac Lam i Thien Hau. Izvana, pagode dominiraju kineskim štihom, jer cijela je zemlja davno prije bila obična južna kineska provincija, prije nego su zapadne kolonijalne sile zagrizle ovaj komadić Indokine. U dijelu gdje se održavaju molitve, skidamo cipele iz poštovanja prema vjernicima i oltarima. Vlaga iz zraka i 27 stupnjeva Celzija netragom nestaju u rashlađenoj unutrašnjosti pagoda. Oltari i kipovi Bude, čudovišta i zmajevi, lelujaju zajedno sa zmijama iz zapaljenih mirisnih štapića, koji gore i mirišu na svakom koraku. Unutar dvorišta hramova veliko ognjište u pepelu i nagorjelom papiru čuva želje tisuća vjernika. Želju treba napisati i papir ritualno zapaliti, da kroz dim dopre do onostranog i božanstva, koje će želju ispuniti. Giac Lam je najljepša pagoda Saigona i datira iz 1744. godine, a danas tek šačica redovnika tu živi i brine se za hram.Posebna je to, vijetnamska, verzija budizma, u kombinaciji s taoizmom i konfucijanizmom, zbog utjecaja Kine, koja je uvelike u korijenima ove zemlje. Na centralnom oltaru smiješi mi se Thich Ca Buddha, ili kako ga povijest pamti, Sidhartha Gautama i njegove brojne verzije, a u zadnjim redovima leđa mu čuvaju učenici Kasyape i Anand. Slijedi nasmijani debeljuškasti Ameda, lijevo Ngoc Hoang, taoistički car od žada, koji stoluje nad brojnim polubožanstvima. I tako redom, miješaju se religije, božanstva i oltari, pa zadubljen hodam ukrug, sve dok me ne prene glasni udarac u brončano zvono i guturalno pjevanje redovnika. Kao opčinjen stojim i slušam nerazumljivi napjev, sve dok ne shvatim da su svi već odavno izašli van, u vrevu i vlagu Saigona.
Smjenjuju se pagode i hramovi, a ja uviđam da su Vijetnamci sasvim pametno izabrali od brojnih vjera i religija vlastito jedinstveno vjerovanje, preuzevši sve što im se svidjelo i odustajući od dogmi, koje im nisu odgovarale. U jednom kutku hrama pronalazim i božanstvo novca i bogatstva, s pripadajućim oltarom . Kako praktično, jer Nova je lunarna godina Tet pred vratima, dolazi početkom veljače i sreća u igrama na sreću, u novcu, također će biti potrebna. Iako, ne i meni u Saigonu, jer par dolara kupuje mi ručak i korejski lager Tiger.
Vode me još do Kineske četvrti i živopisne tržnice Binh Tay. Mješavina boja, mirisa i zvukova omami me već na ulasku, jer štandovi roba, od plastike do svile, ravnopravno se guraju s uličnim kuhinjama, živom ribom, rakovima i jeguljama, dok odmah do njih ulični kuhari nude zamotuljke mesa i povrća i neizbježna brda suhe ili kipuće riže u grumenima. Neke vrste voća i povrća ne prepoznajem, a neki imaju odbojan izgled i miris. Osjetila mi zapljusne val pomiješanih začina sa usirenom krvlju sveže iskasapljenog mesa i na tren osjetim želudac u grlu. Sve prestaje nakon par koraka, kod sljedećeg štanda, dok se rijeke kupaca ulijevaju u sutoke i rukavce pojedinih redova trgovaca, kibicera, djece koja traže majke i dostavljača sa svojim naramcima na leđima. Tradicionalni čunjasti šeširi, čak i pod natkrivenim dijelom tržnice, dodiruju me u prolazu i okrznu rižinim vlaknom i mirisima močvarnog polja. Probijamo se prema jarko osvijetljenom izlazu, kojeg priželjkujem kao plivač u podvodnoj špilji što nestrpljivo iščekuje izlaz na otvoreno.
Saigon visokih, luksuznih zgrada promiče kroz prozor automobila, a tisuće mopeda i biciklista zalijeću se kao mušice o staklo, ali nekim čudom izbjegnu sudar, zaobilaze nas i zuje dalje, nekud prema grotlima grada koji vrije na površini omanje države. Fokusiram pogled na siromašne trgovine, fasade oljuštenih boja, mrave koji govore, smiju se, jedu, trguju ili tek odmaraju na malim plastičnim klupicama ispred svoje radnje, ne mareći za nasrtljivi Zapad koji odudara od vizure grada.
Prolazimo pored zgrade opere, nekoliko katoličkih crkava iz vremena francuskih kolonizatora i katedrale Notre Dame iz 1877.godine. U distriktu Dong Khoi na tren ugledam čak i glavnu džamiju muslimanskih vjernika, porijekom iz južne Indije. Nemam više živaca za arhitekturu, pagode, hramove, čak niti brojne muzeje kojima Saigon obiluje. Razmišljam tek o muzeju Ho Chi Minha, ali znam da planiram obići sjever zemlje i glavni grad Hanoi, gdje je smještena grobnica i mauzolej Ujaka Hoa, pa preskačem i to i kažem- Vozite u neki tradicionalni restoran!
Večera se sastoji od pet zasebno serviranih jela u malenim posudicama, uz obaveznu poveliku zdjelu još vrele riže umjesto kruha i brojnih umaka - od soje, čilija, pa do sasvim neprepoznatljivih okusa. Neiskusno zagrizem u fresh spring rolls predjelo od sirovog povrća, umotanog preda mnom u papir od prešane riže. Odvratnog je okusa, ali hrabro grizem uz smiješak domaćinima, iako bih najradije pljunuo sadržaj u salvetu na krilu u maniri Mr. Beana. Na kraju, sjetim se te ogavne valjuške zamočiti u umak od čilija i ispečeno grlo i neosjetljivi okusni pupoljci na jeziku pomažu da preživim. Ostatak večere raznovrstan je, od juhe od povrća, kuhane piletine, pečene svinjetine, sve u malenim komadićima, pa do rakova i svježe isprženih škampa. Završavamo svježim voćem umjesto deserta, ali avaj - i ovdje su iznenađenja, jer neke od vrsta voća su endemi, specifični samo za Vijetnam, odbojnih okusa. Mango i ananas prepoznam, ali ga ovdje umaču u ljutkasta zrna, slična soli, pa prestajem oponašati domaćine. Majmun više ne radi što majmun vidi, odlučujem u sebi, ovaj se majmun polako uči uzeti samo ono što mu odgovara. Nisam ni slutio kako će mi ovo iskustvo kasnije dobro doći.
(nastavit će se)
|
