Moje je ime Bashkim, ali me u Hrvatskoj svi zovu Paško. Tu sam već dvadeset godina, ne smeta mi, iako moja najmlađa, petogodišnja kćer kaže da je Paško jedan patak. Dobro pamtim da se taj simpatični gubitnik iz stripova prije zvao Pajo Patak. Valjda zbog Gornjeg Milanovca, a mnogo prije nego je kod nas Milanović postao popularan, ime su mu promijenili. Ni mene tako ne pitaju, nego mi samo promijene ime i prave se ludi. Kad svratim kod druga iz vojske u Beograd, zove me Boško. Valjda mu je tako lakše zbog žene, ne mora joj previše objašnjavati. Ona uvijek pita kako se zoveš i odakle su tvoji.
Ali, da počnem priču ispočetka. Priznajem, tom sam mladiću polomio noge, ali ne na nacionalnoj osnovi, kako piše u optužnici. Pretpostavljam da su mu noge podjednako nacionalno osviještene, barem kao i glava ili ruke. E, ruke mu lomim sljedeći put, čim stvari malo slegnu i policija prestane da me traži.
Taj dečko, istina, ima hrvatsko ime, ali mene nije briga. Kad sam ga dohvatio bejzbolskom palicom, pazio sam samo da ne udaram po glavi. Svi su odmah pretpostavili da je Srbin, pa je to bilo u redu. U ljutnji i šoku, potvrđivao sam sve što su pitali, a onda me poznanik, šef lokalnog ogranka stranke na vlasti, dugo tapšao po ramenu. Bravo, tako im treba pokazati! Sredio mi na policiji da me odmah puste i da se prijava negdje zagubi. Rekao je, ako drugačije ne ide, onda barem u zastaru!
Ovdje u Zagrebu me cijene, jer redovito dajem priloge za pravu stvar. U voćarni je na vidnom mjestu obješen pokojni Predsjednik, to jest slika, a na slici On kako se rukuje sa mnom, a onaj mu zloslutni cerek ravno u kameru! Slika je odmah ispod grba za Zlu ne trebalo. A, trebalo je i dobro poslužilo mnogo puta. Devedesetih, ta me slika koštala petsto hiljada dojčmaraka i vrijedila je svake marke. Meni glava i kuća, o djeci da ne govorim, vrijede mnogo više.
Poslije je ispalo da sam prevarant i da mrzim svoju drugu domovinu. Jer, dečko je, izgleda, Hrvat. Meni je svejedno, ali njima nije. I sad sam kod strica na Kosovu. E, tu vam je tek ludnica! Kad god dođe netko od brojne rodbine, s vrata pita gluposti i predlaže svašta.
Nude mi kalašnjikove, kineske i bugarske, jeftino. Pitaju, hoće li nas Amerika sutra priznati. Pa, zar nije već odavno, čudim se naivno. Ma, Kosovo, našu Republiku! Onda krene rasprava za stolom: Hrvati će nas priznati, jedva čekaju da napakoste Srbima; Slovenci, opet, sigurno neće! Pokupovali su pola bivše države i prave dobar biznis. Neće ljuljati vlastiti čamac, nisu blesavi. Jedni u Bosni sigurno hoće, a drugi stoposto neće! Crna Gora bi htjela, ali boje se, jer sjede na buretu baruta. Njemačka sigurno, ali samo ako su svi, pa i Srbija, prvo u Europskoj Uniji. Kome i kako da njihov telekom fakturira, ako nije sve pod istom kapom?
Ne smijem priznati naglas, ali - briga me za republiku, samo da bude mir. Kako ćemo dopremati lubenice, ako sad bukne novi rat? Makedonija će planuti kao šibica. Ima da mi propadne posao i budući život djece i njihove djece. Moja žena već sad ima preko sto kila. Ne mogu zatvoriti voćarnu i otvoriti slastičarnicu.
Mršav sam, od briga i nervoze sve tanji i puno pušim. A ona, u voćarni i bez kolača -sve deblja. Katastrofa! Kao da mi se ruga, jer baš joj to omiljena uzrečica. Stavi ruke na svoje pozamašne bokove, nagne glavu ustranu, namigne i kaže, rastavljajući slogove: Ka-ta-stro-fa!
Otkad sam tom dečku polomio noge, više se niti ne smije. Prije je uvijek bila vesela, pjevala po kući, čak i dok je istovarala teške sanduke s voćem i povrćem. A odonda, samo šuti i povremeno teško uzdahne. Jadne moje Melita, Mirela i Marinela! Njima je najgore. Tatu im traži policija, a mama samo uzdiše.
Priznajem, tom sam dečku polomio noge, a on meni sve. Moja srednja ima samo četrnaest godina i jako ga voli.
Kako će sad, trudna, nastaviti školu?
|
