Čekao sam strpljivo pred bankomatom, gledajući ženu koja podiže gotovinu u nekoliko navrata. Glasno se ljutila na banku i automat, koji je sitničavo odbijao isplatu veću od dnevnog limita. Imao bih sažaljenja i simpatija za nju i da nije imala samo jednu ruku. Njezin batrljak bio je ružno, ukoso odrezan ispod lakta i u potpunom neskladu s lijepim licem i prekrasno oblikovanim prstima zdrave, desne ruke.
Pogled na tjelesna oštećenja ili malformacije tkiva fizički me odbija, nekad do granice mučnine. Ovaj ružni batrljak prkosno se rugao na vrelom, ljetnom danu, uskraćujući građansku pristojnost dugog, polupraznog rukava. Rukav invalida na vjetru, sjetilo me stihova jedne stare pjesme, totalno neprikladne za ovaj sparni dan bez daška vjetra. Nekadašnja ruka, ogoljela do kosti i ružnog, skoro nepristojnog reza ispod lakta.
Jadan njezin muž, uskraćen za pošteni zagrljaj, pomislio sam tipično muški, neosjetljivo, žaleći jadnika kojeg u poluzagrljaj privlači jedna prekrasna ruka i iedna peraja delfina. Baš tako mi je izgledao taj odbojni batrljak. Koliko bi ženstvenije, ljudskije izgledala s rezom odmah ispod ramena, zgrozio sam se vlastitih, perverznih misli. Kako se od ove vreline nije moglo nikako razmišljati, pogotovo ne racionalno, oprostio sam si.
Jeste li probali žonglirati jednom rukom pred bankomatom? Naravno, kartica joj je konačno ispala. Sagnuo sam se da je podignem, istovremeno kad i žena s jednom rukom i jednom perajom. Pogledi su nam se sreli. U njezinim sam očima ugledao nelagodu zbog gađenja na mojoj faci. Potpuno neočekivano, zgrabila me želja da joj maknem pramen kose s lica. Umjesto toga, ponudio sam pomoć oko vrećica, spuštenh pokraj bankomata. Tako smo završili na kavi u obližnjem, ugodno rashlađenom kafiću.
- Posljedica prometne nesreće - odgovorila je jednostavno na moje pitanje.
- Ovo s rukom još je dobro ispalo. Kirurzi su ostavili najviše tkiva što se moglo. Inače sam prilično vješta u služenju svojim batrljkom – rekla je ponosno, gurajući mi tu odbojnu deformaciju nekadašnje ruke pred nos. Zamislio sam ostatak, šaku i prste. Čak sam u glavi vidio i boju laka, koja bi odgovarala njezinom tenu i frizuri.
- Trebate vidjeti moje rezove od operacija na stomaku i grudima – rekla je skoro ponosno.
Drugi svoje ožiljke skrivaju, a ova bi žena sad najradije raskopčala košulju, tu u kafiću, i pokazala mi i ostale ožiljke o kojima je tako strastveno govorila.
Pomislio sam kako su privlačnoj ženi takvi trajni podsjetnici, skoro nakaznost, višestruki problem. Ova ih žena očito nije bila svjesna, ili se veoma vješto pretvarala da je nije briga.
- Zatvorite oči! Pokazat ću vam nešto!
Kad sam poslušao, uzela je moju šaku u dlan svoje zdrave ruke, prislonila prste na svoje lice i prelazila po očima, ušima, jagodicama i bradi... Zatim je moju šaku povukla niže, na svoja ramena, pa na leđa. Nisam se začudio opipu njezinih grudi i bradavica pod mojim jagodicama, ženskim linijama stomaka i bokova. Preplavilo me uzbuđenje u preponama. Srećom, uz čvrsto zaklopljene oči osjećaj nelagode brzo je ishlapio. Nije me niti iznenadilo, što erekcija nije nestala, kad je žena moje prste dovela do batrljka.
Uskoro sam otvoreno i radoznalo dodirivao njezinu deformiranu ruku. Pod prstima više nije podsjećala na hladnu, klizavu peraju delfina. Naprotiv, batrljak je bio živ i topao. Skoro da sam mogao osjetiti fantomski ostatak smrskane ruke, davno nestale pod kirurškim nožem.
- Možete otvoriti oči – rekla je, a kad sam je pogledao, smiješila se.
- Ako budete dobri, dozvolit ću vam jednom da opipate moj ožiljak na srcu – rekla je koketno.
Očito me procijenila bolje nego sam zasluživao. Čini se da o meni na prvi pogled zna više nego ja sam. Na primjer, sad shvaćam, da mi se deformiteti ne gade, bez obzira na vlastite predrasude. Potajno si priznajem – uzbudljiva je pomisao da ću izbliza gledati ožiljke, koje većina ljudi skriva od pogleda, često i vlastitih.
Doduše, 'vidjeti' i nije baš prava riječ. Želio sam gledati dodirima, shvaćajući kako slika koju vidim očima daje nepotpunu, često pogrešnu predožbu.
Tog popodneva sam joj pozvonio, a ona je otvorila skoro istog trenutka. Kao da je očekivala moj dolazak. Već na vratima stavila mi je povez na oči. Nakon izvjesnog vremena, rekla je:
- Sad pogledaj!
Jarko svjetlo, koje me zabljesnulo, zasjeklo mi je mozak oštrim bolom. Osjećao sam da se proteže u vječnost, iako nije moglo trajati više od desetak sekundi. Kao da sam na tren pogledao izbliza u pomrčinu sunca.
..........
Svjetlaci i iskrice pred očima igraju mi još dugo i nakon što me razodjenula svojom jedinom zdravom rukom. Ne opirem se, ali niti ne učestvujem. Sjedim nepomično, dok se ostala moja čula polako bude, jačaju i fokusiraju u preponama. Imam širom otvorene oči, ali nikakve slike u glavi ne ometaju mekoću dodira i osvježavajuću notu mirisa. Ja sam bez osjetila vida, ali nisam slijep.
Dok me grli svojim batrljkom, dodir je mek i baršunast. Njezina fantomska, nedostajuća ruka omata me i pulsira svuda oko mene.
Privlači me prema grudima, a kirurški rez ispod srca propada pod mojim dodirom i uvlači ravno u živo, pulsirajuće srce.
|
