Napuštam hotel na bulevaru Tran Phu u pravcu tržnice, dok rano poslijepodne u Nha Trangu miriše na kuhanu rižu i umak od ribe. Polako hodam, zastajkujući pred izlozima trgovina, namigujući obješenim sabljarkama i tunama, koje me prate svojim mrtvim očima. Jedan od upornijih trgovaca posjeda me na nisku, drvenu klupicu na pločniku. Uzimam ponuđenu zdjelicu s hranom, dok mi koljena skoro dotiču tlo. Većina prolaznika izgleda identično s tim ljepuškastim, tamnoputim licima pod čunjastim šeširima od rižine slame. Čak i u ovom zabačenom kraju svijeta, žene ne obraćaju pažnju na mene. Iz otvorenih vrata trgovine čuje se elegična melodija. Očarano slušam, iako ne razumijem ni riječi. Vijetnamski je lak za učenje, objašnjava trgovac na iskvarenom engleskom.
- To pjeva naša Thao My, ona je sad u California, u Amerika - kaže zadivljeno. Pitam se, kad je prestao prezirati Amerikance. Zaljubljenost u dolare zarazna je, neizlječiva bolest. U daljini, ribarske brodice pijano poskakuju na valovima.
Dok čekam prevoditeljicu i taksi, koji me konačno trebaju odvesti na poslovne pregovore u tvornicu zbog koje smo i došli, uspoređujem slike, mirise i boje od tridesetak godina prije. U travnju 1975. podvili smo rep iz Nama i progutali gorku pilulu poraza od Charlieja. Vijetnamci to zovu Kháng chiżn chŃng Mů, Oslobodilački rat protiv Amerike. Danas, obasipaju nas dobrodošlicom i osmijesima, baš kao mi njih napalm-bombama nekad davno prije. Što je bilo-bilo je, sigurno misle. Tvornica koju danas kupujemo, pomoći će da se ispere gorak okus uspomena iz rata. Bilo je to još jučer, a ja dječak od osamnaest godina, s vjerom da je Bog na našoj strani protiv bauka komunizma. Rat je u mojoj glavi izblijedio. Jedino mi je u sjećanju živa slika helikoptera na krovu ambasade u Saigonu. Evakuacija posljednjih Amerikanaca i osjećaj, da su nas političari iznevjerili i natjerali na bijeg pred daleko slabijim protivnikom.
Prevoditeljica ima slatke jamice na obrazima i prekrasne, duboke oči. Smješka mi se zavodljivo. Svaki put, kad prstima sklanja kosu s očiju, pogleda u mene i pocrveni. Na svečanom ručku sjedi do mene i govori oduševljeno o Los Angelesu i svom jedinom turističkom posjetu Americi. Priča o skupim jahtama u nedavno održanoj regati Hong Kong – Nha Trang, na kojoj je učestvovala kao gošća engleske posade. Moglo bi joj biti između dvadeset i trideset, slabo procjenjujem godine azijskih žena. Znam samo da me privlače neodoljivo i da ovu večeras moram imati. Dogovaram s njom intimnu večeru u dvoje u poznatom restoranu Quan An Ngon. Unutašnjost restorana uređena je minimalistički, uz lanterne, svježe cvijeće i blještavo bijele stolnjake. Služe izvrsni pho, gustu juhu s rižom i tjesteninom, režnjevima govedine i lukom. Stavljaju puno začina, od azijskog bosiljka i korijandera, do ljute papričice, klica graha, sve poprskano kapima limuna. Pho je savršena mješavina raznih okusa i tekstura na nepcu, vrhunska juha s tjesteninom na planetu. I sve za samo par dolara.
- Uyen, idemo u moj hotel na piće prije spavanja – kažem preko ruba čaše i gledam je. Moja vijetnamska ljepotica ustaje bez riječi i kreće prema izlazu. Usne me peku od ljutog umaka. Brojne čaše vina nisu umanjile žestinu. Možda će peckanje usana izliječiti moja Vijetnamka.
Uyen leži na krevetu raširenih nogu, s blago povijenim koljenima. Izazivački diže gole bokove prema meni, s haljinom visoko zadignutom iznad struka.
– Pedesetpet godina nije puno, ali možeš mi biti otac - smješka se, a ja je odjednom poželim pljusnuti, nabiti se u nju grubo i stiskati oko vrata, osjetiti grčenje ispod sebe.
- Ne boj se, volim starije muškarce – povlači me na sebe, otkopčava košulju i podiže mi je preko glave. Zatim glavom uranja u moje prepone.
– Ja sam tvoja sajgonska kurva – mrmlja punih usta, okreće se i namješta bokove iznad mojeg lica, a slike iz ratnih dana vraćaju se iz podsvijesti i vrte u kaleidoskopu jarkih, živih boja. Mliječna ženska tijela u prljavoj sobi bez prozora, stalno osluškivanje koraka u hodniku, šuštanje zavjesa i sporadična pucnjava na ulicama. Gola ruka djevojčice koja drži nož, zaboden u leđa muškarca na njoj. Požuri, moramo krenuti, netko viče izvana. Užurbani glasovi i trčanje, dok polako ustajem i brišem krv. Moju ili njezinu, ne znam više.
- Srećom, nisi djevojčica. Bojim se djevojčica - kažem potpuno ozbiljno, a ona zbija šale.
- Amerikanci dolaze posebnim turističkim letovima zbog djevojčica. Neki čak i zbog dječaka- kaže podsmješljivo.
- Mogao bi mi biti otac- kaže opet, onako usputno. Usne joj se smješkaju, ali oči su prodorne, ispitivačke.
–Jesi li?- pita između uzdisanja i grčenja ispod mene, dok je pribijam uz drveni okvir kreveta.
- Jesam – odgovaram i potpuno sam uvjeren u to. Između 1972. i 1975., pojebao sam stotine curica od Hanoja do Sajgona. Sve su bile iste, okruglih obraza, crne kose i uplašenih, bademastih očiju. Sve su bile dobre. Čak i djevojčica s nožem u sobi bez prozora. Sve su sad mrtve, siguran sam. Nismo ostavljali svjedoke.
Uyen ubrzava ritam kukova, dok njezina ogrlica, s kuglicama od kokosovog drveta, zvecka kao cvokotanje zubi kurve u Da Nangu. Bojala se uzalud, ništa nije boljelo.
Uyen ima oči djevojčice s nožem, a bol koju osjećam dok svršavam, prodorna je i zvoni u glavi kao čelik što udara u kosti rebara. Crveni mi se pred očima, ali sve i kad bih htio prestati, ne mogu.
Dok spava, umjesto nje sklanjam joj kosu s lica i s čašom odlazim na balkon. Stara rana na leđima opet pulsira kao živa. Preko nebodera i krovova velegrada gledam u daljinu, gdje džungla gori na horizontu.
|
