priča br.100
Prenuo se iz sna, probuđen pucnjevima i potmulom grmljavinom. Haubice, minobacači, topovi - bilo je teško odrediti. U glavi mu je zujalo, kao u transformatoru visokog napona. Bio je omotan pokrivačem od gustog, ljepljivog mraka, koji je pao na proplanak bez zvijezda. Tek je podrhtavanje tla ispod vreće za spavanje davalo naznaku da postoji još nešto, netko živ u ovakvoj noći. Zvukovi pucnjave i rata u daljini pomogli su mu da se prisjeti tko je.
Bila je Španjolska, godina 1937. u šumama oko Segovije, a on nadobudni stranac, upleten u rat koji ga se ne tiče. Možda se došao proslaviti kao reporter, diverzant koji ruši mostove, ili avanturist željan uzbuđenja, mirisa krvi i adrenalina, koji juri žilama i paralizira ljude u smrtnoj opasnosti? Nije tog trenutka znao. Jedino stvarno u ovom nadrealnom okruženju bila je Marija i njezino golo tijelo, omotano oko njegovoga. Spavala je, obrglivši ga objema rukama oko vrata. U snu se trzala, aritmijom udaljene topovske tutnjave. Priljubljen licem uz njezino, osluškivao je nepravilno disanje i osjećao trzaje mišića lica pod dlanom. Bojala se i u snu, a košmarni snovi sigurno su je i noćas držali prikovanu za tlo. Nije znao kako drugačije otjerati svoj i njezin strah, pa je probudio i grubo zaronio u nju, onako još toplu. Nije se opirala, samo ga je bez glasa povlukla jače na sebe. Bilo joj je tek 17.
Probudile su je njegove ruke i usne, dok joj je pod vrećom za spavanje raskopčavao košulju i gnječio dojke. Na trenutak je htjela vrisnuti, misleći da se silovanje nastavlja tamo gdje je prekinuto prije tri dana. Ali, njegove su ruke bile obzirne, a miris i dah poznat. Tutnjava topova dopirala je sa udaljenih brda i činilo se da im se svakom novom eksplozijom približava. Njegovo prodiranje u nju bilo je nježno, bojeći se da je ranjava. Kao da je itko, išta, više može pozlijediti. Miris rata i smrti nadvio se nad njih dvoje i ovu čistinu na kraju šume. Nije znala hoće li u svitanje otkriti da su zanoćili u neprijateljskom okruženju. Puške, bombe i revolveri bili su joj potrebni prijatelji. Robert nije takav. On je ovdje zalutao, a ipak očekuje od sebe da ubije, ili bude ubijen.
-Bojiš se? Još su daleko, znam po zvuku granata – šapnuo je Mariji na uho. Trznula se, ali tijelo nije odmaknula. Pod jagodicama prstiju osjećao je naježene bradavice. Konačno je postao svjestan, da cijeli ovaj besmisleni rat ne vrijedi koliko jedna noć sa ovom djevojkom, bilo kojom djevojkom. Imao je više sreće nego pameti. Kad je dolazio, ratne mu strane nisu bile baš najjasnije, kako to obično biva u građanskom ratu. Instinktivno se opredijelio za one, na čijoj je strani trebala biti pravda. Oružje ga je fasciniralo, ta nevjerojatna moć u komadu željeza, vatrenom štapu bogova s munjama, koja je u trenu mogla oduzeti život. Kao čovjek od slova i knjiga, sanjao je da doživi nešto upečatljivo, što će mu dati inspiraciju da piše, nešto krvavo i dramatično, što će ganuti njegove buduće čitatelje. Nešto, što će mu zaraditi Nobela, ili barem Pulitzera. Što će njegovo ime zapisati zlatnim slovima za buduće generacije. Kad je prvi puta vidio mrtvaca, povratio je. Mučnina ga nije ostavljala danima. Od tada ih je vidio na desetine. Nije bilo ničeg uzbudljivog u ogavnom mirisu još tople krvi, niti gnjilim leševima, na koje su putem nailazili i ostavljali ih iza sebe. Marija je bila jedino lijepo i uzbudljivo, što je doživio u ovom ratu. Njezina koža, dah na vratu i drhtanje u zagrljaju vrijedili su ovog straha, koji ga je sve češće grabio čeličnim prstima za grlo.
Nije se bojala, ali njegov je strah bio razoružavajući. Drhtao je i grlio je, kao da želi da ona zaštiti njega, odraslog muškarca. Njega, koji je vlastitim izborom, svojevoljno došao u ove gudure i divlju zemlju da puca i ubija, ne znajući ni koga ni zašto. Ona je barem imala opravdane razloge. Ako ništa drugo, vojnici na koje je pucala i ponekad pogađala, imali su ista, nacerena lica muškaraca koji su je danima silovali, prije nego je pobjegla i skrila se u ovoj šumi. Tutnjava minobacača odjednom je bila zaglušujuća. Granate su počele padati blizu njihove čistine. Pokušala se odvojiti od Roberta, koji ju je stiskao u zagrljaju. Nije se dao, a tijelo mu se čudno opustilo i pritiskalo je svom težinom.
Odjednom se bojao za oboje - za sebe, da će nastradati sad, kad je konačno pronašao neki smisao u tom ludilu rata. Za nju, da će u osvetničkom gnjevu i želji da ubije baš svakog muškarca koji joj je učinio nažao- a skoro svi jesu – izgubiti kompas i sve više se izlagati fizičkoj pogibelji. Ili još gore - mržnji, koja ju je nagrizala iznutra. Gledao je prečesto ovih par dana, otkad se znaju, kako s posebnim zadovoljstvom čisti i puni oružje, a zatim s lakoćom i mirom strijelca na streljani puca da ubije. Grlio ju je sve jače, da osjeti njegovo drhtanje i strah za oboje, strah za budućnost koje možda neće biti. Možda od siline njihovog zagrljaja, osjetio je val topline koji mu se širio tijelom prema nogama. Kao da su propadali u vulkan, a vrelina ih vrtoglavo obuzimala.
Prenula se iz sna, probuđena zvonjavom s obližnjeg zvonika i prigušenom pucnjavom. Kao zvonareva žena, cijeli je život promatrala ispraćaj svatova u novi život na selu, uz pucnjavu iz pištolja i poneke lovačke puške. U glavi joj je zujalo, kao u transformatoru visokog napona. Bila je budna, pa ipak se koprena gustog, ljepljivog mraka nije dala odagnati iz širom rastvorenih očiju. Zvukovi pucnjave u daljini pomogli su joj da se prisjeti tko je. Bila je Marija, a u ta dva dana, koliko su se poznavali, Robert se bio beznadno zaljubio u nju. Bilo je to toliko davno, u nekom prošlom životu, da mu se nije mogla sjetiti niti lica. Zvonjava s obližnjeg zvonika postajala je sve glasnija, kao da joj samrtna postelja leti zrakom, uvis, prema crkvenim tornjevima.
Više se nije sjećala ničega. Zadnja joj je pomisao bljesnula kroz svijest kao zvijezda repatica: za kim to zvono zvoni?
|
