Stajala je na blatnoj obali nabujale rijeke i gledala u mutnu vodu. Sunce je zalazilo na horizontu, bacajući rumene odsjaje preko oblaka, a sjene okolnog drveća postajale su sve duže i tamnije. Tu, uz nasip, žamor ljudi iz udaljenog prigradskog naselja nije dopirao. Samo bi ponekad zaškripalo osušeno stablo od vjetra, ili bi jato ptica zalepršalo krilima u granama drveća. Pogleda fokusiranog na virove u riječnoj matici, nije se osvrtala. Kao da se bojala, da će je netko iza pokušati spriječiti.
Dlanovi su joj bili ljepljivi od znoja. Pokušavala ih je obrisati o rub haljine, nije uspijevalo. Prsti nisu surađivali, onako nespretni i ledeno hladni. Ne zaslužuješ da živiš, u glavi su zvonile riječi njezinog bivšeg i saplitale svaku drugu misao. Bio je gad, varao je i nju, kao i sve druge. Ali, tek kad je prevario državu, zaglavio je u zatvoru. U rješenju je pisalo, zbog pronevjere.
Nakon razvoda braka, disala je punim plućima. Konačno je u vlastitim rukama imala svoj život. Imala je dijete, svoj posao i ništa joj drugo nije trebalo. Ali kad je zajedno s desetak drugih kolega iz firme ostala bez posla, nije mogla vjerovati. Zašto baš njoj, zašto sada, kad joj je konačno krenulo u životu?
Nije se predavala, tražila je posao po cijele dane, obilazeći trgovine i nazivajući telefone iz Malog oglasnika. Posla nije bilo, osim za kurve i sluškinje za crkavicu. Nije znala tko ju je prijavio socijalnim službama. Možda gad iz zatvora? Sigurno je doznao preko prijatelja, koji su je nadzirali i javljali o svakom njezinom koraku. Toliko nisko ipak ne bi pao, mislila je. Pa tako šteti vlastitom djetetu. Ivana ima tek pet godina. Bez oca je još mogla, ali kako će bez nje? Kako će živjeti kod udomitelja, kamo su je odveli socijalni radnici? Tko će je stavljati na spavanje, tko će joj čitati bajke prije sna? Zaista ne zaslužuje da živi, kad je dopustila da joj oduzmu dijete i daju ga nepoznatim ljudima.
U ruci je gužvala rješenje Centra za socijalni rad. Kakvi su to ljudi, koji se kukavički skrivaju iza paragrafa, dok razdvajaju majku od djeteta? Jednim nemarnim potpisom i suhim žigom rasturaju obitelj. Ona sad drugog izlaza nema. Premetala je po glavi sve moguće ishode. Prodavati se za novac nije mogla, ali krasti – to ne bi smjelo biti teško. Kad skupi nešto novaca, mogla bi platiti susjedu iz trgovine mješovitom robom, da je lažno prijavi na mirovinsko. S tom bi potvrdom mogla dobiti dijete natrag. Predomišljala se, nesigurna treba li zakoračiti naprijed ili natrag. Gdje da ukrade dovoljan iznos, kad nije bila sposobna ukrasti niti skupu igračku, koja se Ivani svidjela u jednoj trgovini? Ne, za nju nema izlaza. Uvijek je o sebi mislila kao o hrabroj osobi. Sad bi joj ta fantomska hrabrost zaista trebala.
Stajala je uz sam rub vode, a cipele su tonule u mulj i sklisku travu. Voda je klokotala, vrteći se u nepravilnim krugovima. Nosila je naplavljeno granje i prljavštinu tko zna kojeg grada uzvodno. Nije mogla otrgnuti pogled s površine. Rijeka je mamila i bezglasno dozivala. Konačno rješenje za sve! Tako je jednostavno zakoračiti u prvi vir, osjetiti kako se tlo gubi pod nogama. Za par minuta, kad se pluća napune vodom, konačno spustiti zastore na ovaj život bez smisla.
Bila je žrtva od rane mladosti, bilo joj je kristalno jasno. Kad je s njim nakon prve noći ostala trudna, svi su je nagovarali na pobačaj. On pogotovo. Predugo se dvoumila, dok nije postalo prekasno. Rođenje djeteta omekšalo je i njega, pa se smilovao i pristao na brak. Zbog djeteta, redovitih obroka i čistih košulja. Ali, nju nije zamjećivao. Nije mu trebala njezina blizina, čak niti za seks. To je sigurno rješavao izvan kuće. Laknulo joj je kad su ga zatvorili, jer je njegova šutnja i ignoriranje boljelo jače od udaraca, koje je katkad priželjkivala. Da je kazni, da joj konačno pokaže što misli o njoj. Udarci nisu stizali, ali ih je svejedno osjećala. Vikendi su bili najgori, visio je kod kuće po cijeli dan. Osjećala je fizičku bol od fantomskih udaraca. Boljeli su je bubrezi, rebra, obrazi bridjeli od šamara, koji su bili tek u njegovim pogledima. Sreća, pa su ga zatvorili. Tek kad je otišao, počela je normalnije disati. Mogla je slobodno pogledati kamo god želi, bez njegovog ravnodušnog pogleda na zatiljku.
Voda joj je ulazila u cipele i to ju je dovelo svijesti. Ruke su joj bile ledeni kristali, stalaktiti koji se pružaju prema dnu rijeke.
Što sad Ivana radi? Imaju li ti nepoznati ljudi čokoladne pahuljice, koja ona voli? Tko će je počešljati prije spavanja? Odjednom su joj suze zamaglile pogled. Stisnulo ju je ispod rebara tako snažno, da je izgubila dah. Blatna se obala mrvila pod njezinim nogama i vukla je prema vodi. Ruke su bez njezine volje tražile čvrsto uporište. Nešto čvrsto, za što će se primiti. Samo da razmisli još jednom. Možda negdje ipak postoji rješenje, nešto što je previdjela.
U šašu i vodenim biljkama prsti su konačno pronašli oslonac. Odjednom se oslonac izmaknuo i shvatila je da se rukom pridržava za potopljeni trupac stabla u plićaku. Okrenula se da pogleda izbliza, kao da odmjerava splav spasa koji joj je poslao anđeo ili vrag, svejedno. Nije vrisnula, kad je iz vode izronilo poluraspadnuto, nagriženo lice utopljenika. Nije se iznenadila, što razumno procjenjuje očuvanost leša i koliko je vremena proveo u vodi. Tako bih ja ubrzo izgledala, bljesnulo joj je u mozgu. Truplo je bilo naduveno od plinova i raspadanja, a žutozeleno lice namigivalo joj je praznim očnim dupljama. Oko vrata leša, u vidu nadrealne kravate, bila je zavezana napuhnuta najlonska vrećica. Kao pismo u boci, pomislila je. To joj netko šalje paket izdaleka, nasmiješila se.
Ukočeni prsti nisu uspijevali razvezati čvor vrećice. Nije odustajala, tvrdoglavo ustrajući na ideji, da je to poruka za nju, znak s neba koji je čekala. Na kraju je vrećica popustila, a leš, kao oslobođen nekog tereta, počelo se udaljavati, zahvaćen brzacima prema matici rijeke. Veselo mu je mahnula na odlasku. Sretno, možda se i vidimo na onome svijetu!
Bila je izmorena borbom sa vlastitom neodlučnošću, samom sobom i sa mokrom, otežalom odjećom. Samo da se na trenutak odmori na obali. Samo da pogleda što je u vrećici.
Nije se iznenadila napola promočenim svežnjevima novčanica. Znala je, da je to poruka koju je iščekivala do zadnjeg trenutka, baš kao što osuđenik na smrt čeka pomilovanje koje stiže u posljednjim sekundama.
Nije brojala svežnjeve, niti zagledala brojke na novčanicama. Konačno, novac je bio tek oslonac, koji je mogao doći u bilo kojem obliku. Nasmiješila se u noć, koja se spuštala na rijeku. Pronašla je i otkinula cvjetove s divljih ruža, što su rasle uz obalu. Prosula je latice u tamnu vodu i još jednom mahnula utopljeniku, kojem je dugovala život.
Večernje su joj se zvijezde smiješile. Treba samo dočekati jutro. Sutra je, nakon dugo vremena, konačno novi dan.
|
