Uvijek sam volio Majstora. Bio je nekako moj. Bio je nekako – ja. Ovo je priča o njemu, ali i o meni.
Dugo sam smišljao što da joj poklonim, njoj, mojoj mami umjesto maturske slike u izlogu. U tom mi je razmišljanju prošla cijela srednja škola, ali sam, srećom, ipak uspio maturirati. Bio je to moj poklon za nju. Drago mi je zbog toga, ali najviše, drago mi je zbog mog starog. U školi sam rano otkrio djevojke, ali su mi zrele žene bile još zanimljivije. Tako sam ubrzo postao, na vlastiti užas, brakolomac. Volio sam Nju, tu udatu, svom ljubavlju jednog balavca. Govorio sam joj često: mnogo mi znači to (što se volimo). Uzalud! Ubrzo me je nogirala. Pronašla je jednog, još mlađeg od mene. Bio je to jedan Saša iz voza, kojim smo obojica išli u obližnji Osijek u gimnaziju. Srećom, njezin nas muž nikad nije ulovio in flagranti i sve je dobro kad se dobro svrši. Inače je grozno biti ostavljen, ali sam se, srećom, okrenuo glazbi. Moja me obitelj odgovarala od toga, ali utjecaj rođaka na moj životni put oduvijek je bio mali. Naime, moj frend ima rock’n’roll bend i tako sam s njima počeo svirati u garaži. Nismo baš bili neke zvijeri, ali su curice uvijek vrištale dok bismo nastupali. Onda su došle osamdesete, neki novi klinci i naš se bend raspao. Iz tog mi je doba jedino ostala jedna moja stara pesma.
Ubrzo su mi se roditelji razveli, jer je mama Mirjana pobjegla s jednim mlađim tipom. Valjda joj je bilo dosta starog, njegovog prigovaranja, bjesomučnog pušenja i neprestanog gledanja nogometa i svih mogućih sportova na teveu. Stari joj je na odlasku ironično doviknuo: “Fino, sami idi! Odlazi cirkus iz našeg malog grada!” Valjda je aludirao na to, što je stara otperjala tom mlađem tipu u Zagreb. Ipak, kad je počeo sam kuhati i prati čarape i potkošulje, pjevao je drugu pjesmu. Još jedna gorka pesma, ironično sam mu sipao sol na svježu ranu. On bi odmahnuo, kao – nije ga briga - te bi rekao: “To je jedan životni menuet, možda će u tom drugom svijetu pronaći mir, moja Mirka. I nakon dvadeset godina braka, nisam bio ja za nju. O, kako tužnih ljubavi ima! Moj je odgovor uvijek bio okrutan: “Jebiga stari, star si, obični si profa, učiš djecu sonetima i sličnim glupostima. Kriv si”. Moj si tvrdoglavi stari i dalje umišlja, da ga ona još voli. Uvijek dobaci: "Ostaje nam to, što se volimo"! Koji papak! Staru ponekad naziva, dok joj novog muža nema doma, pita što ne svrati ponekad, kad dolazi u Osijek rodbini u posjet. Kaže joj: “Pa, dobro, gde si ti, što ne navratiš? Kod kuće smo popodne!”. Ali, nikad nas ne posjećuje. Stari joj se sveti, pa susjedima govori da ga je ostavila zbog bogatijeg, a ne boljeg. Kao, bit će joj jednom žao, kao u onoj priči o Vasi Ladačkom i njegovoj ženidbi za lovu. Baš! Zaboravlja na stotinu svojih teških mana. Neću više o staroj.
Stari se za par godina opasno propio, počeo kockati i svu plaću trošio na cugu i karte. Đaci su za njim vikali “Božo zvani pub”. Kad kola idu nizbrdo, onda ne staju, dok se ne razbiju. Tako je i dobio otkaz na školi, pa smo ostali bez prebijene pare. Predložio sam, da prodamo stan i preselimo na selo kod bake na selu, u Tenju. Rečeno - učinjeno. Na selu sam se konačno opustio i počeo uživati u životu. Upoznao sam lepu protinu kći, Ilonu. Stari je počeo uzgajati purice, patke i kokoši. Jutrom bi skupljao jaja, pjevušio sebi u bradu. Ostavio se ljubavnih pjesama i soneta. Počeo je pisati pastoralnu, seljačku poeziju. Umjesto Ljermontova i Baudelairea, novim je susjedama recitirao opskurne stvari kao, recimo, pesmu o jednom petlu. Totalno se promijenio i od nekadašnjeg intelektualca postao seljak i ratnik paorskog srca. Prije je mnoge vode mutio i mnoge vatre ložio, a sad je već na pola puta, i sve mu je nevažno i dim. Odrekao se i pića. Uglavnom. Samo bi se subotom uvečer znao nacugati, a svaku bi rakiju nazivao baš zadnjom i za ‘treću smjenu’. Kad bih ja dolazio u gostionu po njega, samo bi me pogledao zakrvavljenim očima od dima i cuge i rekao bi, da on mora biti slobodan čovjek, cjelovečernji frajer, the kid. Nek’ ga pustim barem jednom tjedno da pjeva svoj blues mutne vode, svoje subotnje večeri u gostioni. Samo bih slegnuo ramenima, jer bio je u pravu. Svoju omiljenu konobaricu stari je zvao ‘crni labud’ zbog prekrasne crne kose do ramena. Naručio bi još jednu gorku, pelinkovac, ili rakiju i za mene, iako je znao da će je on sam popiti. Obrisao bi usta rukavom, namignuo i dobacio konobarici da ga vodi kući, jer sad je spreman, sad može poći. Mislim da mu se sviđala još kojekako: jednom sam slučajno čuo, kako se svojim cugaroškim kompanjonima hvali ljubavničkim umijećima. Kao, može te smiješne pokrete raditi cijele noći, pravi je don Francisco long play, štogod mu to značilo. Iako, mislim da sam nekako naslućivao. Meni su, s druge strane, na selu sa Ilonom bila prava medena vremena. Ilona nije voljela vlastito ime, pa sam joj tepao ‘Lunjo’. Čitala me, kao otvorenu knjigu, od slova do slova. Uvijek je znala najbolji način. Ali, bojao sam se da naša idila neće dugo trajati. Kad sam odlazio u u Zagreb da kupim nove cipele, zazeblo me oko srca. Znao sam, da joj se frajeri motaju oko kuće kao kerovi, da jedva čekaju da odem. Tako se i desilo.
Sat-dva prije mojeg povratka kući, udala se za Baneta, neuglednog, ali upornog i uvijek prisutnog tipa, s tankim plavim brčićima. Izgledao mi je kao jedan obični miš.Bila je to očigledna varka, jer tip je očito znao znanje. Tako sam Ilonu strastveno – zamrzio. Sad sam i sam doživio sudbinu starog, pa smo subotom obojica pili u njegovoj gostioni. Bend bi za fajrunt svirao “Jesen stiže dunjo moja”. Gadovi! Stari i ja bi se pijano zagrlili, i jedan drugog tješili. Tada bih sebi svečanim glasom pijano obećavao: “Tako mi Lunje, nikad kao Bane!” Njega sam krivio za sve, i stoput mu poželio da ga opali grom posred čela, kad ide Iloni. Valjda ima Boga! Netko to odgore vidi sve! Ali, gadu nikad nije pofalila dlaka s glave. I dandanas je živ, ako nije umro. Nema Boga!
To Badnje veče, nakon što se Ilona udala, krenuo sam u bijeli svijet. Morao sam da se odselim! Bilo mi je dosta Osijeka, Tenje, tuge i samosažaljenja. Na put u središte Zemlje krenuo sam bez para i snage, gladan i žedan. Zbogom lijepi dani, k’o na Clichyju! Zbogom seoske makovnjače, štrudle sa sirom, hladetine i kuleni (eh, kad se samo sjetim, al’ se nekad dobro jelo!). Nisam još znao kuda točno idem, samo sam želio da sam što dalje! Tu noć, kad sam preplivao Dunav, čak me i Nastassja Kinski (snimala je neku reklamu za Osječko pivo) nagovarala da ne idem. Mani me se, lepa Nasto, rekoh joj, ne mareći što siroticu ostavljam tužnu k’o baby blue. Slovenska je tuga pregolema! Stari nije znao da odlazim, jedino je moja tetka Olivera stajala na kućnom pragu i mahala mi. Duševna jedna žena, ta moja tetka. Kod Vukovara sam se ukrcao na prekooceansku teglenicu. Povezli su me besplatno. I tako me u bijeli svijet, u crni bezdan, odvela bela lađa. Zbogom svima!
Na tom starom brodu koji je jurio uz jedan slow motion, svirali su narodnjaci, jedan stari orkestar čudnog imena. Dobro su prašili, da se sve treslo, a putnici iz luksuznih kabina na teglenjaku plesali su zaneseno neke narodne plesove. Da, da, nema više benda kao Neoplanti! To je bilo da se priča, da se pamti... Bila je zima i prsti su mi bili zaleđeni, ali muzika mi je parala srce i uši. Otad ne volim ni narodnu glazbu, niti januar! Na brodu sam dobio hitni kablogram, da je stari od šoka zbog mojeg odlaska završio na hitnoj. Navodno je popio litru viljamovke na eks, a zatim susjedima izlomio bagrenje pred kućom. Uzalud plač i jadikovke, uzalud susjedovo zapomaganje i molbe : “Komšija, ne lomite mi bagrenje!” Stari se totalno izbezumio. Odlazak sina i partnera u patnji bio mu je ozbiljan udarac. Kako mu sve je otišlo u Honduras, pa i sin, stari se odselio u Viroviticu i tamo nesretno završio kad je izbio rat. Naime, Honduras se devedesetih zatekao između ostalih mjesta – i u Virovitici, gdje dotad nisu postojali neki pritisci. Stari se toplo nadao, samo da rata ne bude! Bilo ga je. Kažem, otad ne volim januar.
Neki se rode kraj vode, ali ja kao da nisam. Ja nemam ništa s tim. Zato me mutna riječna voda toliko i užasavala. Jedva sam čekao da pristanemo, i da otputujem prema plavom, prozirnom moru i daljinama. Sve teče, panta rei, jednom je davno rekao grčki filozof Heraklit, tješio sam se. Jednom i ovo mora proći. Teglenica je naposljetku pristala u Beogradu, a ja,čekajući Montenegro express, zdvajam u sebi i patim, kao obelisk na tamnoj strani Mjeseca, kao soliter u pustinji Gobi, čekam i starim.
Putnici na palubi pjevaju, tekst mi zvuči kao neka šansona, ali nema šanse.
Muzika je to za requiem.
|
